X-Ftn-To: Franjo Hornung 

Franjo Hornung  wrote:
>In article , 
>dturina@geocities.com says...
>> >Nemoram ni biti previse pametan da vidim da personalisticka vedanta nema 
>> >nikakve veze sa budizmom. To jedino tebi nije bas jasno izgleda. 
>> 
>> Ti nisi dovoljno pametan da znas sto je personalizam a sto nije, i o
>> cemu se tu radi, a kamo li za nesto drugo.
>
>A ti si valjda dovoljno pametan da shvatis da ono sto pises sa budizmom 
>nema veze. Nadam se.

O nekom naucavanju ima pravo pisati samo onaj tko ga je u stanju
shvatiti, jer kad bi doslovno citanje bilo jamac razumijevanja teksta,
onda bi Tambek bio autoritet za Bibliju. Jednako kao sto on nije u
stanju razumjeti ono sto naucava Isus, tako i Ti nisi u stanju
razumjeti sto naucava Buddha, a zbog istog uzroka: nedostatak
sposobnosti. 
Onaj tko je jednim putem dosao do cilja dobiva pogled na sve puteve iz
pozicije cilja, i vidi koji kamo vodi. I iz te pozicije cilja imam
mogucnost dati ocjenu necijeg stvarnog polozaja. Isto tako, iz te
pozicije mogu razumjeti sto su govorili oni koji su govorili iz
pozicije tog istog cilja, kao i razlicitih tocaka na putu, bez obzira
na nacin i okolnosti.
Sto se buddhizma tice, to je jedno viseslojno naucavanje. Izvorni
buddhizam ima gadnih problema s temeljnim pozitivnim principom, tako
da je upravo na tome porazen u Indiji, i u tom starom obliku postoji
samo u vidu nekolicine relikvija. Recimo, suvislu teoriju koja
povezuje naucavanje o anatmanu i reinkarnaciji dali su tek kasnije u
okviru mahayane; izvorni buddhizam je tu patio od gadnih
nedorecenosti. Teorija o samskarama i njihovom ponasanju uoblicena je
tek na Tibetu, u obliku sutri i tantri. 
Buddha je bio osoba tako niskog duhovnog ranga, da je imao problema
oko uklapanja zenskog spola u buddhisticki pokret (zene se drzalo
nepodesnima u samostanskoj okolini, buduci da su navodno ometale
redovnike u meditaciji); to je u buddhizmu ostao veliki problem. Sve u
svemu, ta filozofija je jako daleko od bilo cega stvarno pametnog, u
smislu da ni izbliza ne dotice nista sto bi imalo veze sa stvarnim
ciljem. Buddhino iskustvo prosvjetljenja je ono sto bih ja
klasificirao kao iskustvo nizeg stupnja, koje nema izravne veze s
glavnim kretanjima evolucije i njenim ciljevima. Buddhi se desilo to
da je nakon dugotrajnog razdoblja nasilne kontrole vlastitog sustava
po standardnom indijskom isposnickom modelu shvatio kako je to
besmisleno i ne vodi nicemu, popustila mu je kontrola i dosao je u
dodir sa stvarnoscu. Iz toga je on izvukao odredjene zakljucke, od
kojih je napravio filozofiju koja je uistinu u dosta elemenata bila
superiorna brahmanskom modelu obrednih zrtvi, i kao takva je
prevladala. Osnovni problem te filozofije je u njenim osnovnim
postavkama. Te postavke glase da je zivot bica ispunjen patnjom u koju
dolaze zbog razlicitih vezanosti i zabluda koje vode porijeklo u
krivom pogledu na prolazno kao na trajno. Opazanjem prolaznosti stvari
gubi se vezanost za njih, gubitkom vezanosti dolazi do porasta
spoznaje i uvida, i na kraju dolazi do prosvjetljenja.
Problem s tim postavkama je kontradikcija u koju se dolazi ako se
prosvjetljenje koncipira negativno, samo kao nestanak iluzornih
ustrojstava. Naime, u funkcioniranju svijesti kod meditacije i
ispravnog djelovanja opaza se porast vrlina, i zakljucuje se da je
kolicina vrlina obrnuto proporcionalna kolicini zabluda i
uvjetovanosti. Ako se kao objasnjenje ponudi to da je temelj svih
stvari pozitivni princip kojeg prekrivaju razlicite uvjetovanosti,
onda to jako dobro objasnjava opazanje: cim se vise sjebanosti
uklanja, tim pozitivni princip postaje vidljiviji, i na kraju
preostaje samo "to", za sto se opaza da je temelj svih stvari.
Buddhizam ne daje takav odgovor; naprotiv, slijedeci neke izvorne
teorije, moglo bi se zakljuciti da razlaganjem vezanosti dolazi do
negacije licnosti u nekoj vrsti vjecnog sna bez snova, da dolazi do
totalnog nistavila i bez-svijesti. Buduci da se to ne desava, i da sam
Buddha ocigledno nije bio u komi ili mrtav, nego je naprotiv govorio
da je dosao u dodir s visom svijescu i visim stanjem od obicnog
ljudskog, kojega je drzao toliko vrijednim da ga je pozelio dati i
drugima, teorija o nistavilu sama sebe dokida i takvo tumacenje
buddhizma pada samo od sebe. Tako je Sankaracarya, tocno tim
argumentima, porazio buddhizam u Indiji, a na Tibetu i u Japanu je
doslo do transformacije buddhizma koja je isla u tom smjeru. Dileme s
nistavilom i negacijom svijesti vidljive su iz tekstova sa samog
pocetka Zena, i doslo je do potpunog poraza teorije koja je
prosvjetljenje definirala kao negaciju.
Teorija o anatmanu, dakle, pada sama od sebe. Zapravo, mozda je citava
stvar u biti krivo shvacena; naime, atman prije Sankaracarye nije
znacio isto kao i nakon njega; u vedama, atman je znacio doslovno
"dusa", onako kako si je zamisljaju i krscani, dakle nositelj
osobnosti bica sa svim njegovim elementima, koji je samostalan, i
odvojen entitet. Ako za to Buddha govori da u biti ne postoji i da
predstavlja samo aglomeraciju vezanosti, zelja i zabluda, onda se
Sankaracarya slaze; dapace, on to jos bolje klasificira. Ali
Sankaracarya ide dalje, on govori da je taj privid duse samo skup
ogranicenja koji ometa percepciju sebe kao brahmana, jedinstvenog
pozitivnog principa koji je temelj citave stvarnosti, i koji je
zapravo jedini stvaran. Moze se reci da u smislu atmana kakav je
prisutan u vedama i Mahabharati i buddhizam i vedanta po Sankaracaryi
zagovaraju teoriju anatmana, ali Sankaracaryina teorija o pozitivnom
principu ima veci stupanj slaganja sa stvarnoscu od Buddhine, pa je
buddhizam kasnije odbacen kao inferiorna filozofija. Doduse, nisu
odbaceni svi njegovi dijelovi, naprotiv, vecina buddhistickog
naucavanja prihvacena je kao ispravna u kasnijim sustavima, i velik
dio teologije modernih indijskih pravaca je utemeljen upravo na
Buddhinom naucavanju.

Ta filozofija dakle nije toliko losa kao ono sto Ti prodajes kao
buddhizam, Ti zapravo prodajes cisti sotonizam u kvazi-buddhistickom
pakiranju, sto moze popusiti samo netko tko se nimalo ne razumije u
povijest indijske misli, pa dakle i u buddhizam.

-- 
Web (Kundalini-yoga): http://danijel.cjb.net
If a stone could think, it would think that it falls of free will. 
(Descartes)