Tomislav Portada wrote:
>> Ali nema ni morala, ni pravde, ni osjećaja krivnje, ni Djeda
>> Mraza koji upravlja mojim postupcima. Sve moje pobude su
>> totalno sebične i centrirane u asmiti, u atmanu, i bazirane su
>> na principu "više atmana=dobro, manje atmana=zlo". Ako
>> pomažem nekome da nešto shvati, to nije zato što ga volim
>> ili iz suosjećanja, nego zato što ne volim gledati jadne i ljigave
>> budale a volim gledati dobre, moćne i dostojanstvene ljude.
>> Ono što volim gledati oko sebe i u kojem okruženju se osjećam
>> dobro i više kao ja, to potičem, a ostalo suzbijam. I možda
>> najbitnije od svega, ne bojim se grešaka i spremno ih pravim
>> svaki dan, jer bez odstupanja u plus i minus nije moguće sa
>> sigurnošću determinirati liniju ispravnosti; ona se najčešće
>> vidi tek kad ju prijeđeš, a da si zabrazdio najbolje vidiš kad bitno
>> odstupiš od svoje linije i za odstupanje vidiš da je bolje. To ti je
>> moje mišljenje o religioznosti, nebeskim zakonima i moralu. Ja
>> te stvari printam na toaletpapir i s njima si brišem guzicu nakon
>> sranja.
> 
> Ne mogu ne uočiti sličnost sa stanovitim ulomkom iz rasprave "Osnove
> sotonizma za apsolutne početnike":

Iskreno, smatram to tvoje mišljenje refleksnom reakcijom uma uvjetovanog
kršćanskim konceptima - ako nije religija kršćanskog tipa, onda je
sotonizam. Paradoksalno, upravo kršćanstvo je po svemu sudeći
projektirao "vrag", kao sredstvo masovne hipnoze. Slično važi za druge
religije. Sustav koji je skeptičan prema budnoj svijesti i osobnoj
odgovornosti, te takve koncepte u panici klasificira kao sotonizam, ne
može s moje strane ni na koji način biti ocijenjen kao bilo što osim
teškog sranja.

Monoteističke religije imaju to prokleto svojstvo da izmještaju
odgovornost za vlastiti život u neku vrstu centralnog autoriteta koji
služi kao tumač volje Jedinog Boga na zemlji, a budući da je taj
gospodin trenutno nedostupan, tijelo sačinjeno od Mula, Ajatolaha,
kardinala, vladika, episkopa i čega sve ne dat će službeni pravorijek o
tome što je dobro, što je zlo, i kako ljudi trebaju organizirati svoje
živote.

Kad taj sloj pokušamo eliminirati kao glupost, ostaje koncept
monoteističkog božanstva koje nameće pravila i želi da se ona poštuju.
Tu se pokušava uspostaviti osobni odnos s Bogom, ali po mogućnosti takav
da ne bude preosoban, nego se očekuje da taj odnos kod svih ljudi ima
iste rezultate, što bi jako lijepo potvrdilo osnovnu pretpostavku o
Jednom Bogu. Upravo strah od toga da Bog ne bi različitim ljudima rekao
različite stvari doveo je do kreiranja formalne religije kao službenog
ovlaštenog posrednika između čovjeka i Boga, kako disonance ne bi dovele
u pitanje lijepo sročenu teologiju.

Kad, dakle, eliminiramo arbitre koji će donositi službeni pravorijek o
osobnom odnosu pojedinca s Bogom, dobivamo vrlo zanimljivu situaciju:
pojedinac koji jako dugo osluškuje Boga počne shvaćati da nad njime
zapravo ne postoji nikakvo nadzorno vijeće, ne postoji nebeski institut
za pravovjerje, ne postoji sustav zakona kojih se treba pridržavati, ni
zapovjedi, ni pravila. Postoji ocean kvaliteta, postoji sloboda izbora,
i postoji osobna volja i motivacija pojedinca koji, uronjen u taj ocean
svojstava, pokušava u svemu tome izabrati sebe. Postoji Apsolut, koji je
stvarnost-svijest-blaženstvo. Postoji Bog, i to ne jedan, nego ogromno
mnoštvo Bogova, bića koja u relativnom svijetu nose kvalitete Apsoluta
do te mjere da se od njega ne razlikuju, i već tu monoteistički koncept
Jednog Boga nad svim stvorenjem postaje smiješna provincijalna glupost,
a koncept Boga koji propisuje zapovjedi i bavi se seksualnim životom
ljudi još i više.

Moral se prokazuje kao socijalna kategorija, pravila isto tako, ali
duhovna etika nadživljava te koncepte, pa tako ostaje osjećaj
ispravnosti koji određuje razliku između različitih misli, emocija,
riječi i djela, pa neke definira kao umanjujuće a druge kao uzdižuće, i
po djelatnika i po sferu djelovanja. Vezujuće i oslobađajuće, uzdižuće i
umanjujuće, to su realne kategorije koje ostaju kao definirajući
parametri etike, ali manje više sve što si ljudi mogu zamisliti pod
moralom je naprosto iluzija, niska i glupa.

Ukratko, potrebno je razmišljati izvan okvira u kojima postoje jedino
dihotomije kršćanstvo-sotonizam, vjera-nevjera, religija-ateizam,
monoteizam-poganstvo.

Bog je ateist, na kraju krajeva.

-- 
http://www.danijel.org/