X-Ftn-To: Darko Majdic 

"Darko Majdic"  wrote:

Kao uvod, zelio bih naglasiti nekoliko stvari. Prva je da o
reinkarnaciji ocito imas prilicno ogranicene poglede, dakle da Ti je u
najbolju ruku poznato nesto o vulgarnom gledanju na reinkarnaciju,
kakvo prevladava kod sustava koji stvar tumace iz jako ogranicene
perspektive. 
Druga stvar koju bih htio naglasiti jest model svijeta u kojem jedna
teorija moze funkcionirati. Ja bih rekao da je za formiranje smislenog
pogleda na svijet nuzno eliminirati, bez milosti, sve oblike "deus ex
machina" tumacenja pojava na svijetu. O cemu se radi? Meni se cini da
sve u svijetu funkcionira po nekim izuzetno suptilnim zakonitostima,
nekoj vrsti fizike, ali izuzetno slozenoj, gdje su na nizim razinama
zakonitosti takve da se bave samo materijom i energijom, a na visim
razinama se one bave razlicitim agregatnim stanjima duha, dakle
osjecajima, mislima, stanjima, uzrocno-posljedicnim vezama i slicnim.
Da se ne bi stekla pogresna predodzba o tom pogledu na stvarnost kao o
previse mehanicistickom, treba imati u vidu da sa suptilnoscu i
visinom neke razine raste njen stupanj zrcaljenja svojstava Boga, koji
se zrcali preko citave kreacije. Uzmimo primjer ogledala: ako je
povrsina ogledala hrapava i gruba, slika ce se u njoj zrcaliti lose,
ali ako je ravna i glatka, slika ce se dobro zrcaliti. Isto tako, na
nizim razinama je Bozje postojanje slabo vidljivo zbog grubosti
razine, ali na visim razinama, gdje su elementarne zakonitosti
sacinjene od ljubavi, blazenstva, inteligencije, svijesti, spoznaje i
slicnih stanja, nije moguce tvrditi da Boga nema, jer ako je
"atmosfera" razine, dakle njena osnovna priroda, sacinjena od takvih
svojstava, onda je posve nemoguce ne uociti Boga u svemu tome, i bica
koja bi Bozje postojanje osporavala na takvoj razini, u stvari nisu
dovoljno profinjena da bi se u takvoj okolini pozeljela kretati.
Dakle ono sto ja zelim reci jest da je materija fizicke razine takva
da u maloj mjeri izrazava Bozja unutarnja stanja, dok je to ocitovanje
na visim razinama kreacije prisutno u vecoj mjeri, dok se ne nadidje
svaka razlika, i dok Bog u svojoj cijelosti ne predstavlja sve bez
razlike.

Sto je u tom pogledu covjek, kao bice? U idealnom obliku, covjek je
proboj materije vise razine u nizu razinu, dakle proboj astrala,
mentala, a kasnije i kauzala i visih razina, kroz nize razine materije
i prane, te ocitovanje tih visih razina u cistom obliku.
Kako ja zamisljam sve to?
Ovako: recimo da vise razine teze ocitovanju kroz nize; na primjeru sa
dva ventilatora, vise razine su ventilator ukljucen u struju koji se
brzo okrece, a nize razine su iskljuceni ventilator usmjeren prema
ukljucenom, koji se zbog struja zraka i sam pocinje okretati (princip
viskozne spojke). Tako duhovni principi pokrecu inertnu materiju samim
svojim dodirom i prisutstvom - to je taj "Bozji prst" koji dodiruje
inertnu materiju i u njoj proizvodi vrlo polagane, ali slozene
promjene, koje dovode do stvaranja slozenih formi u materiji, kroz
koje ce se dodir duhovnog principa u cijelosti izraziti; kao kad se
vruci metalni predmet uroni u hladnu vodu, on ce prenijeti svoju
toplinu i izazvati kljucanje oko sebe, dok se potencijal ne izjednaci.
Razlika ovdje je u tome da se potencijal ne izjednacuje hladjenjem
toplijeg tijela, nego samo grijanjem hladnijeg, kao sto se usmjerenjem
laserske zrake na blok leda laserska zraka ne hladi kako se blok
rastapa i isparava.
Lokalizacije takvog dodira poprimaju, kao proboji kroz vise razina
stvarnosti, svojstva trajnosti i odrzanja postojanja, tako da kad se
unisti vehikl (vozilo) djelovanja takve lokalizacije (bica) kroz
materiju, lokalizacija na visim razinama nastavlja postojati, sve dok
se na nizim razinama ne stvori novo tijelo kroz koje se to
ocitovanje/profinjenje moze nastaviti.
Isto tako, treba imati na umu da se takva "inkarnacija" ne desava iz
najnizeg sloja iznad materije, tako da bi duh covjeka koji se
inkarnira bio nesto tik iznad materije, nego izmedju duha covjeka i
materije postoji nekoliko medjutijela, na svim medjurazinama koje
treba proci u procesu spustanja prema materiji. Dakle netko tko se
inkarnira s mentala, mora u procesu reinkarnacije zadobiti ne samo
fizicko tijelo, nego i astralno, pranicko pa tek onda fizicko. Kod
napustanja tijela, propada ne samo fizicko tijelo, nego i sva
medjutijela, kako se dusa razistovjeti s njima nakon smrti, i vraca se
sve dublje u vlastitu narav. Cilj citavog sustava inkarnacije jest
ucenje iskustvom: usvajanje sve dubljih i dubljih stanja svijesti, te
sve dublje sudjelovanje u Bozjoj biti, dakle penjanje po razinama, sve
do savrsenog ogledala, gdje nema nicega osim Boga. Nezreloj dusi tesko
je zivjeti u okruzenju tolikog blazenstva i svijesti, ona nije u
stanju s time nista zapoceti, niti ce se u takvom okruzenju osjecati
ugodno. Zato su potrebne uzastopne inkarnacije kojima se dusa uci
lokalizirati u sebe atribute odredjenih razina, dozivljavati ih kao
sebe i tako normalno funkcionirati. To se najlakse moze postici u
kontekstu teskog stanja, dakle kad stavis covjeka u pustinju u kojoj
sunce pece, vjetar puse pijesak u oci i nema vode, onda ce takav
covjek biti u znatno vecoj mjeri motiviran usvajati vjestine
snalazenja u svijetu, i bit ce u znatno vecoj mjeri ukljucen u
promisljanja o sudbini, prirodi svijeta i Boga, razlozima iza svega,
nego bi to bio slucaj kad bi lezao u udobnoj fotelji u klimatiziranoj
sobi, pijuckajuci hladnu colu.
Uzastopnim iskustvima i raznim iskusenjima covjek nauci prijanjati
jedino uz Boga, koji je stalan, i odbacivati sve prolazno i
nezbiljsko. Ono sto je prolazno lako se uocava u svijetu koji obiluje
smrcu i unistenjem: tamo sva iskustva vezivanja uz prolazno brzo
rezultiraju patnjom, i kad bice isproba, u svim mogucim iskustvima,
funkcioniranje stvari, vrlo brzo ce doci do toga da jedino Bog moze
pruziti trajnu radost, i da je bilo koja razina stvarnosti dobra samo
u mjeri u kojoj je Bozja prisutnost u njoj vidljiva, i uskoro bez Boga
uopce ne moze naci nikakvo zadovoljstvo, i tako se penje sve vise,
buduci sposobna dozivjeti sve dublje Bozje osobine, dok takvom
evolucijom ne poprimi sva Bozja svojstva u cijelosti, postajuci zrakom
koja moze probiti sve slojeve kreacije, zadrzavajuci sva svojstva
svojeg izvora, vracajuci mu ih nazad. Tada je cilj postignut.

>Nista detaljno ne govori katolicki nauk o cistilistu. Tek toliko da ono
>postoji i da je to stanje onih koji su postigli vjecnost s Bogom. 

Sto znaci postici vjecnost s Bogom? To je jedno zanimljivo pitanje.
Netko postigne stanje u kojem je sposoban dozivljavati Boga u nekoj
mjeri. On Boga tako moze dozivljavati vjecno, ali recimo da ce mu
nakon nekog vremena dojaditi opazanje stalno jednako ogranicenog
stupnja, pa ce pozeljeti opazati Boga u vecoj mjeri. Tada se postavlja
pitanje kako je to moguce postici. Naime tu se vec radi o necemu sto
bi se moglo usporediti sa svojstvima materijala. Recimo da ako je
necija dusa nacinjena od kositra, ona nece moci podnijeti snaznu
svjetlost milijuna sunaca, jer ce se rastopiti. Morat ce postati
cvrsca, sposobnija dozivjeti i primiti vecu toplinu. Evolucijom
postize sve vecu sposobnost prihvacanja topline, sve dok, od
materijalne naravi kositra ne evoluira do recimo nekakvog savrsenog
polja sila koje se hrani toplinom i zraci je kroz sebe dalje u svijet.
To je cilj evolucije, da bice postaje prakticki savrsenim Bozjim
organom ocitovanja. Kada Bog zeli objaviti svoju narav svijetu, salje
takvo jedno bice, koje savrseno odrazava i provodi njegovu unutarnju
narav bez dodavanja i oduzimanja. Problem je, opet, s bicima koja bi
takvu poruku trebala primiti, jer ce najveci broj u svojoj vezanosti
uz nize energetske forme i stanja osjetiti takvu poruku kao bol i
nesto neugodno i razarajuce po njihove vezanosti, te ce pozeljeti
ukloniti iz postojanja izvor svoje nevolje. Tako dolazi do situacije
da pravednici, sveci i Bozanske inkarnacije budu odbacivani,
progonjeni, muceni i ubijani. Do toga dolazi zbog vezanosti bica uz
nezbiljsko, zbog cega nisu sposobna prihvatiti zbiljsko kad se pojavi.

>Zasto ipak
>IMHO reinkarnacija ne moze biti to cistiliste (barem ne ona 'standardna')?
>Prvo zato sto na neki nacin reinkarnacija u velikoj mjeri umanjuje ljudsku
>slobodu da se opredjeli za ili protiv Boga. Jer, ne postoji li mogucnost
>vjecnog opredjeljenja, onda ne postoji mogucnost nikakvog opredjeljenja.

Ja ne vidim zasto bi tome bilo tako. Naime sto znaci vjecno
opredjeljenje? Ja znam da bi se ljudima dopalo da postoji nekakav
trenutak u vremenu kad bi se opredjelili za Boga, onda bi zatrubili
andjeli, njihovo fizicko tijelo bi nestalo a oni bi u vjecnosti
gledali Boga licem u lice. 
Ali sto znaci uopce opredijeliti se za Boga? To znaci u svakom
trenutku bez razlike prihvacati Boga i zraciti ga u svijet, u svakom
trenutku. To nije stvar odluke, covjek se citavo vrijeme opredjeljuje
za ili protiv Boga, svakom odlukom, svakom mislju. I sve dok
prihvacanje Boga i zivljenje Boga u njegovom savrsenstvu nije stvar
svakodnevne realnosti, koju nije moguce nikako pokolebati, cilj nije
postignut i itekako se ima sto za raditi. A reinkarnacija je jedan od
nacina za postizanje tog cilja, dakle savrsenog zivljenja u Bogu. Kad
je taj cilj postignut, dakle kada je dusa bez obzira na okolnosti
sasvim prozeta Bogom, onda utjelovljenje postaje nepotrebnim i vise do
njega ne dolazi. Ali ako je dusu u njenoj predanosti moguce ikako
pokolebati, onda je nekako potrebno osloboditi se te nesavrsenosti.

Ljudi u svojoj lijenosti teze jeftinim ciljevima koje je lako postici,
i zato cesto bivaju prevareni i zavedeni od lazaca koji takve jeftine
ciljeve prodaju takvim osobama slabe moralne snage. Tipican primjer
toga su grupe koje trguju spasenjem i oslobodjenjem. Prihvati Krista i
spasen si. Kakve li gluposti! Sto znaci prihvatiti Krista? To znaci
cijelim svojim bicem biti potpuno prozet Bogom u najvisim aspektima, i
te aspekte slobodno zraciti u svijet, ne ostavljajuci nista sebi, nego
dajuci sve Bogu i od Boga. Tko je tako prihvatio Krista, van svake
sumnje je spasen, ali u takvome nece biti misli o spasenju i
prokletstvu, u njemu nece biti druge misli do Boga i Bozje velicine i
slave, sve misli i zelje ce biti obustavljene jer Bog je ovdje, i
svijet je savrsen.
Ljudi teze za sigurnoscu i spasenjem. Ali sto je istinsko spasenje?
Ako zele sigurnost i spasenje, neka znaju ovo: Bog je ovdje, sve
prozima, sve prihvaca, i nikog ne odbacuje. Svi su spaseni, nitko
nikada nece biti izgubljen, bez obzira sto radio, na sto se odlucio, i
sto prihvacao. Ako odluci zivjeti zivotom najgoreg zlocinca i u
cijelosti odbaciti Boga, Bog ce na njega vjecno cekati, makar ovaj
morao proci sav pakao posljedica svojih izbora. Tko zna da spasenje ne
ovisi o Bogu, jer su po Bogu svi spaseni, nego o ljudskim odlukama,
taj nece zivjeti ispunjen dvojbama nego ispunjen radoscu i mirom. Ali
jedno je spasenje a drugo je savrsenstvo. Bog je savrsenstvo, i tko
sada ne opaza Boga u svoj njegovoj slavi, uistinu nema nikakvih
razloga vjerovati da ce ga opazati takvim poslije smrti. Tko barem
jednom dozivi Boga u svoj njegovoj slavi za zivota u tijelu, i pozeli
to dozivljavanje produljiti u vjecnosti, i radi toga odbaci i nadidje
sve vezanosti, slabosti i ogranicenja, te se u cijelosti prozme
Bozanskom naravi, taj postize savrsenstvo u svojoj predanosti Bogu.

>Cemu se ikako opredjeljivati, ako tvoj put mora definitivno prije ili
>kasnije zavrsiti kod Boga. 

To je jako slabo umovanje, naime sto to "prije ili kasnije" vrijedi
ako znas da ces milijardu godina zivjeti u raznim verzijama pakla ako
se ne odlucis za Boga? A ako znas da ces nakon milijardu godina patnje
i odbacivanja Boga ionako doci do toga da je Bog jedini put i
posvetiti se Bogu, onda ces biti u jos vecoj mjeri nadahnut da se
posvetis Bogu odmah i sada, izbjegavajuci uzasna stanja koja proizlaze
iz prijanjanja uz lazno i prolazno. Dakle cinjenica reinkarnacije je
jos jaci podsticaj dusi da se odmah okrene Bogu svom silom i voljom.

>Zar se zaista covjek ne moze okrenuti od Boga i
>reci mu: "Ja ne zelim imati s tobom posla nikada vise." Ako ne moze, nema
>onda neke slobode izbora. 

To je sad jedna velika besmislica i glupost. Kako se moze covjek
okrenuti od necega sto ne poznaje? Nikako, moze se okrenuti jedino od
svojih predodzbi, a od njih se je cak i dobro okrenuti, jer su
beznacajne. A i od Boga se moguce okrenuti, iz raznih razloga, neki
nisu u stanju podnijeti svjetlost istine od straha, pa radije biraju
zivjeti u mraku. Svakakva niza stanja svakako postoje, i postoje i
bica koja kao posljedicu svojih izbora da se bore protiv istine i
stvarnosti sve dublje propadaju, i meni nije poznato je li izvjesno da
ce se takav uspjeti obratiti, ili ce u cijelosti propasti birajuci
nistavilo. Ali nekako mi se cini da nistavilo na kraju nije moguce,
duboki padovi su cesti na pocetku evolucije, zbog slabe povezanosti
duhovne prirode s materijom, ali duboki padovi stvaraju duboku ceznju,
i ta duboka ceznja za boljim na kraju dovodi do vrtoglavih uzleta.

>Drugo, reinkarnacija ponistava integritet ljudske
>osobe. Ona cijepa postojanje duse u niz vise ili manje osobnih epizoda od
>kojih niti jedna nije stvarna, vec samo iluzija. Ne postoji zaista covjekovo
>JA, ne postoji osoba, a iz krscanskog ugla to je krivi pogled. 

Reinkarnacija ne ponistava integritet ljudske osobe, nego joj daje
stvarnu dubinu. Ako ljudsku osobu dozivljavas kao tijelo sacinjeno od
tvari, onda joj tek ponistavas integritet i umanjujes dostojanstvo,
jer je dozivljavas kao zemljanog crva koji puzi zemljom i u zemlju se
vraca raspadajuci se. Ali ako zivis istinu da smo bica stvarnosti a ne
bica iluzije, bica trajnosti a ne bica prolaznosti, bica svjetlosti a
ne bica mraka, onda ces disati punim plucima znajuci da nema vlasti
tvarne prirode nad duhovnom prirodom, da je tvarna priroda samo
projekcija duhovne prirode na materiju, i da istinska priroda bica ne
ovisi o hirovima svjetova u kojima je sve prolazno i nestalno. Svaka
takva inkarnacija je stvarna, jer se dusa kroz nju zivi i ocituje,
njeno funkcioniranje u ogromnoj mjeri utjece na dusu jer se dusa
poistovjecuje s njom i u njenom djelovanju kroz tijelo odrazava se
njena istinska narav - u situacijama u kojima treba donijeti odluke,
odluke ce ukazati na snagu duse i njene slabosti, i djela ce
odlucivati o buducnosti. Zato je fizicko utjelovljenje izuzetno
znacajno. Ali ono je u krajnjoj liniji samo sredstvo i projekcija duha
na tvar.

>Mozemo mi
>sada zamisljati nekakvu 'prilagodjenu reinkarnaciju'. O tome je nesto i
>Ratko pricao. No, to nije ona reinkarnacija o kojoj se govori kad se
>spominje ovaj pojam. Neumoljivi zakon karme u kojem covjek spasava sam sebe
>u onoj mjeri u kojoj radi na svom napretku i nema potrebe Spasitelja nema
>puno dodirnih tocaka sa krscanskim naukom o milosti. 

Krscanski nauk pak nema puno dodirnih tocaka sa stvarnoscu.
Naime potrebe za spasiteljem i otkupiteljem, koji ce sad platiti za
nekakva sranja koja su ljudi napravili i Bog im zamjera, stvarno nema.
Naime buduci da Bog ljudima stvarno nista ne zamjera, onda to nema
nitko potrebe ni placati, i cemu ce onda otkupitelj?
Ali ljudi su svojim naopakim odlukama nakupili jako puno necisti koja
cesto predstavlja smetnju daljnjem napretku, pa je potrebna
intervencija blagotvorne sile, koja ce one koji su spremni prihvatiti
istinu usmjeriti na ispravan nacin. 
Zakonitosti akcije i reakcije, dakle karme, nisu ni slijepe ni glupe,
jer su date na razini koja daleko nadilazi supstanciju od koje je
sacinjen ljudski um, pa prema tome nema teorije da ce postojati
nekakvo stanje koje bi bilo "nepravedno", a da bi ljudski um to mogao
uociti. Ali u odredjenim okolnostima evoluciju je moguce ubrzati,
ljudima je moguce pomoci. Citava stvarnost kakvu opazamo u velikoj je
mjeri prozeta utjecajem blagotvornih sila, koje prema svojem dosegu
pomazu bicima na njihovom putu, i na takav nacin odrazavaju Bozju
volju. Recimo patnja i bolest jednom bicu ce biti upozorenje protiv
nekog oblika djelovanja, a drugom bicu ce biti podsticaj da pokaze i
ocituje ljubav prema bolesnom, pomazuci mu. Buduci da je ci