Bog je temelj citave stvarnosti. Bog je nuzan uvjet postojanja svih
stvari. A ipak, citavo vrijeme vidjamo ljude koji negiraju Bozje
postojanje, kojima ono nije ocigledno, i koji pokusavaju utjecati na
one kojima je Bozje postojanje vidljivo na razlicite negativne nacine,
od suptilnih metoda kakve su uvjeravanje i pokusaj dokazivanja, do
metoda grube sile, kakve su ubojstvo i bacanje u ludnice (koristeno u
ateistickim totalitarnim rezimima).
Ateizam je u danasnjem svijetu toliko uobicajen, da ce biti posve
normalno kad netko kaze da se nesto desilo slucajno, a kad netko kaze
da je nesto napravio Bog to ce izazvati u najmanju ruku podozrenje.
Cak i oni koji formalno vjeruju u postojanje Boga neskloni su priznati
Bogu bilo kakvu prisutnost u svijetu, vec sve nastoje objasniti
"svjetovnim" uzrocima.
Opazanje Boga je na zlu glasu i moze covjeka dovesti u pogibelj; ako
ustvrdi i ustraje u tvrdnji kako mu se ukazao Bog, covjek se moze naci
u jako neugodnoj situaciji, buduci da ce u ateistickoj okolini to biti
prevedeno sa "covjek je poludio", pa mu se moze desiti da ga u
najmanju ruku ljudi pocnu drzati cudnim i izbjegavati, a u najgorem
slucaju moze ostati bez posla i zavrsiti u ludnici. Naime, moderna
psihijatrija je zasnovana na izuzetno prljavoj verziji
materijalisticke paradigme, koja ne samo da negira postojanje Boga,
nego covjekovu svijest reducira na interakciju kemijskih spojeva u
mozgu, tako da ce covjek koji se nadje u takvoj instituciji biti u
ozbiljnoj opasnosti; naime, poznajem psihijatre koji bi covjeku koji
bi tvrdio da je vidio Boga krenuli sustavno kemijskim putem unistavati
svijest i lomiti volju sve dok ne bi priznao kako se radilo o
halucinacijama, a tada do kraja zivota ne bi psihijatrima izmakao iz
ruku. Primjerak takvog svjetonazora ne moramo daleko traziti, recimo
kad je Romana ovdje govorila o svojim dilemama i teskocama s kojima se
suocavala u potrazi za Bogom, dosao joj je Kazimir savjetovati da ode
kod psihijatra koji ce joj dati par tableta koje ce rijesiti njene
probleme i izlijeciti je od "depresije". U prijevodu, ako je netko
nesretan zbog toga sto ne vidi krajnju stvarnost, to treba rijesiti
tako da se doda par kemikalija pa ce se zadovoljiti svojom gluposcu i
nece mu padati na um takve gluposti kakva je Bog.

Idemo to pogledati iz druge perspektive.
Kakav to mora biti um, kakvo to mora biti bice, koje je na takav nacin
zatvoreno za sustinu svoje stvarnosti i svojeg postojanja, da tu
sustinu negira u tolikoj mjeri da ne samo da je samo nije u stanju
opazati, vec pokusava svoje zablude nametnuti onima koji se pokusavaju
istrgnuti iz okova vlastitih zabluda? Tesko je takav obrazac
razmisljanja i opisati, buduci da je njegova priroda toliko duboko
utemeljena u lazi, da uopce nema tocaka presjeka sa stvarnoscu. To je
svjetonazor koji je u cijelosti lazan, ali djeluje na nacin na koji
djeluje kradljivac koji vice "drz'te lopova!", a istodobno poseze u
dzepove onima koji su dovoljno nesmotreni da ga i na trenutak
poslusaju. Vidjeli smo ovdje na konferenciji kako se taj isti Kazimir,
koji toliko nastoji odrzati privid svoje racionalnosti, sluzi
bjelodanim logickim propustima i bezobraznim laganjem kad god njegov
svjetonazor bude porazen u raspravi. On tada ne zeli priznati poraz i
umjesto toga cini nesto od cega se covjeku zavrti u glavi: on naime
likuje slaveci pobjedu nad protivnikom. To razuman covjek ne moze
shvatiti i zato preispituje argumente i misli da mora da je negdje
pogrijesio, jer ne moze shvatiti da bi netko bio toliko lud i u
neskladu sa stvarnoscu da jednostavno ne zeli uociti stvarnost,
pogotovo nakon svih uvjeravanja da u stvari trazi krajnje odgovore i
istinu o stvarima. Takvo razmisljanje sam sretao jedino kod ludjaka u
ludnici; jednom sam, primjerice, sreo ludjaka koji je tvrdio nekakvu
ociglednu glupost. Ja sam mu temeljito i jasno objasnio da stvari ne
stoje tako, ali on nije ni razmislio o mojim argumentima, nego je
jednostavno nastavio pricati svoje. Njemu stvarni argumenti i istina
nisu bili vazni, buduci da on i nije zivio u stvarnome svijetu, nego u
svijetu svojeg ludila i iluzije, tako da za njih nije nimalo mario. Ja
sam se s takvim ishodom lako pomirio u slucaju ludjaka koji se nalazio
u Vrapcu, ali kad takvo nesto vidim ovdje na konferenciji, posve se
sablaznim, buduci da nekako ocekujem da ovdje dolaze ljudi koji su
zainteresirani za istinu i spremni su se u njeno ime odreci zabluda
kad im se na njih ukaze. Na zalost, bojim se da se ljudi cesto ne vode
racionalnim elementima u svojem funkcioniranju, i da je sukob sa
stvarnoscu prilicno rasprostranjena pojava.

Stvar je temeljnog uvjerenja sto ce netko drzati temeljnom stvarnoscu;
ako drzi da je to Bog, onda ce mu biti ocito da je moguce tog Boga i
spoznati, i cudit ce se ne tome da je to nekome i uspjelo, nego tome
da toliki Boga ne uspijevaju vidjeti usprkos ocitosti njegove
prisutnosti u svemu. Netko bi rekao da je stvar dokaza hoce li netko
vjerovati da je Bog temelj stvarnosti, ili nece. Ali ja bih rekao da
je stvar necijeg izbora hoce li neki dokaz prihvatiti ili nece; netko
nece prihvatiti ama bas nista; opet se moram uhvatiti Kazimira kao
najocitijeg primjera: kakve god dokaze da njemu ljudi daju o tome da
je njegovo razmisljanje krivo i da je u zabludi, i koliko god da mu ih
puta ponove i ilustriraju razlicitim primjerima, on ce ih odbiti
prihvatiti. Drugi primjer je Fritz, on kaze da ne vjeruje u Boga, ali
on je bio prisutan kad sam ja inicirao Domchija u Importanneu, na
prvom religija meetingu, i u mojim arhivama 97-98 postoje njegove
poruke u kojima se sablaznjava nad nevjerom nekoliko ljudi koji su
bili tamo, a usudili su se sumnjati u moju autenticnost, tolika je
bila snaga onoga sto se tamo tada desilo, i toliko je to bilo izvan
uobicajenog ljudskog iskustva. On tesko da moze smatrati kako ja
pricam gluposti i ne stojim iza onoga sto govorim, jer je vidio kako
stvari stoje i osobno se uvjerio u neke stvari. Ipak, danas se on
sprda s mene i ismijava me, iz pozicije nekoga kome je vec i sama
ideja o tome da bih ja nesto "natprirodno" mogao napraviti glupa i
nerazumna. 
To vam je ljudi moji moc ljudske zablude, ludila, i na zalost, jedna
od opcija u koje vodi slobodna volja. Kad se slobodna volja okrene
protiv Boga, covjek si stvori tumacenje svijeta koje ce zadovoljiti
njegovu potrebu da Boga relativizira, ucini nebitnim, zaboravi, i po
mogucnosti negira mu postojanje, ubije ga. Buduci da ne moze ubiti
Boga, moze ubiti svoju svijest, moze se prekriti takvim slojem
zablude, toliko se zaslijepiti za stvarnost koja ga okruzuje sa svih
strana, da je to u stanju navesti ljude na sumnju, buduci da si nikako
ne mogu objasniti takvu pojavu, da netko negira ocite stvari i govori
kako njemu nisu ocite. Kad to sve skupa ode u ekstrem, dobijemo
vecinsku ateisticku populaciju, koja predstavlja jednu veliku hrpu
ludjaka koji si medjusobno povladjuju u svojem ludilu, potvrdjujuci si
medjusobno zablude, a buduci da svi gresnici zele o sebi misliti kako
su dobri i puni vrlina, stvar je pracena jednim vrlo cudnim oblikom
amnezije, vrlo selektivne, kojim zaboravljaju kako se uopce radi o
samostvorenoj iluziji: takvi svi smatraju da je ta iluzija njihovo
prirodno stanje, i da su oni u stvari skloni istini i da bi u Boga
vjerovali da ga ima, ali buduci da je ocigledno da ga nema, u njega ne
mogu vjerovati ni uz najbolju volju.
Kad bi takvi bili iznimka i izuzetak, to bi doduse bio problem, ali ne
pretjerano tezak, i nad takvima bi se moglo jednostavno sleci
ramenima. Ali doslo je do toga da su ludjaci pametnima poceli krojiti
definiciju normalnosti, i normalne lijeciti od ludila. To bi bila
smijesna situacija kad ne bi bila zbilja pogubna na dulji rok, jer
prijeti time da ovaj svijet pretvori u totalnu ludnicu i s njega
ukloni sve sto bi moglo nekoga podsjecati na stvarnost.

-- 
Web (Kundalini-yoga): http://danijel.cjb.net
If a stone could think, it would think that it falls of free will. 
(Descartes)