Članak
ČLANCI

Narav i evolucija duše

indeks


Ideja po kojoj se neće svi prosvijetliti, nego se tu radi o evolucijskim procesima koji nemaju unaprijed definiran i izvjestan kraj, duboko je nepopularna u istočnjačkim krugovima, vjerojatno stoga što se za istočnjačke religije na Zapadu odlučuju prije svega ljudi kojima se ne dopadaju abrahamske monoteističke religije poput kršćanstva, u kojima je centralna tema upravo mogućnost pakla i neizvjesnost spasenja. Ako se nekome to učinilo ekstremnim ili besmislenim, obično si je našao neku new age filozofijicu utemeljenu na vedanti ili budizmu, po kojoj su sva bića u svojoj biti vječni i savršeni atman, ili, alternativno, u kojoj je budastvo inherentno svim bićima i sva bića će na kraju postići prosvjetljenje.

Ne kažem da istočnjačke religije to ne naučavaju; doista, vedanta naučava da su individualna bića privid a jedina istina je atman, a u budizmu doista postoje struje koje naučavaju da je budastvo inherentno bićima i da ga samo treba aktivirati uklanjanjem nečistoća, postoje narodne priče iz budističke tradicije po kojima Buda govori da će čak i Devadatta, koji je u tim pričama portretiran kao teški nitkov i zlotvor, postići budastvo. Takve priče, spojene s pričama o bodhisattvama i njihovom neograničenom suosjećanju, prožimaju mahayana budizam, i razumljivo je zašto se taj narativ obično smatra neupitnim. Po tom narativu, biće je u svojoj praizvornoj naravi savršeno čisto, a sve ono što se obično opaža kao duhovna prljavština, sklonost niskostima itd., tumači se karmičkim zaprljanjima, koja se nalaze na vanjskom sloju duše, bliže sferi izbora i djelatnosti nego unutarnjoj naravi. Koliko god taj narativ u budizmu bio na razini kasnijih tumačenja i transformacija izvornog nauka, toliko je u vedanti on prisutan na razini centralne teorije.

Unatoč svemu tome, taj narativ je pogrešan. Vedanta i mahayana budizam u tom smislu griješe, a izvorni budizam je daleko bliži stvarnosti.

Naime, u izvornom budizmu ne postoji “praizvorna jezgra bića”. To je kasniji koncept. U izvornom budizmu, karma nije “vanjski sloj” energije, nakupljene djelatnošću, superponiran na stvarno biće. U izvornom budizmu ne postoji koncept stvarnog bića različitog od karme.

To je radikalan koncept koji je zapadnjacima bitno teže objasniti od koncepta vedante (dualne ili nedualne, svejedno), zato što je nespojiv s kršćanskim konceptom duše, koji također funkcionira po principu da duša postoji na jednom sloju, a njena djela i njihove posljedice na drugom. S druge strane, zapadna fizika radi s konceptima koji su daleko bliži budističkom shvaćanju problematike, te ću se stoga poslužiti fizikom kako bih objasnio o čemu se radi. Naime, ono što izvorni budizam naučava jest da atom kao koncept ne postoji kad maknete protone, neutrone i elektronski omotač. Objašnjenju te teorije detaljnije sam se posvetio u knjizi “Dragulj u lotosu”, gdje sam ga objasnio na konceptu jabuke, koji se bitno razlikuje u hermetičkim svjetonazorima s jedne strane, te u znanosti i budizmu s druge strane. Hermetički svjetonazori smatraju da je jabuka nesavršena i prolazna manifestacija savršene idejne jabuke, koja postoji negdje u astralnom planu u savršenoj i vječnoj formi, a sve zemaljske jabuke su joj tek nesavršeni odraz. Znanost i budizam pak tvrde da je jabuka tek privid, i da je mentalna slika jabuke zapravo samo iluzija, a stvarnost je hrpa atoma i molekula od kojih nijedan nema nikakve veze s jabukom. Budizam o duši misli isto što i o jabuci: da je to agregat, sintetički entitet koji nastaje kompleksnim procesom karmičke evolucije, akrecijom karmičke tvari u sve veću i složeniju strukturu, koja progresivno uključuje sve složenije tvari. Takav proces evolucije nije nikakva nužnost i prirodni slijed događaja, nego tek mogućnost. Budastvo je, također, tek mogućnost, a nikako izvjesnost, a ponajmanje nije svima namijenjeno. Goleme razlike među dušama budizam ne tumači razlikom u količini karmičke prljavštine superponirane na praizvorno savršenstvo, nego naprosto nedostatnom razvijenošću, dakle kvantitativnom i kvalitativnom inferiornošću nerazvijenih duša u usporedbi s razvijenima. To je tako logično – kad malo razmislite, teorija po kojoj je pijani primitivac koji tuče ženu, siluje kćer i sluša narodnjake u svojoj biti zapravo buda, samo prekriven s više loše karme, posve je besmislena. To je kao da velite da je kamen u svojoj prirodi istobitan čovjeku, samo prekriven s još više karmičke prljavštine. Ništa od toga nema smisla. Teorija po kojoj se ta bića razlikuju po složenosti duše, pa je pijani seljober naprosto pijani seljober, biće koje nema razvijenu dušu i sastoji se od bitno jednostavnijih karmičkih struktura bitno manje energetske razine od duše kakvu ima sofisticirana, profinjena osoba visokih duhovnih težnji – to je teorija koja objašnjava sve pojave bez potrebe za suludim skokovima i citiranjem dogmi. Ta teorija, dakako, nikad neće biti popularna među širim masama, koje bi daleko radije vjerovale u to da su ljudi u svojoj izvornoj biti jednaki, a da su razlike površinske. U stvarnosti, istina je suprotna: upravo sličnosti među ljudima su površinske. Sličnosti su rezultat inkarnacije u istu biološku vrstu s malim varijacijama u svojstvima između primjeraka, u kombinaciji sa svojstvom fizičkog plana da blokira neposredno djelovanje duše na tvar razine. U takvoj situaciji, uniformnost biološke platforme maskira ogromne kvantitativne i kvalitativne razlike među dušama, pa se tako stvara privid da su entiteti načinjeni od malo astralne tvari, koji bi se osjećali sasvim kod kuće u bićima poput insekata, zmija, hrčaka i vjeverica, te Bogovi načinjeni od tvari Puruše, oko kojih orbitiraju “oružja” i “odore” od vađri, zapravo “tu negdje”, da su “ravnopravni” ili čak “jednaki” samo zato što su inkarnirani u istu životinjsku vrstu.

Zaboravite ravnopravnost i jednakost. To vam nema nikakve veze s duhovnim istinama. To su bajke koje služe socijalnoj povezanosti ljudske zajednice, dakle radi se o animalnosti ne bitno različitoj od mehanizma koji povezuje pčele u košnicu. Fizički gledano, ljudi su manje-više svi isti. Po pitanju intelekta postoje bitno veće razlike, ali po pitanju veličine duše, razlike znaju biti kao između atoma vodika i centra galaksije, a fizička sličnost tijela u kojima te različite duše ostvaruju prisutnost na svijetu zapravo je najveća iluzija koja stvara strašne nepravde principom ravnopravnosti na kojeg se sve to na kraju svede.

Sad će netko reći da je činjenica da yogin u stanju samadhija prelazi u stanje u kojem postoji samo Jedan, i da je to temelj teorije istobitnosti i ravnopravnosti duša, jer je stvarna bit svih duša taj brahman i ništa drugo.

Tamo gdje je taj Jedan, tamo nema mnoštva. Tamo nema ljudi, nema jednakosti, nema odnosa među stvarima, ukratko, nema relativnog, jer to je Apsolut. Stvari koje važe za Apsolut nije moguće preslikavati na odnose među relativnim bićima i tako praviti teorije. Istina je da je Apsolut Jedan, ali isto tako je istina da je Apsolut sat-ćit-ananda, totalitet stvarnost-svijest-blaženstva. Bilo bi fer reći da Jednost odražavate otprilike onoliko koliko odražavate sat-ćit-ananda, dakle praktički nimalo. Ljudski čopori i duhovna tama njihovih unutarnjih odnosa nemaju apsolutno nikakve veze sa stanjem Jednog, dakle bilo bi pogrešno međuljudske veze bilo koje vrste proglašavati oblikom manifestacije Jednosti brahmana. Ukratko, stanje brahmana nema primjenjivosti na sferu svakodnevnog iskustva, i zbog toga je pogrešno temeljiti teoriju vječne duše na stanju Apsoluta. Koliko vi znate, vaša duša možda s Apsolutom nema ništa vječniju vezu nego vaše propadljivo materijalno tijelo. Onako kako je brahman svjedok tjelesne egzistencije, tako je svjedok i astralne i tko zna kakve još egzistencije. Iz toga izvlačiti zaključak da su sve duše zapravo brahman i kao takve jednakopravne jednako je smisleno kao reći da su jedan dolar i jedna milijarda dolara manifestacija istog koncepta novca i kao takve su jednako vrijedne. Super, ako su jednako vrijedne evo vama jedan dolar, ja ću si uzeti milijardu.

Tumačiti razliku između duša time što su jedne duše karmički “čišće” od drugih jednako je pametno kao reći da je razlika između sveučilišnog profesora i šljakera u tome što je šljakerov um ispunjen lošim sadržajem. Nije ispunjen lošim sadržajem nego nikakvim, jer šljaker nije razvijao svoj um, pa ovaj ima manju složenost i slabije kvalitetan sadržaj. Profesor je svoj um razvijao i punio ga kvalitetnim sadržajem a šljaker nije. U tome je razlika; nisu obojica krenuli kao supergenijalci pa se šljaker u međuvremenu jače intelektualno sjebao, nego su obojica krenula kao djeca s praznim glavama, s tim da je šljaker igrao nogomet i zajebavao se a profesor je učio. Teorija vedante o različitom stupnju zaprljanja izvorno savršenog atmana je dakle potpuno pogrešna i suprotna istini, a izvorna budistička teorija o progresivnom usložnjavanju i nastanku duše od ničega je pun pogodak. Dakle ne da ste na početku bili savršena duša stvorena na sliku Božju, nego niste uopće bili. To sad ima dva osnovna korolara: ugodan i neugodan. Neugodan korolar je da se ne možete oslanjati na to da imate dobrog tatu na nebu koji vas voli i sav se uzjebe svaki put kad vi napravite ovo ili ono. Ugodan korolar je isto to, kad razmislite. Nemate nebeskog tatu koji će vam nešto srat a da vas ništa ne uči, tatu koji puno očekuje a da vam ništa ne daje. Niste stvoreno biće, ništa ne dugujete nekom stvoritelju – ako išta, sami ste sebi stvoritelj, budući da je vaša duša nastala kao rezultat vaših osobnih, jedinstvenih izbora i odluka. Svaka odluka vas je klesala onako kako kipar kleše kip i uklanja “višak”. Svaki izbor vas je definirao, govorio je što jeste i što niste.

Neću sad ulaziti u detalje koji se tiču energetike koja stoji iza toga, jer je to ovdje nebitno. Ono što je bitno je da su vas vaši postupci stvorili ovakvima kakvi jeste. Ako ste kao klinac radije čitali i učili nego se zajebavali i krali, postali ste intelektualac a ne probisvjet i lopov. Vaši postupci su vas definirali. Ako ste iskoristili priliku da nekoga zajebete a ne da mu pomognete, vaši postupci su vas definirali. Ako ste vidjeli nešto lijepo i tome se narugali umjesto da stanete i osjetite zahvalnost što takvo nešto postoji, vaši postupci su vas definirali. Ako ste vidjeli nešto ružno i zlo, i niste osjetili gnušanje i potrebu da se tom zlu na neki način usprotivite, nego ste se podrugljivo nasmijali žrtvi zla, vaši postupci su vas definirali.

Vi ste sami sebi Bog Otac Stvoritelj, vi ste vlastiti Michellangelo koji vas je istesao iz primordijalne duhovne tvari, a to izgledate li kao David ili kao Michellangelovo govno, to ste si isključivo sami krivi ili ste za to zaslužni. Nema bogova kojima biste zbog toga trebali reći “hvala” ili ih psovati. Sami ste krivi, sami ste zaslužni, i vaša stvarnost je direktni rezultat vaše volje i viđenja brahmana. To je razlog zašto su neke duše sitna mala govanca od prljavog astrala, a neke su oceani svijesti, moći i svjetla koji daleko nadilaze sve čemu se vjernici klanjaju kao bogovima. Izbori. Iz riznice koja je brahman neki odaberu dragulje svijesti, stvarnosti i sreće, a neki govno koje je čuvarev pas posrao.

Postoje Bogovi, doista, ali oni nisu vaši stvoritelji. Oni su svoji stvoritelji, jednako kao i vi. To je s jedne strane poražavajuće, ako gledate samo razliku u rezultatima, ali je isto tako i nevjerojatno ohrabrujuće, ako pogledate što je moguće postići. U svakom slučaju, ako ste niškoristi, to nije datost za koju vam ostaje kriviti nekakvog stvoritelja, nego nešto po pitanju čega možete odmah i sada nešto poduzeti s ciljem da se promijeni. S druge strane, ako ste velika duša iza koje stoje mnoga vrijedna postignuća, nema Boga koji će vam za ta postignuća oteti zaslugu. Ona je vaša.


Danijel Turina


toggle