Mario Pavelic wrote:
> On Jul 13, 3:45 pm, Danijel Turina wrote:
>
>> Na ostatak poruke mi se ne da ni odgovarati, sve skupa izgleda kao
>> rezultat umovanja retardiranog djeteta.
>
> 1. Dogovoris se s bratom da se medjusobno ubijete.
> 2. Ti si pucao u svog brata.
> 3. Tvoj brat je pucao u tebe.
>
> Logicki zakljucak ide ovako - prvo zanemarimo premisu pod brojem 3. Iz
> prve dvije premise slijedi da ti smatras kako je tvoj zivot vrijedniji
> od tudjeg (!!!), a iz tog tvog "smatranja" je proizaslo cijelo tvoje
> avatarstvo i uzvisena produhovljenost.
>
> Sto je tu tocno retardirano? :)
Hmmm... :)
Najretardiranije u cijeloj stvari je kad ti likovi pokušavaju napraviti
moj motivacijski profil na temelju *svojih* emotivnih struktura, a ovdje
smo vidjeli kakve su točno njihove emotivne strukture, kakve su to
zvjeri i za što su sposobni. Dakle njihove projekcije pokazuju što je
trasherska zvijer, kako razmišlja i koje su joj pobude. Trasherska
zvijer je okrutna, bez milosti, a kukavička - drugima će raditi sranje a
sama će se sakriti iza nicka, iza nekakve kakti zajebancije, sakrit će
se od sankcija, a kad je se zakači cvilit će kao najgora kukavica i
plakati nad svojim povrijeđenim osjećajčićima. Trasherska zvijer nema
koncept vrijednosti drugoga, nema osjećaj za drugoga, nego je opsjednuta
jedino sobom, jedino narcisoidnošću, samoljubljem i svojim sranjima.
Tuđa patnja trasheru je samo izvor zabave; trasher se smije onima koji
plaču, trasher ismijava tuđe traume, tuđu agoniju i nesreću. Trasher se
isprazno napuhava u svojoj nesigurnosti i kukavičluku, proglašava sebe
velikom i bitnom osobom da bi prikrio svoj osjećaj bezvrijednosti u
kojem je utemeljen njegov sadizam.
To sve skupa ima veze sa mnom otprilike ko bradati sveti Danilo sa
šajkačom; sve o čemu oni trabunjaju zapravo su njihova sranja koja sa
mnom imaju veze samo utoliko, što sam ih ja isprovocirao svojom pojavom
koja im je dijametralna suprotnost i negira njihov oblik egzistencije,
pa osjećaju snažni kompulzivni poriv za mojim uništenjem. Osnovna
karakteristika njihovog mentaliteta je inverzija, projekcija, inverzija
i opet red projekcija; to su osobe s jako, jako ozbiljnim psihičkim
problemima, koje se dave u vlastitim fantazijama koje praktički nikad
nemaju veze sa stvarnošću. Od svega što su oni po meni polijepili u
svojim halucinacijama jedini istiniti dio je da smo se ja i Dominik
pokušali ubiti, prije dvadeset godina, pod utjecajem ekstremnog i
dugotrajnog stresa i bez perspektive. Najapsurdnija stvar u cijeloj toj
priči je upravo to da bi taj Danijel od prije dvadeset godina skupa s
njima srbovao i pljuvao svetog Danila luđaka. Taj Danijel od prije
dvadeset godina se hranio ćevapima, pio ožujsku, ismijavao hare krišne i
saibabovce, furao se na science fiction i fiziku, smatrao da je Bog
govno koje su izmislile babe kojima se pička prestala vlažit pa nisu
imale pametnija posla u životu, ukratko, taj Danijel od prije dvadeset
godina je netko s kim bi se oni sasvim dobro slagali; cinična, sjebana,
krvavo traumatizirana osoba. Zato ja tako dobro razumijem trashere, zato
što sam brijao vrlo sličnu brijicu, i znam da ta brijica vodi u
samoubojstvo. Što sam ja prošao nakon te točke, oni ne mogu zamisliti
zato što njima to tek slijedi. Uglavnom, karma uvijek ima teži čekić
nego budala ima tvrdu glavu. Oni još nisu doživjeli da im karma veli "e
sad je bilo dosta tog sranja". Kad te tako razbije, onda triput misliš
prije nego nešto ponovo izgradiš, i naglo ti popusti smisao za
zajebanciju s ozbiljnim stvarima. Postaneš jako svjestan vlastite
smrtnosti. Glavni razlog zašto sam ja postigao takve rezultate kad sam
otkrio yogu je vjerojatno upravo znanje o tome da ne postoji "safety
net", ne postoji nitko tko će me uhvatiti ako padnem. Ne postoji
konačna, ograničena dubina do koje se može pasti. Nema alternative
uspjehu. Ljudi misle da znaju što ja mislim kad to velim, ali vjeruj mi
da griješe, jer svi oni imaju jako puno alternativa. Ja ih nisam imao;
vidio sam pred sobom apsolutnu stravu beskrajne propasti kao alternativu
totalnom i potpunom uspjehu, i praktički ništa između, nikakvo srednje
stabilno stanje. Osim toga, toliko sam se razbio da nisam imao nikakvih
tragova egoistične umišljenosti zbog koje bih smatrao, kao prije, da ja
sve znam bolje; zbog toga sam smatrao da svi znaju bolje, da Sai Baba
zna bolje, da Makaja zna bolje, da Felix zna nešto što ja ne znam,
smatrao bih svakog malo naprednijeg početnika svojim mogućim učiteljem,
svakog Indijca u narančastoj haljini sam smatrao neupitnim duhovnim
autoritetom, i trebalo mi je puno vremena da izgradim realistični
osjećaj za vlastitu poziciju; koliko sam prije nastupao iz samodopadne
pozicije, toliko sam sad nastupao iz samoponižavajuće. Tek u nekoj točki
sam odustao od svake egoistične pozicije, i samodopadne i
samoponižavajuće, maknuo cijeli taj ljudski identitet kao celofan s
čokolade. Vjerovao ili ne, odozgora su mi i skromnost morali dosta
izbijati iz glave, i to često skoro jednako teškim čekićem kao nekad
samoljublje. Tvrd je to grijeh, ta skromnost. Predstavlja se kao vrlina
a zapravo je samo druga strana oholosti: ja, različit od Boga, skroman
pred velikim, odvojen. Smijem zadržati odvojenost, zasebnu egzistenciju,
i to je dobro, to se racionalizira kao vrlina. I onda kad tu kombinaciju
straha i samoljublja pustiš da se razleti, nestaje mala i ograničena
osobnost i ostaje Bog u tijelu.
--
http://www.danijel.org/
|