vib wrote:
> On 11 tra, 18:10, Danijel Turina  wrote:
>> vib wrote:
>>> ako sam dobro shvatio ti si tvrdio da je za divlju privatizaciju kriva
>>> poslijeratna nacionalizacija?
>> Ne, on tvrdi da je za divlju privatizaciju kriv komunizam koji je
>> pedeset godina razvijao ekonomiju u krivom smjeru, a kad ju je doveo do
>> kolapsa, lešinari poput Kutle su razgrabili strvinu. Kako si nakon
>> ovoliko teksta uspio ne shvatiti njegovu poziciju?
>>
>> Budući da ne razumiješ njegovu, vjerojatno ne razumiješ ni moju, pa da
>> ti i to pojasnim: ja s njim polemiziram iz pozicije da se komunizam
>> mogao transformirati po kineskom modelu, kombinacijom regulacije i
>> slobodnog tržišta, umjesto da se išlo na privatizaciju.
> 
> naravno da se moglo ali se nije htjelo. 

Polako, nismo još pokazali da se moglo. Naime ekonomsko pitanje je samo
jedno od pitanja koja su se otvorila u tranziciji s komunizma na
kapitalizam. Drugo, ozbiljnije pitanje je pitanje državotvornosti
republika nastalih raspadom nad-nacionalnih entiteta. Negdje je to
funkcioniralo dobro, kao npr. u Čehoslovačkoj, a u Jugoslaviji nije
funkcioniralo dobro iz razloga koji je Ratko naveo, da su u nacionalnim
komunističkim partijama nakon sedamdesetih i hrvatskog proljeća sjedili
samo oni kojima je koncept osamostaljenja republika bio nezamisliv, a
ostali su sjedili što u Lepoglavi, što u Staroj Gradiški, što na Golom
otoku. Dakle nacionalne partije nisu bile sposobne nositi koncept
nacionalne države, a budući da je nacionalni konsenzus išao u smjeru
nacionalne države, komunistička partija je svrgnuta s vlasti, a budući
da su svi funkcionalni elementi koji tvore državu bili kreirani oko
komunističke partije, došlo je do totalnog raspada svih struktura i
anarhije, koja je omogućila lov u mutnom koji ti kritiziraš a da ne
razumiješ što kritiziraš.

U slučaju Kine, koja je primjer uspješne i "mekane" tranzicije,
nacionalizam i patriotizam su integrirani u nauk i praksu partije negdje
sedamdesetih godina, što znači da partija nije nespojiva s konceptom
nacionalnog identiteta, budući da ti tamo partija praktički sponzorira
tradicionalne vrijednosti poput borilačkih vještina, zaštite ugroženih
autohtonih vrsta, i vrhunskih filmova koji se bave glorificiranjem stare
kineske kulture i civilizacije. Dakle tamo nemaš situaciju da će
nacionalistički impuls srušiti vlast kao u Jugoslaviji, a nemaš ni
situaciju da će ekonomski impuls srušiti vlast budući da im ekonomija
cvjeta. Tamo se partija dovoljno rano opametila, izbacili su budale iz
centralnog komiteta i već dulje vrijeme u njega polako uvode pametne i
sposobne ljude.
Drugi uspješni primjer je Čehoslovačka, u kojoj je separacija na
nacionalne entitete prošla bezbolno, uz fini ekonomski rast. Opet, imamo
situaciju u kojoj je tranzicija protekla blago i bez ozbiljnih potresa
na razini državotvorne ideje, dakle nije bilo ni rata ni kolapsa
društvenih sustava.

Kod nas je problem bio u tome što su Srbi radi održavanja Jugoslavije u
kojoj su oni bili dominantni narod dugo vremena iz main streama
potiskivali nacionalističke elemente u ostalim republikama, dok su ih u
Srbiji integrirali u main stream. Dakle nacionalizam je bio loš ako je
hrvatski, a ako je srpski onda je ok. To znači da je nacionalizam bio
protjeran u "divljinu", i da su njegovi nositelji bili subjekti koji su
kroz barem dvadeset godina isključeni iz političkog života, i zasićeni
su osvetničko-anarhističkim sentimentom. Kad je dakle nacionalna ideja
postala dominantna, realizirala se rušenjem partije na izborima i
dolaskom na vlast tih osvetničkih elemenata, dakle ili likova koje bi
partija prije klasificirala ili kao terorističke elemente iz ekstremne
emigracije, ili seljačine bez političkog iskustva, ili partijske
otpadnike. U situaciji kad je Hrvatska napadnuta od strane Srba, koji su
već prije identificirani kao nacionalni neprijatelj, došlo je do dodatne
prevage u korist kaotičnih elemenata, i u toj situaciji je državna
imovina razdijeljena između onih koji su smatrali da se imaju pravo
namiriti za sva zla koja su otrpjeli pod komunističkom represijom, i to
je u praksi funkcioniralo tako da su Hrvatsku takvi pljačkali iznutra
dok su ju četnici klali izvana. De facto, na vlast su došli oni koje su
komunisti ne bez razloga smatrali društvenim neprijateljima, i
privatizacija je pokazala da oni nisu bili klasificirani kao društveni
neprijatelji samo zbog ideoloških razloga, nego da se tu stvarno radilo
o protunarodnim elementima koji su težili prije svega dolasku na vlast
radi pljačke i ostvarivanja sebičnih ciljeva, a pod krinkom nacije,
religije i što je već tada bilo popularno i aktualno. A tko je za to
kriv? Komunistička Partija Jugoslavije koja je desetljećima radila na
tome da se u nacionalnim partijama ljude selektira po kriteriju
neškodljivosti i nesposobnosti, a sve ostalo se tjeralo u opoziciju, što
je po sociološkoj nužnosti dovelo do toga da opoziciju sačinjavaju
nacionalistički, sposobni i škodljivi elementi, a da nesposobna partija
nije u stanju niti upravljati državom niti osvojiti vlast na izborima.
Dakle radi kratkoročne stabilnosti i mira žrtvovali su dugoročnu
održivost političkog sustava; toliko su se dobro osigurali da republičke
partije nisu u stanju samostalno funkcionirati, misliti i voditi državu
da su time matematički izvjesno dali vlast u ruke radikalnim elementima
kriminalizirane opozicije. Glavni interes CK KPJ je bio da onemogući
mirnu i blagu tranziciju iz postojećeg sustava u nešto drugo, stvarajući
čak i javno sliku po kojoj nakon njih slijedi potop, kako bi
obeshrabrili čak i samu ideju o tome da bi se tu nešto smjelo mijenjati.
Dodatni problem je što je sva vlast kroz jako dugo vremena bila
koncentrirana u Titu, koji je doslovno pobio sve koji nisu bili poslušni
i neinventivni, tako da je njegova smrt dovela do toga da je vlast bila
u rukama ljudi koji su kroz desetljeća selekcionirani kao nesposobni za
preuzimanje vlasti. Sve koji su bili sposobni za preuzimanje vlasti Tito
je već prije pobio. Zbog toga savezna vlada nije bila sposobna za
invenciju, nije u sebi imala prave vođe koji bi bili u stanju preuzeti
odgovornost za kontroliranu transformaciju i evoluciju sustava, a
rezultat toga je bila migracija kontrole prema drugim elementima - u
ovom slučaju nacionalističkim, koji su u slučaju Srbije preuzeli
komunističku partiju, jer srpski nacionalizam nije bio potiskivan što je
omogućilo postojanje jednog Miloševića, a u slučaju ostalih republika
vlast su preuzeli opozicijski nacionalni vođe, budući da u nacionalnim
partijama slijedom planski provođene selekcije nije bilo ni sposobnih
ljudi ni nacionalističkih elemenata.

-- 
http://www.danijel.org/