Dragan Šimunec wrote:
>> persona s kojima separiraju različite dijelove života, a s Felixom je to
>> uvijek tako funkcioniralo, uvijek je za različite ljude i grupe ljudi
>> bio različita osoba; recimo, Felix za grupu veterana nije ista osoba kao
>> Felix na grupi o religiji, Felix na kavi s Klepcem nije bio ista osoba
>> kao Felix na kavi sa mnom. On je uvijek živio laž, ali razlika je u tome
>> da je kvantiteta u jednom trenutku postala kvaliteta; mislim da se
>> desilo da je pukao mehanizam s kojim je kontrolirao te svoje fiktivne
>> persone i sad one žive svoje odvojene živote, u nečemu što je praktički
>> stereotipan primjer sindroma podijeljene ličnosti.
> 
> Ako se ne varam, to je shizofrenija. 

Pa ne baš; sindrom podijeljene ličnosti nije shizofrenija u klasičnom
smislu, nego zasebna pojava do koje dolazi u slučajevima ekstremne
emotivne traume; dakle u situacijama kad se netko raspadne na nekoliko
osobnosti zato što jedna osobnost u svojoj integralnoj formi nije u
stanju emotivno preživjeti situaciju u kojoj se nalazi. Ponekad je uzrok
traume vanjski, a ponekad unutarnji; dakle nije unaprijed rečeno je li
uzrok u zlu koje netko trpi ili nemogućnosti da si oprosti zlo koje je
napravio. Vrlo često je, rekao bih, uzrok u nemogućnosti da se pomiri
vlastita situacija s predodžbom o sebi. Rascjep ličnosti je, također,
samo jedna od mogućih duhovnih opcija; rekao bih da većina pribjegava
klasičnim iluzijama kako bi zaštitila ego, a podjela ega na publiku i
neshvaćenog heroja, kao u slučaju Felixa, zapravo je uzrokovano njegovom
silnom željom za publikom, za time da ga se voli, da bude popularan, i
prije svega da bude među onima koji ismijavaju a ne da bude ismijavan.
Mislim da je on počeo kreirati herojsku sliku o sebi još u školi, i da
je tu dolazilo do ozbiljnih pucanja u više navrata; kad se nije usudio
otići na Tibet potražiti učitelja zato što ga je bilo strah, pa je
izmislio stvarnost u kojoj je to napravio, i u ratu, kad se usrao od
straha do točke totalnog raspada i na to reagirao izmišljanjem slike
herojskog ratnog veterana. Rekao bih da su to zapravo ključni elementi
pucanja, a zadnji je bio zapravo kad sam mu ja negdje 2002. ponudio
realističnu mogućnost izlaza, gdje je mogao sve popraviti i integrirati
sve laži u novu, cjelovitu i stvarnu osobnost, ali naprosto je pukao kad
je trebalo nešto stvarno poduzeti, i mislim da je tu bila "ćao đaci"
točka. Sve ostalo je linearna posljedica, kao kad se kamen odroni s
planine i nakon toga ga gravitacija ubrzava po prirodi stvari; u toj
točki postoji promjena stanja ali više nema slobode izbora.

> Pitanje je samo je li ikoji element iz 
> jedne trase njegovog života prisutan u onoj drugoj, trećoj, n-toj trasi koju 
> živi? Možda ga  jedino potvrdan odgovor na to pitanje odvaja od 
> hospitalizacije, možda ipak ima jedan "nadFelix" iz kojeg se račvaju te 
> trase, pa ipak 'zna' da glumi i laže samog sebe kroz te svoje uloge. 

Nisam baš sasvim siguran, ali mislim da je odgovor na to pitanje postao
niječan u točki kad sam ja imao dojam da je on umro. Moje vizualizacije
procesa su bile krive, ali čini mi se da je ukupno shvaćanje bilo dobro;
nije bez vraga da su ljudi neovisno u toj točki percipirali prvo fizičke
simptome, potom nestanak linkova i nemogućnost identifikacije Felixa kao
osobe. Mislim da je konačni raspad osobnosti bio reakcija na nešto što
sam mu ja radio u to vrijeme: pokušao sam ga vrlo jakim metodama vratiti
u stvarnost kako bih ga izvukao. Izgleda da je on na to reagirao tako
što je pojačao kontru, i u nekoj točki je sve puklo.

-- 
http://www.danijel.org/