Branimir Maksimovic wrote:
> Hocu da kazem, da vernik u smislu vernik koji veruje
> u sve sto mu se servira je u malom broju.
> A vernik pocinje da se moli Bogu tek onda kad misli
> da je u bezizlaznoj situaciji.
> Malo smo rasirili temu, ali sve se svodi na to da
> bez provere naucnom metodom nema dokaza za te
> tvrdnje tipa vernik ce pre da se prepusti smrti
> nego ateista.

Možda će se vjernik prepustiti smrti ili molitvi tamo gdje će se ateist
prepustiti sirovoj panici? Ne vidim po čemu bi bila održiva teorija o
tome da će ateisti smireno i profesionalno provoditi procedure za koje
su izvježbani, tamo gdje će vjernici dići ruke i moliti se Bogu. Prije
bih rekao da se tu radi o vjerničkom ekvivalentu paralizirajuće panike,
a i jedno i drugo je rezultat kombinacije neadekvatnog screeninga i
neadekvatnog treninga. Ja recimo imam potpuno drugačije mehanizme
reagiranja - ako treba meditirati ili moliti se Bogu to radim kad imam
mira i tu si uskladim svijest s Bogom i iz takvog stanja idem djelovati.
Kad djelujem, bez obzira koliko je histerična situacija, bavim se samo
onim što je preda mnom i što treba napraviti, i oslanjam se na to da će
Bog voditi moje poteze i paziti da ne pogriješim, jer ja nemam vremena
za te stvari, ja moram raditi ono što je konkretno ispred mene. Vrijeme
za molitvu je prije i poslije djelovanja, a za vrijeme djelovanja Bog
nije onaj kome se moliš, nego onaj tko vodi tvoju ruku da ne pogriješiš.
Dakle kad je vrijeme djelovanja, onda je procedura za izvanredne
slučajeve i slijetanje bez propulzije molitva. A kasnije slijedi "hvala
ti Bože što si moj um održao prisebnim, da sam mogao učiniti sve što
treba i da smo zato sigurno sletili".

-- 
http://www.danijel.org/