"ZoranVra"  wrote:
>> Meni se cini da ne. Osim toga, bojim se da kad bi i bio moguc, takav
>> bi dijalog bio upitne smislenosti - ekstremno razlicite pozicije i
>> svjetonazori koji se ne mogu pomiriti. Dijalog ima smisla samo izmedju
>> manje-vise slicnih pozicija.
>
>To je slicno onome, da moras znati veci dio odgovora da bi postavio pitanje.

Da, tako nekako. Recimo u raspravi izmedju HDZa i SDPa razilazenja su
recimo u 1% stavova. I jedni i drugi zele parlamentarnu demokraciju,
zele da postoji drzava, zakoni i metode njihovog provodjenja, zele da
se sakuplja porez, da drzava ima vojsku i tako dalje, a razlike su u
nekakvim pogledima na pitanja provedbe slicnih ciljeva. Zato izmedju
njih moze biti dijaloga. Ali ne moze biti dijaloga izmedju recimo HDZa
i nekakve grupe anarhista koja ne zeli da bude drzave i zakona, te
pozicije su nepomirljive u samoj biti, jedna mora popustiti, ne moze
biti kompromisa u stavovima jer se oni sustinski medjusobno dokidaju.

>Ali bas razlicite pozicije i traze dijalog. 

Razlicite, ali u mjeri recimo treba li jedan dio poreza ici na
sanaciju banaka ili na isplatu mirovina, a ne treba li drzave ili je
ne treba. Po onom prvom jedna strana ce uvazavati drugu i bit ce
moguca suradnja, ali u onom drugom nema suradnje, tu ili u cijelosti
prevlada jedna ili druga opcija.

>> Ja recimo ne mogu prihvatiti mogucnost da je ateist u pravu kad ne da
>> vjerujem, nego znam da nije. Sto cu se sada ja, praviti da je mozda on
>> eventualno u pravu, ma je vraga.
>
>Kao sto sam i rekao, nisam mislio na prihvacanje ili pobijanje tudjih
>uvjerenja. 

Svatko se za svoja uvjerenja sam mora pobrinuti, to ce tesko napraviti
drugi za njega.

>To je zbilja pretezak zadatak. Isto kao u politici - tesko ces
>nekoga uvjeriti da odustane od svog politickog uvjerenja. Ali stranke ipak
>razgovaraju i suradjuju na obostranu korist, a ne da bi zivjeli ili
>dokazivali svoju ideologiju.

Kao sto sam rekao, suradjuju stranke koje se medjusobno jako malo
razlikuju, jer da se vise razlikuju, onda se ne bi sastajale u
parlamentu nego recimo na barikadama na ulici, jer bi jedna stranka
zeljela ovakvu drzavu, a druga bi htjela rusiti drzavu revolucijom.

>>Mozemo diskutirati jedino o naravi
>> njegove zablude i mogucnostima za njeno nadilazenje.
>
>Ovo je vec radikalno. To znaci da a priori nema razgovora, bez obzira na
>smislenost.

Ovdje sam ja govorio o sebi, meni ne da je tesko nego je u cijelosti
nemoguce dokazati da mozda Boga nema, kad ja sasvim sigurno znam da ga
ima. Ja ne znam ima li protona ili elektrona, za njih sam cuo da ih
ima i prihvatio sam dokaze koji kazu da ih ima. Ako se nadju dokazi u
prilog nekoj drugacijoj tezi, koji ce mi se ciniti smislenijim, mozda
ih prihvatim i odbacim teoriju o protonima ili elektronima, zato sto
ih ja osobno nisam vidio i ne mogu zasigurno znati nista o njima, osim
posredno. Ali u Boga sam se uvjerio izravno, neposredno, i niti jedno
drugo iskustvo uopce se ne moze mjeriti s tim ni u kojoj mjeri, i zato
nema teorije da ja sad idem raspravljati ima li Boga ili ga nema, i da
u toj raspravi ostavim mogucnost da je ona druga strana u pravu. Nema
teorije. Ja mogu raspravljati jedino o tome kakav je Bog i sto on
uopce zeli od svijeta, i sto bi uopce trebalo napraviti ili ne
napraviti po pitanju toga da Bog postoji. Tu ja neke stvari znam, neke
ne znam, i moze me se uvjeriti da sam neke stvari krivo shvatio,
pogotovo zato sto je Bog nesto toliko ogromno da to ljudski um nikako
ne moze u cijelosti pojmiti i izraziti, pa iako ja znam da Bog postoji
i koja su mu nacelna svojstva, da je apsolutan, da u sebi sadrzi
cijelost svih kvaliteta koje se izrazavaju kroz relativno, da je
sveprozimajuc, sveprisutan, da je totalitet svijesti, postojanja i
blazenstva, ja opet puno toga ne znam i po puno pitanja mogu
pogrijesiti, i tu itekako ima mjesta raspravi. Ali nekakav ateista je
jednostavno netko tko jos nije shvatio neke osnovne stvari i tek treba
vidjeti kako stvari stvarno stoje, a onda mozemo raspravljati o tome
sto sad s tim.

Opet, treba imati u vidu da postoji vise gradacija ateizma i vise
gradacija vjere. U biti, vjera postoji u svojim grubljim i suptilnijim
oblicima, isto kao i ateizam, i bitna stvar s njima jest da ih
odlikuje nedostatak stvarnog znanja. Ateist ne moze nikako sa
sigurnoscu znati ima li Boga ili nema, on vjeruje da ga nema, ako ga
ima onda ga sigurno nije vidio, a ako ga nema onda ga nije ni mogao
vidjeti. Kod ateiste dakle uvijek postoji sumnja. Vjernik, isto tako,
vjeruje da Boga ima, ali ni on ne moze sa sigurnoscu znati ima li ga
stvarno ili ne, da ga je vidio onda ne bi bio vjernik nego znalac.
Treba takodjer imati u vidu da se ateizam i religija cesto medjusobno
izmjenjuju kao faze u duhovnom razvoju: primitivni ateizam kao
nemogucnost poimanja koncepta natprirodne sile naslijedit ce
primitivna religija koja ce prirodne pojave tumaciti djelovanjem
natprirodnih sila. Onda ce slijediti znanstveni ateizam koji ce
prirodne pojave tumaciti djelovanjem prirodnih sila i djelovanje
natprirodnih bica odbaciti kao suvisnu hipotezu. Tome ce slijediti
napredna religioznost, koja ce se baviti suptilnim aspektima
duhovnosti, koja ce recimo reci da su prirodni zakoni, kao takvi,
jedna forma manifestacije nekih daleko slozenijih i suptilnijih
zakonitosti viseg reda, a da je kruna i izvor svih tih zakonitosti
Bog, sveprozimajuci i apsolutan, koji je smisao svega toga i u
pozadini svega stvorenog. Ovo su naravno samo najgrublje odrednice,
jasno je da takvih faza i medjufaza ima vise, a nakon tih svih faza
slijedi spoznaja istine koja po slozenosti daleko nadilazi sve to
skupa i predstavlja jedan sasvim drugaciji red velicine, onaj tko je
izravno spoznao stvarnost vise ne predstavlja niti vjernika niti
ateistu, nego jednu sasvim drugaciju kategoriju, koju se ne moze
svoditi na nize kategorije.
Vjernici i ateisti bi se dakle jedni prema drugima trebali vrlo
obazrivo odnositi, imajuci na umu da se ne suocavaju obavezno samo sa
svojom proslom evolutivnom fazom, nego mozda i buducom, s nekim tko je
shvatio nesto sto ce oni tek shvatiti, a ne obavezno s nekim tko
predstavlja nadidjenu fazu njihovog razmisljanja i dozivljavanja;
trebaju, dakle, imati u vidu da oni ni jedni ni drugi u stvari _ne
znaju_ istinu, a sve dok je ne znaju, nije pametno uljuljkati se u
samozadovoljstvo nekakvim teorijama. Uoci da ja neke stvari koje bi se
inace drzale znanjem, recimo postojanje protona i elektrona, drzim
samo vjerojatnim hipotezama. Tako trebaju postupati i vjernici i
ateisti: svoje teorije drzati samo teorijama, koliko god im one
prirasle srcu, a znanjem drzati malo toga, ono sto se u jednom
trenutku cini znanjem kasnije se moze pokazati zabludom. Zato i iz te
perspektive itekako ima mjesta dijalogu.

-----
Web (Kundalini-yoga): http://danijel.cjb.net