X-Ftn-To: Darko Majdic 

"Darko Majdic"  wrote:
>Cini mi se da postoji ipak velika razlika u religioznim pogledima (a onda i
>u pristupu stvarnosti) izmedju Majke Tereze i nekog yogija. Prije svega
>Majka Tereza ne vjeruje u reinkarnaciju. Ona gleda na ljudski zivot kao
>jedinstveni dogadjaj i stoga ga vrednuje na sasvim drugaciji nacin od yogija
>koji drzi da se covjek razvija kroz niz rodjenja prema zakonima karme. To,
>dakako, ne mora biti razlog da ne pomazes drugome (jedna od osnovnih
>znacajki budhe, koji isto prihvaca reinkarnaciju jest i samilost). Mozda na
>to utjece i svojevrstan 'egoizam' istocnih religioznih pristupa. Ne mislim
>pri tome na egoizam u negativnom smislu tipicno zapadnjacke konotacije. Hocu
>reci da IMHO istocne religije (hinduizam, budizam) imaju bitno individualni
>pristup prema covjeku. Pojedinac treba raditi na sebi i mnogo se trsiti kako
>bi se izgradio i postigao mokshu. Nitko mu ne moze pomoci, ako on sam ne
>ulozi napor. Stoga onaj koji postize mokshu moze dati poneki savjet, ali on
>je u stvari uvjeren da drugom covjeku nema pomoci do li one koju si pruzi on
>sam.

Ti to ozbiljno pises ili se zajebavas?
Egoizam istocnih pristupa? Zanimljiv izbor rijeci, ali u cijelosti
promasen, naime moglo bi se govoriti o individualizmu, dakle o
nastojanjima pojedinca, ali o egoizmu nikako, egoizam bi mogao biti
jedino popratna pojava kad netko pomisli kako je on velika faca jer je
toliko toga sam napravio. Meni se cini da Ti ciljas na onu foru da
krscani funkcioniraju kao zajednica, a tamo neki istocnjaci i crni
magi se brinu jedino sami o sebi. Samo sto je to prilicno tanka fora
buduci da vecina istocnih pravaca naglasava sangu (priblizno prevedeno
kao zajednicu onih koji nastoje na duhovnom razvoju) kao bitnu stvar;
istina je da yogiji cesto meditiraju godinama na povucenim mjestima,
ali je isto tako istina da ti yogiji dolaze u gradove i sela
naucavati, okupljaju ljude i propovijedaju im. Ako vec hoces pljuvati
po yogi i povlacenju iz svijeta, uzmi Isusa i pljuj po njemu, on se
naime povukao u pustinju i molio, i tek kad je postigao
prosvjetljenje, isao je u svijet naucavati. Indikativno je da se o
Isusovom srednjem dijelu zivota prakticki nista ne zna, pa mi nije
daleko od pameti pomisao da je svo to vrijeme (ili barem jedan
znacajan dio) proveo povucen u meditaciji, molitvi ili cemu vec.

Da ne spominjemo Ivana Krstitelja, koji je zivio u pustinji, i hranio
se skakavcima i divljim medom. Proroci su zivjeli u pustinji.

Dakle s jedne strane mogu demonstrirati kako yogiji brinu o duhovnom
stanju ljudi opcenito, a s druge mogu pokazati kako je "egoizam", kako
si Ti to zgodno podmetnuo, svojstven i judaizmu i krscanstvu, i to "na
najvisim mjestima", dakle upravo kod onih koji nesto valjaju.

A sad da se malo odmaknem od Tvoje karakteristicne povrsnosti i
napisem malo smisleniji tekst.

Unutar Indijskih pravaca, gdje cu se posebno posvetiti yogi i vedanti,
postoji nekoliko razlicitih gledanja na pitanje spasenja, i unutar
svakog pogleda nekoliko metoda implementacije. Svaki sustav definira
problem, dakle postojece stanje, definira idealno stanje, i metodu
uzdizanja s postojeceg na idealno stanje. Dakle dijagnosticira se
bolest, definira se zdravlje, i daju se upute za ozdravljenje.

Yoga kao sustav je izuzetno viseslojna, pa cu se posvetiti samo onom
najpoznatijem, asta-anga yoga sustavu (osam udova uprezanja) po
Patanjaliju i upanisadima. Na pocetku yoga sutri kaze se da je yoga
umirenje fluktuacija duha. Esencijalna mentalna supstancija (citta),
koja se moze usporediti s nosecim valom (carrierom) je uzburkana, na
nju su modulirana razlicita stanja i fluktuacije (vrtti). Ako je duh
uznemiren, on ne moze percipirati suptilna stanja, pa se vrti po
razlicitim povrsnostima. Najcesci oblik toga je vidljiv na primjeru
covjeka koji je vodjen uglavnom instinktima, osnovnim osjetilnim
porivima (teznja prema ugodnom i izbjegavanje neugodnog), i zbog toga
njegovom svijescu vlada kaos. To je dijagnoza postojeceg stanja. Cilj
se postize umirenjem takvih fluktuacija duha, cime se postize stanje
yoge. U tom stanju, umjesto da je duh covjeka obuzet plitkim stanjima,
on roni sve dublje u svijest, i na kraju odbacivanjem svega (sto
ukljucuje razlicite klese (zapreke), koje se dijele na vasane
(prikrivene zelje), samskare (utiske, predrasude i dojmove) i
karmasaye (karmicke sjemenke)) u teznji za najvisim dolazi do Boga,
kojeg izravno spoznaje, i uvidja da je to njegovo vlastito jastvo,
kojem je uvijek tezio, ali na krivi nacin, preko osjetila, umjesto
unutar duha. Naime sva osjetilna dozivljavanja projiciraju se preko
razlicitih upadhija na atman, i zbog osjecanja dijela vlastite
unutarnje naravi koji je osvijetljen nekim vanjskim stanjem brka se
dozivljaj vlastite biti s izvanjskim predmetima i stanjima. Ovdje se
hoce reci recimo da u odredjenim stanjima covjek osjeti zadovoljstvo,
srecu, spoznaju i sl., i smatra da su mu ta stanja dosla izvana, sto
je zabluda, jer je do njih doslo tako sto je vanjsko stanje otvorilo
jednu vrstu kanala do unutarnjeg vec postojeceg stanja. Yogin koji
razumije takve mehanizme moze recimo citavo vrijeme jenostavnim
pokretom duha boraviti u stanju duboke spoznaje kakvo recimo
znanstvenik osjeti kad mu konacno iznenada sine rjesenje nekog
problema koji mu je dugo bio nedokuciv, ili pak u stanju najvise
ljubavi koju netko moze osjetiti. Ta stanja prosvijetljeni pak vidi
kao tek parcijalne manifestacije svepotpunog, najviseg stanja
Apsoluta, koji u sebi miri sve suprotnosti, i koji je cjelina
sat-cit-ananda, dakle stanje koje je apsolutni
bitak-svijest-blazenstvo, i to ne kao tri svojstva, nego kao jedno
jedino apsolutno svojstvo koje se moze opisati i kao bitak, i kao
svijest, i kao blazenstvo, a u stvari nije ni jedno od njih, nego ih u
cijelosti nadilazi, i pojedinacne i sve zajedno. Taj sat-cit-ananda je
subjektivno dozivljavanje brahmana (Apsoluta), dakle predstavlja Bozje
stanje duha. Yogin koji sebe jest kao sat-cit-ananda boravi u stanju
najviseg prosvjetljenja, stanju u kojem jedino Ja Jesam. Taj bitak,
sada prisutan, sveprozimajuci, temelj je svekolike stvarnosti. Ja sam
jastvo u svim bicima, ja sve svjetove sobom ozivljavam. Ja sam
stvarnost, jedna i nepodijeljena, s one strane iluzije i podjele. Ja
sam jedinstvo i ja sam podjela, ja sam stvarnost i ja sam iluzija, ja
jesam i nema drugoga.

Vracanjem iz tog stanja kroz beskrajno tanku opnu iluzije koja cini
dvojnost, koje nema jer sam ja jedan, a ima je jer je od mene
nacinjena, opaza se ogranicenje, dozivljavanje kroz samo jedno bice a
ne kroz sva bica, i tako ogranicena svijest djeluje u svijetu. E sad,
nije cilj samo da ta ogranicena svijest postane na neko vrijeme
neogranicena, a potom ponovo ogranicena, cilj je da se u cijelosti
izgubi razlika izmedju brahmana i jive (individualnog bica).

Eto, sad sam malo i izasao iz sfere yoge u sferu vedante, pa da
navedem i neke od vedantinskih pogleda. Vedanta se u osnovi sastoji od
naucavanja upanisada i Bhagavad-gite, barem u svojem osnovnom vidu,
koji je formirao Sankaracarya. Njegovo naucavanje govori, krajnje
pojednostavljeno, kako je brahman, sveprozimajuca i apsolutna
stvarnost, koja predstavlja ostvarenje najvisih snova, svih zelja,
prekrivena slojevima ogranicenja koji tvore iluzorni pogled na svijet;
kao sto ogranicenja percepcije uvjetuju da se komad uzeta u mracnoj
sobi moze drzati zmijom, tako se zbog istih ogranicenja atman (jastvo,
koje je identicno brahmanu) drzi ogranicenim zbog svojstava upadhija
koji ga prekrivaju. Zadubljivanjem i samoanalizom odbacuju se upadhiji
i spoznaje se atman kao jedan i nepodijeljen, kao temelj svekolike
stvarnosti. Za detalje procitati Atmabodha i Vivekacudamani koji se
nalaze na mojim stranicama.
Nakon Sankaracarye i njegovog sustava advaite (nedvojnosti), pojavili
su se i drugi pravci, najznacajniji su Ramanujin pravac
visistha-advaita (tzv. osvjedocena nedvojnost, gdje se kaze da su Bog
i dusa u biti odvojeni ali se mogu sjediniti), i Madhvin pravac dvaita
(dvojnost, koji kaze da su Bog i dusa nuzno razdvojeni i da se nikada
ne mogu sjediniti), kao i kasnije dopune - recimo Caitanya sa svojim
acintya bedha-abedha sustavom (nedokucivost jedinstva i razlike).

Dok Sankaracarya naglasava unutarnju spoznaju pod vodstvom ucitelja
koji je spoznao istinu, ostali sustavi vedante uglavnom se
koncentriraju na predanost Bogu, gdje se kako vrijeme prolazi i kako
se stvar sve vise degenerira, na Boga gleda kao na sve daljeg i
daljeg; vec Ramanuja ima problema s tvrdnjom da je sve zaista brahman,
pa veli da sjebani ljudi ne mogu biti brahman, ali kad nisu sjebani
onda jesu brahman. Madhva pak totalno napusta Sankaracaryin koncept,
on je u biti ono sto naucava HK filozofija, dakle da postoji Bog koji
je jako veliki, da postoje duse koje su jako male, da su Bog i duse od
iste kvalitete ali razlicite kvantitete, i da je Bogohuljenje reci da
je to ista stvar, i da dusa vjecno ostaje odvojena od Boga, ali da ga
treba obozavati i da je to njen prirodni polozaj.

Dok je Ramanuju i Madhvu lako moguce "otpisati" kao manje vrijedne
filozofe od Sankaracarye, koji jednostavno nisu imali dovoljno duboku
svijest da shvate ono cime se on bavio i sto je naucavao, pa su
smisljali svoje, u biti daleko inferiorne filozofije, tako je tesko
gledati na Caitanyu. Caitanya je u biti izuzetno zanimljiva figura, i
velik broj indijskih skola ga drzi ako ne avatarom, onda barem velikim
svecem. HK naucavanje je u biti modelirao Caitanya, odnosno njegovi
ucenici.
Nazalost, nisam procitao dovoljno materijala da bih o njemu rekao
nesto smisleno pa cu pisati nekakve pribliznosti, ali cini se da je on
pogodio jako blizu biti stvari, a to je da se radi o dvije strane
jednog novcica. S jedne strane je sve brahman, bez razlike, jer je
brahman stvarnost od koje je sve nacinjeno, a s druge strane govoriti
"brahman" za svaku pojedinacnu stvar je besmisleno jer nijedna stvar
nije brahman, brahman je temelj stvarnosti koji je dokuciv samo
transcedencijom stvari. To je jedna strana novcica. Druga strana
novcica je relativno kao zivot apsoluta, dakle mnostvo pojavnih oblika
i stanja kao "isparavanje" brahmana, emanacija svojstava. Nizak
stupanj emanacije je recimo kamen, a totalni stupanj emanacije je
Krsna, Bog. Bog je dakle istovremeno apsolutan i relativan, kao
apsolutan je brahman, a kad se kao apsolutan manifestira u relativnom
onda ga opazamo kao Krsnu. Buduci da su i individualne duse takve
manifestacije brahmana kroz relativno, cilj je kroz relativno pokazati
unutarnje kvalitete jedinstva i sklada brahmana, tako da se
prosvjetljenje, postizanje krajnje spoznaje, manifestira u obliku
predanosti Krsni. Dakle kad se vise emanacija brahmana manifestira
kroz relativno, one "manje" osjecaju svoju unutarnju bit kroz onu
"vecu", jednako kao i kroz sebe, i onda nema nikakve razlike izmedju
poniranje u vlastitu svijest radi spoznaje atmana, i predanosti
ucitelju-avataru, u kojem su utjelovljene i izrazene osobine atmana, u
relativnom. Promatranjem takvog ucitelja opazaju se i osvjestavaju
svojstva vise svijesti, koja se onda upijaju i osvjestavaju kao
vlastita. To se postize predanoscu, sluzenjem i obozavanjem.

Iz svih tih sustava bez razlike slijedi nuznost opazanja doslovno svih
bica kao ili vlastite brace, ili kao sebe samog u drugim tijelima, iz
cega je pak ocito da ce prosvijetljeni yogin pomagati na sve nacine
ostalima da postignu spoznaju i savrsenstvo. Jasno je dakle da je
sustav vedante i yoge kao takav nuzno protivan svakom obliku egoizma,
a isto tako i individualizma, buduci da se druga bica gledaju kao
razliciti stanovi iste svijesti (u slucaju advaite).

-----
Web (Kundalini-yoga): http://danijel.cjb.net