vib wrote:
> On 26 svi, 12:25, Danijel Turina  wrote:
>> vib wrote:
>>> dakle, imamo primjer tvrtki koje su optimirale sve svoje procese,
>>> organizaciju, imaju kvalitetne kadrove itd. nemaju problem sa kradjama
>>> iz skladista i radnicima alkoholicarima.
>> To su firme koje su napravljene u doba komunizma, po principima
>> socijalističkog samoupravljanja,
> 
> da, kao Elektro -kontakt, koji je sad jedna od najuspješnijih firmi na
> svom polju u svijetu:

Aha, dakle hoćeš reći da su se neke firme bez problema uspjele
prilagoditi, a druge nisu.
To pak znači da je ovo dolje čisto sranje:

> većina propale hrvatske ekonomije nije niti *imala priliku*
> prilagoditi se modernoj zapadnjačkoj paradigmi.
> Oni koji su imali priliku, kao E-K i slični, usprkos katastrofalnoj
> ekonommskoj politici, ratu, skupom stranom kapitalu, neefikasnoj
> državnoj upravi, pravosuđu itd. ipak su uspjeli opstati. to je samo
> dokaz koliko sposobnosti i neiskorištenih kapaciteta se objektivno
> imalo da se ispliva.
> uništavanje je bio aktivan proces u kojem se gušila prilika da se
> ispliva tj. *prilagodi*. to je poanta hrvatske privatizacije i
> politike od 90-ih naovamo.

Ukratko, hoćeš opravdavati one koji nisu uspjeli time što navodiš
primjer onih koji su uspjeli. Očito njima nisu previše smetale stvari
iza kojih se neuspješni sakrivaju - ni tečaj kune ni državna uprava. Ja
se slažem da je državna uprava neefikasna, da je vlast korumpirana a
sudstvo lakrdija, ali situacija je sljedeća:

- nešto firmi je propalo zbog nesposobnosti managementa i kriminala
- nešto firmi je propalo zbog političkih razloga, npr. netko od
političara je imao interes u uvozu a kao posljedica je propao domaći
proizvođač
- glavnina onih koji su propali postojali su kao sredstvo za
uhljebljivanje populacije, bez tržišne vrijednosti
- veliki broj još postojećih firmi, i praktički čitava državna uprava
funkcioniraju kao sredstvo za uhljebljivanje nečijih rođaka, i propali
bi da uopće mogu propasti, a njihovo postojanje se financira porezima i
zaduživanjem

Ukratko, problem je u tome što je većina velikih firmi rađena tako da
zaposli što je moguće više radnika, a ne tako da što efikasnije
proizvodi tržišno konkurentan proizvod. Uzrok toga je želja vlasti da
kupi socijalni mir, a posljedica je da je populacija odgojena u
očekivanju da će se "vlast" pobrinuti da ih se zaposli neovisno o
tržišnim kriterijima i da na to imaju "pravo". Fora je u tome da ne
postoji "pravo na rad", ili "pravo na posao". Posao je tržišna
kategorija, imaš ga ako na tržištu postoji potreba za radnikom tvojih
kvalifikacija, a ako ne postoji moraš se prekvalificirati ili ćeš biti
gladan. To su sve komplicirana sranja, isto kao i tržišno vrednovanje
određenih tipova rada. Neupućeni recimo pogledaju nekakvu tenisicu i
vide da je u njenoj ukupnoj cijeni s većim postotkom sudjelovala
marketinška kampanja odnosno Michael Jordan, nego radnici u Maleziji
koji su napravili sav "konkretan posao". Ali takvi ne razumiju da je u
današnjem svijetu "konkretan posao" zapravo comodity, nešto što
praktički nema vrijednost. Hrpu poslova je moguće do te mjere
automatizirati da ljudski rad uopće nije potreban, tako da koncept
radnika u plavoj kuti koji čekićem mlati po zakovicama pripada počecima
20. stoljeća i tadašnjim ideologijama, ali u modernom svijetu je vrijeme
radnika zauvijek prošlo. Moderni radnik izgleda ovako:
http://hshsitgs.files.wordpress.com/2009/04/industrial-robot.jpg

Šljakeri u Maleziji su jako sretni da im je netko dao da to uopće rade,
jer da je njihov rad imalo skuplji, isplatilo bi se umjesto njih staviti
industrijske robote koji bi to sve bolje radili i tako isključili
ljudski rad iz jednadžbe. Dakle, vrijeme radnika u smislu Alije
Sirotanovića s lopatom, davno je prošlo i taj tip rada je manje-više
industrijski bezvrijedan. Ono što je skupo i što se plaća je astral. Taj
astral ima dvije komponente: ideja i dizajn proizvoda, dakle inženjerski
dio, i marketinški astral, dakle ideja u koju je proizvod uklopljen i
koja se zapravo prodaje, a proizvod je tu zapravo svojevrsni sakrament,
vidljivi znak participacije u nevidljivoj ideji.
Tipičan primjer je ovo:
http://www.vialuxe.com/Blogs/wp-content/uploads/2008/09/rolex_everose_daytona.jpg

U čemu je fora? Kupiti Rolex ne znači kupiti točan sat. Svaki Casio od
$50 je točniji od mehaničkog Rolexa. To ne znači kupiti lijep sat, jer
je Rolex utjelovljenje kiča i neukusa, nametljiv i nesuptilan. To ne
znači ni kupiti inženjerski savršen sat - Rolex je možda za vrijeme
prvog svjetskog rata bio inženjerski napredan sat, ali danas je
tehnologija sata commodity. To ne znači kupiti ručni rad ili nešto
jedinstveno, jer ih proizvode industrijski i serijski. To ne znači ni
kupiti komad zlata, jer je zlato zapravo jeftino, ukupna vrijednost
zlata na tom satu je stotinjak dolara, a sat košta cca $35000.
Tehnološki najsavršeniji satovi vjerojatno nisu švicarski tourbillioni
nego Seiko kinetic:
http://www.seikowatches.com/products/premier/kinetic_dd.html

To je kvarcni sat s generatorom struje pokretanim pokretima tijela, i
termičkom kompenzacijom kvarcnog oscilatora radi povećane točnosti.
Dakle to je kvarcni sat koji možeš naviti umjesto da mu mijenjaš
baterije. Tehnološki gledano, pere pod s bilo čim što su Švicarci u
stanju napraviti. Zašto onda takav Seiko košta 2000kn a Rolex košta
35000 USD? Što na Rolexu toliko košta? Astral. Tu se kupuje statusni
simbol, participacija u određenoj vrsti astrala, članstvo u klubu ljudi.
To čak nije klub iznimno bogatih ljudi suptilnog ukusa, jer takvi neće
kupiti Rolex nego, recimo, ovo:
http://www.timebooth.com/wordpress/wp-content/uploads/2008/09/william-baume-tourbillon1.jpg

To je daleko ljepši sat od bilo kojeg Rolexa, napravljen je u 10
primjeraka, košta nekih 70000 eura i koliko god da je skup može se naći
više opravdanja *zašto* je skup. Ali Rolex je ulaznica u klub
seljačina-snobova, to je seljački statusni simbol za naglo obogaćene
ljude bez ukusa, i u tom krugu samo Rolex igra, isto kao Mercedes u
Imotskom. Samo trokraka zvijezda igra, ništa drugo nije korisno zidaru
ili mesaru koji je "uspio u životu", ništa ne ostavlja takav dojam kao
Mercedes i Rolex. Dakle kupovinom Rolexa se kupuje izjava, to je jedna
od stavki na listi svake seljačine koja hoće ostaviti dojam da je
uspješna, dakle:

[X] mobitel
[X] rolex
[X] mercedes
[X] jeftine kurve i zlatni lanac u Pashi
[ ] jahta od 20 metara i Severina
[ ] jahta od 120 metara i Lepa Brena
[ ] privatni jet i Beyonce

Ukratko, mi živimo u svijetu u kojem rad nema vrijednost, materijal nema
vrijednost, ali astral ima vrijednost, i kupovanja precijenih stvari
točno određenih brandova određene skupine ljudi sukladno svojem stupnju
profinjenosti i bogatstva demonstriraju participaciju u određenim
"klubovima". Tko nije u stanju proizvoditi stvari čiji posjed daje takvu
izjavu, osuđen je na "comodity" tržište na kojem se nadmeće u jeftinoći
s Kinezima i robotima, ukratko nema ti više komunizma i radničke klase,
to ti je atavizam iz prošlog stoljeća.

-- 
http://www.danijel.org/