Ratko wrote:
> On Tue, 26 May 2009 14:34:33 +0200, Danijel Turina wrote:
> 
>> Ukratko, mi živimo u svijetu u kojem rad nema vrijednost, materijal nema
>> vrijednost, ali astral ima vrijednost, i kupovanja precijenih stvari
>> točno određenih brandova određene skupine ljudi sukladno svojem stupnju
>> profinjenosti i bogatstva demonstriraju participaciju u određenim
>> "klubovima". Tko nije u stanju proizvoditi stvari čiji posjed daje takvu
>> izjavu, osuđen je na "comodity" tržište na kojem se nadmeće u jeftinoći
>> s Kinezima i robotima, ukratko nema ti više komunizma i radničke klase,
>> to ti je atavizam iz prošlog stoljeća.
> 
> Ja obicno velim na na odredjeno stanje stvari utjece velik broj elemenata,
> a ovo je jedan od bitnijih razloga zasto nas nacionalni dohodak je kakav je
> i zasto place jesu kakve jesu, imati Vartesk odjelo je jedna stvar, a imati
> Hugo Boss nesto sasvim drugo, slican posao, slican materijal, a ovi iz H.B.
> pokupe puno vise novaca od Varteksa. 

Osim toga, postoje kretanja koja daju naslutiti rješenje jednog od
bitnijih problema kapitalizma, a to je zasićenje tržišta. Naime, ako
netko proizvede auto koji će trajati vječno, svi će kupiti te aute, ali
nakon inicijalne kupovine nitko više neće kupiti auto i tržište
automobila će propasti. Zbog toga svi proizvođači koriste strategiju
planiranog zastarijevanja, odnosno projektiranog životnog vijeka
proizvoda, kako bi tržište održavali na životu. Pokušaji da se problem
riješi stvaranjem novih tržišta ne funkcioniraju dobro, tako da je već u
ranoj fazi kapitalizma ustanovljeno da je bolje razviti strategiju
kontinuirane eksploatacije postojećih tržišta.

E sad, to je problem, budući da ta strategija ima za rezultat jako
velika smetlišta i iscrpljivanje prirodnih resursa.

Rješenje je zamijeniti model vlasništva modelom prava na korištenje,
dakle da kupac ne kupuje proizvod nego njegovu funkcionalnost. Taj model
u svojim začecima vidimo kod novih inkjet printera, koji su praktički
besplatni, ali plaćaš kroz troškove tinte i foto papira. U slučaju auta
bi to funcioniralo tako da je proizvođač auta neka vrsta leasing kuće
kojoj plaćaš "pretplatu" na auto, dakle istu lovu kakvu bi plaćao za
leasing, a kad ti se auto pokvari oni ti ga popravljaju o svom trošku
(tako da su motivirani napraviti ga tako da se ne kvari ili da su
popravci jeftini) i kad dotraje zamijene ti ga novim (pa su motivirani
napraviti auto koji dugo traje). Takav auto se njima ne bi isplatilo
prodati kupcu, jer bi saturirali tržište, ali dati mu ga na dugoročnu
eksploataciju po kriteriju mjesečne rate, e to bi bilo sasvim druga
priča, i to bi kreiralo jedini održivi privredni model, budući da je
iluzorno vjerovati da će današnji model, koji je motiviran proizvoditi
što jeftinije smeće, dugoročno proizvesti bilo što osim frustracije
nekvalitetnim stvarima i uništenja okoliša. Mislim da već postoji par
stvari koje se koriste po tom modelu, recimo oni automati za vodu, koje
ti daju besplatno i promijene ih ako se pokvare, a ti kupuješ samo boce
s vodom.

> Konacno, zasto Danijel uvijek napise nesto pametno, a njegovi oponenti
> lupetaju nesto bez veze. 

Oni su ti odlična demonstracija toga da ideja tvori razliku između dviju
stvari napravljenih od istog materijala. Svi koriste isti medij, pišu
poruke na istom jeziku, ali nemaju ideje i zato njihov proizvod nema
tržišni uspjeh. Poruke nekakvog viba ili Bakije su commodity - to svaka
budala može napisati jer nema idejnu vrijednost, sastoji se od općih
elemenata kavanskog pametovanja, a kad nitko tim njihovim pizdarijama
nije oduševljen oni ne razumiju zašto, sigurno si iz sekte pa zato. Iz
istog razloga hrvatska privreda ima problema - oni su trideset godina
čekićali po zakovicama i od toga su živjeli, a sad čekićaju po istim
zakovicama i od toga više ne mogu živjeti, a ne razumiju zašto pa krive
ili vlast ili upravu. A zapravo je fora u tome da se koncept čekićanja
po zakovicama potrošio, taj oblik rada je toliko jeftin da više ništa ne
vrijedi. Slično je s idejama - dugo vremena su salonski prdonje poput
Žižeka živjeli od reciklaže Hegela, Feuerbacha, Marxa i sličnih, u
uvjerenju da je samo pitanje vremena kad će komunizam pobijediti, a u
međuvremenu se desilo da su se temeljni koncepti ideologije koju su
mislili beskrajno reciklirati potrošili. Ono što se Marxu činilo
temeljnim pitanjem pokazalo se kao sporedan i prolazan problem - klasna
borba proletarijata i kapitala zapravo je posve sporedni fenomen a
Marxova analiza je plitka i kratkovidna. Stvarna pitanja i odgovori su
drugdje - danas više nema proletarijata, nema golemih masa
obespravljenog radništva, i zato se svi demagozi koji bi oživljavali
komunizam hvataju za par blagajnica u trgovačkim lancima, koje su
zapravo statistički beznačajna grupa. Nije više stvar u tome da bi
radnici bili obespravljeni, nego je stvar u tome da se promijenio tip
rada koji se vrednuje. U počecima industrijske revolucije vrednovao se
onaj tip rada koji je čovjeka reducirao na bager ili električni
šrafciger, zato što takvi strojevi nisu postojali pa su ljudi morali
raditi dehumanizirajuće poslove. U međuvremenu se tehnologija razvila,
pa umjesto šljakera s krampovima i lopatama imaš Bobcat buldožere,
umjesto legije udarnika i heroja rada imaš velike Caterpillar strojeve,
i prošla su vremena kad je snaga mišića klade valjala, što u doslovnom
što u političkom smislu. Glupi fizički radnici su nekad imali veliku
političku snagu zato što su ih poslodavci jako trebali, ali danas nemaju
nikakvu političku snagu zato što za njih nema posla, nitko ih ne treba
jer su takve stvari migrirale ili u Kinu gdje je ljudska radna snaga
jeftinija čak i od robotske, ili u robotske tvornice za koje postoji
logička nužnost da će na kraju preuzeti sve poslove u proizvodnji, jer
rade kvalitetnije, pouzdanije i predvidljivije.

Dakle, dok su prdonje poput Žižeka filozofirale o Hegelu, svijet je
otišao dalje, i sva njihova pametovanja iz devetnaestog stoljeća sada su
otprilike jednako aktualna kao mišljenja Rudolfa Steinera na koja se,
kao na velike autoritete, pozivaju Den i Vib, ili pak filozofiranja
Blavatske o Tibetu, koji je nekad bio mistična zemlja u kojoj gotovo
nitko nije bio, a danas je pročitana knjiga.

Jedan od bitnih problema neo-modernističkih ideologija je u nedostatku
vjerodostojnih fantazija. Manje-više se sve isprobalo i ustanovilo se da
je sve isti kurac. Potrošile su se ideologije koje su prodavale
fantazije, ustanovilo se da sreća i ispunjenje nisu ni u električnom
tosteru ni u električnoj mašini za pranje suđa ni u vlastitom autu ni u
kući s bazenom. Isto se desilo i raznim duhovnjačkim ideologijama - oni
koji su reklamirali nekakvo novo doba nasukali su se 2000-te kad se nije
desilo ništa, pa sad fantaziraju o 2012-toj. Razni duhovni učitelji iz
Indije i sličnih mjesta su puno obećavali, a kad je nešto od toga
trebalo i realizirati u pravilu se pokazalo da ne znaju o čemu pričaju.
Puno toga je dobro zvučalo u teoriji a u praksi se pokazalo kao
promašeno, između ostalog zato što su te ideologije zapravo proizvod
moderne, koliko god čudno zvučalo da su Maharishi, Yogananda i
Prabhupada proizvod istog mentaliteta kao američka domaćica iz pedesetih
godina s reklame za Tupperware. Ono što je toj domaćici kuhinja puna
električnih naprava, to je njima duhovna tehnika - rješenje za sve
probleme, nešto izvana što dobiješ i što te amnestira od svih unutarnjih
suptilnosti, previranja i osobnih specifičnosti. Modernizam je "one size
fits all" sustav, sustav uniformiranja, sustav u kojem postoji jedno
rješenje za svačije probleme - modernistički sustavi se razlikuju samo
po tome koja točno stvar će riješiti svačije probleme. Maharishi je
smatrao da će TM riješiti sve probleme svijeta, Yogananda je smatrao da
će kriya yoga riješiti sve probleme svijeta, Prabhupada je smatrao da će
hare krišna mantranje riješiti sve probleme svijeta. Nije to novi
koncept, i kršćanstvo i islam su mislili da će riješiti sve probleme
svijeta, samo svi moraju biti kršćani/muslimani i onda će sve biti
dobro, ali i to se pokazalo kao potpuno promašeni koncept, jer se
pokazalo da takvi tek naprave najveće sranje kad im uspije neki dio
svijeta urediti po svojim zamislima.

Problem post-moderne je, dakle, u tome što je informacijska revolucija
zapravo uklonila mistiku sa svijeta. Nema više nepoznatih učenja na
tajanstvenim, neotkrivenim mjestima, koja nude obećanje da će uspjeti
tamo gdje su svi ostali promašili. Nema više zanosa otkrivanja novih
stvari, jer se manje-više otkrilo sve što se dalo otkriti a ništa od
toga nije revolucioniralo ljudsku egzistenciju. Postoje, naravno,
preostale iluzije, poput iluzije brandova i sličnih plitkosti
potrošačkog društva koje daje materijala za bijedne stvari poput
redosljeda kljucanja u ljudskim zajednicama, ali u osnovi problem je u
tome što su se potrošile sve ideologije u opticaju.

Zašto smatram da je, recimo, Yogananda produkt svojeg vremena, da je
produkt moderne? Zato što on smatra da je dovoljno da bilo tko
prakticira tehniku i da će postati svetac; kao, prošlo je staro doba kad
je duhovna evolucija ovisila o postupnom dozrijevanju pojedinca, sad
svatko može kupiti električni toster i biti sretan. Pardon, sad svatko
može vježbati tehniku kriya yoge i biti svetac, ili ponavljati Hare
Krišna i biti svetac.

E ne može. Nema te tehnike od koje će netko postati svetac. Kad
pogledamo što je propovijedao Maharishi, to je praktički faksimil onoga
što su propovijedali Yogananda ili Prabhupada, samo se zamijeni jedna
tradicija i tehnika drugom i eto. Toster, vešmašina, iPhone, TM, kriya
yoga, reiki, to je sve isto obećanje vanjske stvari koja će proizvesti
unutarnje ispunjenje. Neće. Unutarnje ispunjenje je moguće postići, ali
ga nije moguće industrijski replicirati, zato što tu nema
uniformiranosti, nema etalona s kojim se treba konformirati, nema
pojednostavljenja i trivijalnih pravila. Postoje tehnike, da, ali one su
obično precijenjene, jer su pod utjecajem modernističkih ideologija
ljudi bili skloni pripisati tehnici više toga nego ona zaslužuje, a s
druge strane su bili skloni zanemariti ključne faktore koje nisu mogli
pojednostavniti i reklamirati za široko tržište. Fora je u tome da
tehnike yoge uglavnom funkcioniraju tako što reduciraju vanjsku buku i
površne misaone tokove kako bi se yogin mogao fokusirati na dublje
elemente svoje svijesti. A u tom grmu leži zec, tu je razlog zašto su
neki uspješni a većina nije - kad plitka osoba utiša vanjsku buku i
površne misaone tokove, ništa joj ne ostane. Kad duboka osoba napravi
isto, počne percipirati aspekte vlastite dubine. Da bi za nekoga tehnike
yoge bile korisne, on mora imati dovoljni stupanj duhovne razvijenosti,
mora biti u stanju "loviti" određene suptilne elemente, i to je ono što
Maharishi, Yogananda i ostali nisu kužili, oni su mislili da su svi
ljudi jednaki, da su si tu negdje, samo treba maknuti "stres" i evo ti
recepta za prosvjetljenje. Problem je što kad bedaku makneš stres on
naprosto zaspi, budući da ga jedino konstantni dotok sjebanosti drži u
stanju koje je različito od nepostojanja, a kad svecu makneš stres on
počne osjećati dublji protok predanosti i jedinstva s Bogom, pa onda
pogrešno misli da je tehnika micanja površnosti kod njega proizvela taj
rezultat, i da bi ga proizvela kod svih.

Da se razumijemo, nisam ni ja bio imun na takva razmišljanja, budući da
sam bio sklon smatrati da svi ti sveci znaju što pričaju, po sistemu ako
netko valja, onda valjda i ono što priča također valja. U stvarnosti to
tako ne funkcionira, jer ti ljudi praktički nikad nisu imali korektno
intelektualno razumijevanje mehanizama koji su kod njih doveli do
prosvjetljenja ili visokih duhovnih stanja. Duhovno stanje bi im bilo
duboko, a njegovo razumijevanje plitko. Ja sam znao da te stvari tako ne
funkcioniraju, ali nisam bio sklon to generalizirati pa reći da ovi
nemaju pojma. Bio bih skloniji kompromisu, pa bih rekao da to njihovo
možda negdje i nekome funkcionira, ali ja imam drugačiji pristup i
metodologiju. Moj pristup je da ni yoga ni dragi Bog ne mogu od đavla
napraviti sveca. Mogu od demona napraviti đavla i od sveca većeg sveca,
ali sve tehnike se zapravo svode na izoliranje primarnog duhovnog
momenta, a o njegovom iznosu i smjeru ovise i rezultati yogijske prakse.

-- 
http://www.danijel.org/