pavel.duga@gmail.com wrote:
>> Zašto ne bi bilo vjerojatnije sljedeće:
>> - u kriznoj situaciji dođe do okrupnjavanja firmi, gdje manje firme ne
>> mogu opstati pa se prodaju većima ili propadnu
> 
> Prije propadnu veće firme jer su neprilagodljive, nepregledne,
> neproduktivne, neefikasne i imaju velike troškove. Dok oni shvate i
> njihovi šefovi prihvate da se više ne pokrivaju sa prihodima imaju
> milionske gubitke slično kao na nivou države dok smo shvatili da smo u
> minusu saznali smo da je minus 40 mlrd EUR-a.

To je djelomično tako, ali fora je u tome da jako velike firme čak i u
krizi imaju na raspolaganju jako velika sredstva, tako da je prva stvar
s kojom su se banke u krizi bavile bila kupovina drugih banaka.
Okrupnjavanje je poprilično uobičajena pojava u svim industrijama, iako
rijetko dovodi do željenih rezultata. Glavni razlozi za okrupnjavanje
su: eliminiranje konkurencije koja ima brži rast i za koju postoji
predviđanje da će te zgaziti za par godina; akvizicija tehnoloških
sposobnosti i proizvoda koji komplementiraju vlastitu ponudu; ulaz na
segmente tržišta na koje nemaš pristup; kontrola nad ključnim aspektima
tehnologije. Recimo ja sam uvjeren da je glavni razlog zašto je IBM
kupio Sun upravo kontrola nad Javom; tržišno gledano, za to nije bilo
drugih razloga osim bitnih patenata i tehnologija koje kontrolira Sun, a
za koje bi za IBM bilo strateški opasno da dođu u ruke, recimo, Oraclu,
koji također kupuje sve živo i mrtvo. Dakle razlozi okrupnjavanja su
dosta komplicirani, i fora je u tome da velike tvrtke unatoč problemima
mogu barem kratkoročno povući takvu količinu love da ti se zavrti u glavi.

Ovo da su velike tvrtke nefleksibilne je istina, ali komplicirana
istina. Nisu nefleksibilne zato što unutra rade glupi nefleksibilni
papirolozi, nego vrlo često zato što se velike tvrtke razvijaju u
određenom tehnološkom smjeru i imaju bazu znanja i sposobnosti koje su
fokusirane oko tog smjera. Recimo da imaš firmu koja se bavi električnim
pisaćim mašinama i jako je dobra u tome. Kad pisaća mašina kao proizvod
prestane biti tržišno zanimljiva, što je takvoj velikoj firmi uopće
opcija? Svi ljudi koje oni imaju razumiju se u pisaće mašine, i ne mogu
se samo tako prebaciti na proizvodnju računala i tekst procesora, koliko
god su unutra pametni ljudi koji razumiju tržište. Naprosto, tvrtke su u
nekim slučajevima osuđene na propast upravo razlogom svoje uspješnosti -
specijalizacijom. Na tržištu generalisti rijetko uspijevaju. Razlog
uspješnosti Eastman Kodaka je upravo u tome što je bio usko
specijaliziran za proizvodnju fotografskog filma, što je okupljao
najveće stručnjake za to područje. Kad su svi počeli praviti digitalce i
film je postao tržišno nebitan, što je Kodak uopće mogao napraviti?
Otpustiti sve ljude koji znaju raditi film, srušiti sve tvornice u
kojima se pravi film, i preorijentirati sve na proizvodnju digitalnih
senzora? Čak i da su pokušali, a jesu, to nije imalo neke šanse na
uspjeh u usporedbi s firmama koje su već proizvodile primarno
elektroniku, i koje se nisu morale toliko prilagođavati. Dakle razlog
zašto su se Panasonic, Sony i Canon bolje snašli u novoj situaciji nije
u tome što su oni manje i fleksibilnije kompanije, nego u tome što je
njihova baza znanja i tehnološke sposobnosti bila bliža onome što je
imalo tržišnu prođu.
Recimo da se tehnologija automobila bitno promijeni, pa ključna
komponenta automobila prestane biti motor s unutarnjim izgaranjem, i
umjesto toga se počne koristiti neka druga tehnologija, koja ne treba ni
neke druge komponente poput mjenjača. Firme koje jako dobro rade motore
i mjenjače našle bi se u situaciji u kojoj su se otkrićem metala našli
klesari kamenih sjekira. Nije stvar u tome da bi oni bili glupi i
nesposobni pa su zato nefleksibilni, nego je teško biti fleksibilan ako
si dvadeset godina specijalizirao jednu stvar, a onda postane popularno
nešto što s tim nema nikakve veze i za što bi ti trebalo još dvadeset
godina specijalizacije i to da si mlađi.

>> - veće firme konsolidiraju informatička rješenja na profesionalnijoj
>> razini i tako proizvedu uštede (umjesto tri odvojena servera s tri seta
>> informatičara imaš jedan jači server s jednim setom informatičara, pri
>> čemu zadržiš samo najbolje informatičare iz tri firme)
> 
> A koji šef će reći da je njegov server suvišan i da će se on odreći
> svoje plaće od 2000 EUR-a?

To se ne određuje na toj razini, nego novi vlasnik naprosto pogleda što
je njemu u većem interesu i to onda dobije sredstva a ostali dobiju otkaz.

>> - krajnji korisnici požele uštedjeti na informatici pa zamijene skupa
>> windows računala linux netbookovima koji su otporni na windows viruse.
>>
> 
> Ideja s netbookima i linuxom ne prolazi jer ljudi nisu spremni učiti
> se linux. Jedva su ih naučili da prihvate Windows?

To je istina, i to je razlog zašto si ti uspješniji od Dejanovića.
Ogromna rasprostranjenost windowsa za obične korisnike daleko nadjačava
sve eventualne prednosti drugih operativnih sustava, npr. Maca u grafici
i Linuxa u upravljanju sistemskim resursima. Za običnog korisnika,
najveća garancija da se neće "nasukati" je činjenica da svi drugi
koriste isti OS i aplikacije kao i on. Ali ideja s netbookom i linuxom
bi sasvim dobro mogla proći budući da je to stroj na kojem ti uopće nije
bitno koji je OS ispod. Recimo ako koristiš samo firefox, thunderbird i
open office, potpuno ti je nebitno je li ispod linux ili windowsi, isto
se ponaša. Paradoksalno, linux (dok sve radi) može biti korisnički
ljubaznija stvar od windowsa za informatičke početnike. Recimo moji
klinci od 4 i 5 godina imaju hrvatski Edubuntu na svojim kompjutorima.

-- 
http://www.danijel.org/