Danijel Turina wrote:
> Dakle, izgovorena izjava koju napišeš ili izgovoriš a ne odgovara
> stvarnosti zove se neistina. Ona se bitno razlikuje od laži po tome što
> je laž definirana kao iznošenje tvrdnji kojima je cilj namjerno dovesti
> nekoga u zabludu, s tim da tvrdnje kojima se laže uopće ne moraju biti
> neistinite. Moguće je namjerno dovoditi nekoga u zabludu iznošenjem
> tvrdnji koje su pojedinačno istinite, ali su tako sročene i poredane da
> onaj tko ih kao takve usvoji mora pasti u zabludu. Isto tako je moguće
> lagati izostavljanjem bitnih elemenata iz naracije, ili stavljanjem
> naglaska na različite elemente s ciljem da se stvori dojam koji je
> različit od stvarnosti.
> 
> Dakle postoje kategorije neistine, zablude i laži, koje su bitno
> različite, a neuvažavanje njihove različitosti je korisno za laganje i
> demagogiju.

Ovdje bih se dopunio i rekao da postoje slučajevi namjernog izricanja
neistinitih tvrdnji koje nemaju svrhu dovođenja u zabludu, zbog čega sam
 namjerno izbjegao definirati laž na uobičajeni način, kao "namjerno
izricanje neistinitih tvrdnji". To je loša definicija, budući da laž
nije definirana kroz neistinitost tvrdnje nego kroz namjeru dovođenja u
zabludu. Postoje jasni primjeri toga - recimo, vicevi i uvrede, u kojima
se namjerno iznose neistinite tvrdnje ali ne s namjerom stvaranja
zablude. Dakle kad nekome veliš da mu je jebo pas mater, to je namjerno
iznošenje neistinite tvrdnje, ali nije cilj da čovjek povjeruje da mu je
pas jebo mater, nego je cilj da ga se uvrijedi i ponizi stavljanjem
nečega što mu je bitno i drago u omalovažavajući kontekst. Slučaj vica
je sličan - izriče se izmišljena priča ali ne sa svrhom da netko
povjeruje da je to stvarnost i tako padne u zabludu, nego sa svrhom da
se izazove smijeh. Dakle ono što definira laž je stvaranje lažnog dojma
koji se želi predstaviti kao stvarnost, kako bi se žrtvu laži obmanulo.
Nenamjerno iznošenje neistine nije laž nego kao zabluda; namjerno
iznošenje neistinitih ili istinitih tvrdnji ili propuštanje davanja
bitnih informacija, s ciljem navođenja drugoga u zabludu, je laž;
namjerno iznošenje neistine s ciljem različitim od navođenja u zabludu
nije laž. To što nešto nije laž ne znači da je to dobro; recimo kad zli
ljudi vrijeđaju dobroga, to je zlo neovisno o tome što cilj nije da ga
dovedu u zabludu nego da ga uvrijede i ponize. Kad zlikovac otkrije
ubojicama gdje se sakriva pravednik, to nije laž ali je gore zlo od
laži. Recimo u situaciji kad se obitelj Franck sakrivala na tavanu,
formalno bi se moglo reći da su oni živjeli u laži i od laži, a onaj tko
ih je izdao nacistima je rekao istinu, ali u tom slučaju je laž koja ih
je sakrivala bila dobra, a istina koja ih je otkrila bila je zlo. Dakle
čak i kad smo precizno razgraničili pojmove laži, zablude, neistine i
istine, ostaje činjenica da je na ovom svijetu ponekad veće dobro moguće
napraviti laganjem i sakrivanjem istine nego izricanjem istine.
Razrješenje tog paradoksa moguće je jedino kroz algoritam koji sam naveo
jučer, po kojem se istine vrednuju ne kroz sklad s materijalnom
"stvarnošću", nego kroz sklad s brahmanom, a po kojem je jasno da zbog
same iluzorne naravi materijalnog svijeta dvostruke negacije mogu
proizvesti veću istinu od formalnog sklada s opažanjem materijalnog
plana, pa su tako dobro i pravednost veća istina od pukog nabrajanja
činjenica.

-- 
http://www.danijel.org/