Dragan Šimunec wrote:
>> Pa ne baš; sindrom podijeljene ličnosti nije shizofrenija u klasičnom
>> smislu, nego zasebna pojava do koje dolazi u slučajevima ekstremne
>> emotivne traume; dakle u situacijama kad se netko raspadne na nekoliko
>> osobnosti zato što jedna osobnost u svojoj integralnoj formi nije u
>> stanju emotivno preživjeti situaciju u kojoj se nalazi. Ponekad je uzrok
>> traume vanjski, a ponekad unutarnji; dakle nije unaprijed rečeno je li
>> uzrok u zlu koje netko trpi ili nemogućnosti da si oprosti zlo koje je
>> napravio. Vrlo često je, rekao bih, uzrok u nemogućnosti da se pomiri
>> vlastita situacija s predodžbom o sebi.
> 
> Ovu zadnju rečenicu treba podvući! I kao da je ovaj slučaj školski primjer 
> za učenje kako nešto ne treba raditi.

Pa sad, možda, ako nešto hiper ekstremno koristiš kao primjer visoko
koncentriranog aktivnog sastojka koji je prisutan i drugdje, samo u
manjim koncentracijama.

>> Rascjep ličnosti je, također,
>> samo jedna od mogućih duhovnih opcija; rekao bih da većina pribjegava
>> klasičnim iluzijama kako bi zaštitila ego, a podjela ega na publiku i
>> neshvaćenog heroja, kao u slučaju Felixa, zapravo je uzrokovano njegovom
>> silnom željom za publikom, za time da ga se voli, da bude popularan, i
>> prije svega da bude među onima koji ismijavaju a ne da bude ismijavan.
>> Mislim da je on počeo kreirati herojsku sliku o sebi još u školi, i da
>> je tu dolazilo do ozbiljnih pucanja u više navrata; kad se nije usudio
>> otići na Tibet potražiti učitelja zato što ga je bilo strah, pa je
>> izmislio stvarnost u kojoj je to napravio, i u ratu, kad se usrao od
>> straha do točke totalnog raspada i na to reagirao izmišljanjem slike
>> herojskog ratnog veterana.
> 
> Čini mi se da to nije tako usamljena pojava u društvu. Koliko vidim većina 
> ljudi ima takve mehanizme, nazovimo to tako, obrane. Pogledaj samo Internet, 
> pogledaj situacije na radnim mjestima...

Većina ljudi koristi maske, lažne slike o sebi s kojima se u različitim
okolnostima prezentiraju na različite načine. Naime nećeš se na isti
način prezentirati na poslu i doma, ne funkcioniraš na isti način sa
svojom ženom kao sa suradnikom na poslu. Cijelo društvo je postavljeno
na takav način da obeshrabruje potpuno iskreno i transparentno
funkcioniranje, koje je zapravo optimalno ljudsko stanje, i time zapravo
ohrabruje kompartmentalizaciju psihe kod ljudi, što je začetak nečega
što, u sprezi s posebno ekstremnom emotivnom situacijom, može dovesti do
toga da se ti odjeljci separiraju u zasebne osobnosti, koje imaju
specifične funkcije i odnos sa poželjnom slikom sebe, koja je dakako
fikcija, ali svi fragmenti ega svoj vrhovni smisao vide u održavanju,
afirmiranju i propovijedanju te slike.

Ono što je tu problem je definicija "normalne osobe". Naime ako
definiramo stvar statistički, normalna osoba je ona koja po svojstvima
pripada centru Gaussove raspodjele, ali takva osoba zbog prirode
funkcioniranja društva posjeduje značajne elemente kompartmentalizacije,
odnosno na pola puta je do podijeljene ličnosti. S druge strane, osoba
koja uopće ne kompartmentalizira, nego funkcionira integrirano u svim
okolnostima, bit će percipirana kao žestoko abnormalna. Dakle mi živimo
u društvu koje s jedne strane promiče psihičku bolest kao socijalno
pozitivan oblik funkcioniranja, a s druge strane stigmatizira psihičke
bolesnike.

>> Rekao bih da su to zapravo ključni elementi
>> pucanja, a zadnji je bio zapravo kad sam mu ja negdje 2002. ponudio
>> realističnu mogućnost izlaza, gdje je mogao sve popraviti i integrirati
>> sve laži u novu, cjelovitu i stvarnu osobnost, ali naprosto je pukao kad
>> je trebalo nešto stvarno poduzeti, i mislim da je tu bila "ćao đaci"
>> točka. Sve ostalo je linearna posljedica, kao kad se kamen odroni s
>> planine i nakon toga ga gravitacija ubrzava po prirodi stvari; u toj
>> točki postoji promjena stanja ali više nema slobode izbora.
> 
> Ja sam Štefica, ja sam mala od kužine, ja sam Felix, ja sam Radoslav 
> Prica....ja sam....živi 'nešto' u tom tijelu koje stvara identifikacije. Ne 
> znam kako da postavim pitanje, da budem jasan, ali što točno znači 
> "popraviti i integrirati sve laži u novu, cjelovitu i stvarnu osobnost"? 
> Shvatiti da ne treba tražiti izlaze izražavanja kroz mnoge lažne 
> osobnosti-trase življenja nego popraviti rupe na onoj jednoj trasi, shvatiti 
> da je kukavica, da nema muda zauzeti se za sebe?

Stvar je daleko kompliciranija od toga. Recimo da netko ima proturiječni
etički kodeks, s tim da svaki od proturječnih elemenata ima apsolutni
prioritet u njegovom unutarnjem sustavu vjerovanja, i da ga stvarnost
cijelo vrijeme suočava s činjenicom neodrživosti njegovog svjetonazora,
i umjesto da odbaci svoj svjetonazor i sagleda istinu, on odbaci
cjelovitost svoje osobnosti i napravi si više odjeljaka osobnosti od
kojih svaki prakticira po jedan etički ili osobni prioritet, a te
osobnosti na praktičnoj razini koegzistiraju u istom tijelu ali za sve
praktične svrhe ne znaju jedna za drugu i međusobno si negiraju postojanje.
Ono što to sve povezuje na van je isključivo želja za prihvaćanjem, za
pozitivnom prezentacijom prema okolini, jer je upravo okolina, društvo,
ono radi čijih moralnih kriterija netko napravi rascjep svoje osobnosti
na fragmente, i onda želi potvrdu od društva da je dobar i prihvaćen.

To često poprima nakaradne oblike - netko si poreže osobnost na privatnu
i javnu, s tim da javna osobnost u javnosti napada "neprijatelje
društva" koji imaju ista svojstva kao njegova privatna, potisnuta
osobnost. Tako recimo "homofobi" napadaju homoseksualce koji se usuđuju
funkcionirati integrirano, napadaju ljude koji utjelovljuju sve ono čega
se oni kod sebe srame, što nisu u stanju integrirati u sebe i s tim
izaći na kraj. Moralnost je, dakle, glavni uzrok rascjepa osobnosti na
onu koju kreiraju vlastite želje i vlastita etika, i onu koja "zna" da
to "nije moralno i ispravno". Te dvije osobnosti mogu koegzistirati u
vrlo slabom saznanju o onoj drugoj, pa tako persona-homofob može tek
marginalno znati za personu-homoseksualca, a persona-homoseksualac može
imati znanje o personi-homofobu kao o potpuno odvojenoj osobnosti, kao
nekom drugom, možda čak projicirano na drugu osobu.

Ovaj primjer navodim zato što je svima očigledan, ali u praksi je stvar
suptilnija: imaš, recimo, katoličku personu za javnost, koja se srami
privatne 'grešne' persone za koju zna, ali koja je potpuno nesvjesna
druge, materijalističko-sotonističke persone kojoj povjeri onaj dio
života koji se tiče praktičnih, konkretnih svjetovnih stvari. Katolička
persona je za crkvu i javnost, ali sotonistička persona je posao,
stvarni život, konkretni životni postupci. Treća, privatna, "sramna"
persona je dovoljno prihvatljiva da bi o njoj postojalo dovoljno znanja
u "katoličkoj" personi da se zbog nje kaje, da je se srami, da se bude
svjestan životinje koja drka i jebe, ali sotonistička persona je
najčešće kompletni "blank", rupa u percepciji.

To ti je ono što bi se kategoriziralo kao "normalna osoba". Kad se netko
počne baviti duhovnošću, te stvari više ne funkcioniraju onako uredno i
higijenski kao kod prosječnih ljudi, i to najčešće u smjeru da postaju
još nakaradnije, histeričnije i luđe. Duhovnost se shvaća kao dodatno
čišćenje "javne" persone od svih "nečistih" elemenata, što dovodi do
podebljavanja zidova prema potisnutim personama. To funkcionira neko
vrijeme, ali razmjerno brzo takav postupak dovodi do emotivnog
izgladnjivanja te osiromašene, javne persone, te ekstremnih gnjusnosti
koje se nakote u potisnutim personama, uz sve češće "padove" u potisnute
persone, što objašnjava ogromnu količinu gadarija u praksi religioznih i
"duhovnih" ljudi.

Yoga, u onom smislu u kojem ja koristim taj pojam, je suprotnost
duhovnosti i religiji. To je proces integracije pod-osobnosti,
pražnjenja čahura s emotivnim traumama, brisanja zidova između javnih i
privatnih osobnosti, osvještavanje svih unutarnjih mehanizama, i prije
svega totalna iskrenost na unutarnjoj razini, koja onemogućuje situacije
u kojima radiš jedno, a o sebi stvaraš totalno suprotni dojam. Zbog toga
mene "normalni ljudi" uvijek krivo tumače. Kad ja nešto velim, oni
pokušavaju to invertirati na sve načine kako bi ustanovili što stvarno
mislim, zato što nisu u stanju pojmiti da ja naprosto velim ono što
mislim. Zbog toga ja mogu njima reći istinu i oni je nikad neće vidjeti,
naprosto su previše uvjetovani da bi shvatili da kod mene istina nije
nešto do čega se treba probijati kroz sto laži, nego nešto što ja nosim
na rukavu, nešto što uvijek napišem isprve. Oni, naime, uopće nisu u
stanju shvatiti da može postojati osobnost koja nije do
neprepoznatljivosti ispremrežena lažima.
E sad, nužan uvjet postojanja mojeg tipa osobnosti je odbacivanje
socijalnog morala, odnosno, još dalekosežnije, odbacivanje vrijednosti
ljudskog društva i socijalnih inputa. Da bih ja mogao funkcionirati kao
integrirana osoba, mora me potpuno boljeti kurac za ljude i njihove
mravinjake, skupa sa socijalnom organizacijom tih mravinjaka.
Problem je u tome što to ljudi osjete, i tu im se zapali trauma zbog
vlastite rascijepljenosti, i onda pizde na mene po sistemu "kako se ti
usudiš funkcionirati na takav način", u osnovi, prisiljeni su
racionalizirati svoje postupke i izbore, koji su ih doveli u njihovo
stanje. S druge strane, Felix je kao ekstremni primjer
kompartmentalizacije netko za koga svi takvi žele da uspije, on je
njihova maskota i idol. Kad bi on uspio u održavanju svoje prividne,
javne persone, to bi opravdalo sve njihove izbore, sve njihove postupke,
sve njihove rascijepljenosti "za veće dobro", za prihvaćenost u društvu,
za moralni život, ukratko njihova osobna tragedija i žrtva imala bi
smisao, ne bi bila potpuno proizvoljni rezultat krivih izbora nego
prirodni i jedini dobar ishod kozmičke drame, evolucije, puta prema
savršenom Bogu.

Felix je moralna osoba, invalid veteran domovinskog rata, pripadnik
tradicionalne duhovnosti koji ima pravog, autentičnog učitelja na
Tibetu, osoba koja je iznad seksa, osoba koja je iznad novca, osoba koja
je iznad fizičkog stanja i fizičkih privida, iskrena, časna,
dostojanstvena i nadasve skromna osoba, kojoj je Bog jedini bitan i koja
je Bogu potpuno predana na svom duhovnom putu.

Kad se pojavi sumnja u Felixa, kao potpuno izmišljenu osobu, javljaju se
druge persone kao svjedoci, zaštitnici, oni koji su spremni na sve ono
što Felix, kao skroman i častan, nikad ne bi napravio, ali što treba
napraviti da bi se zaštitilo Felixa kao najveću svetinju i smisao.

Ja sam, s druge strane, potpuno nemoralna osoba. Imam dvije žene,
psujem, vjerujem ono što mi se trenutno čini ispravnim, radim ono što mi
se trenutno čini ispravnim, ako mi se jebe jebem, ako mi se jede jedem,
ako hoću jesti meso jedem meso, ako hoću piti vino pijem vino, ako hoću
biti vegetarijanac izbjegavam meso, ako mi se drka drkam, ako mi se vozi
bicikl vozim bicikl, ako mi se slika slikam, ako nekoga mrzim činim to
strastveno i sa zadovoljstvom, divim se, obožavam, volim, mrzim, osjećam
gađenje, prezir, strah, transcendenciju, mir, dubinu, plitkost, ukratko
pomiren sam sa sobom. Svjestan sam spektra svojih duhovnih stanja i
osjećam ih ovisno o tome kada je koje ispravno i primjereno; ne dijelim
ih na dobra i loša, niska i visoka, nego smatram da je svako od njih
dobro na njegovom mjestu, a mudrost se sastoji u tome da se prava stvar
osjeti na pravom mjestu, a ne u tome da se uvijek osjeti ista stvar, a
ostale da se potiskuje. Ali mene nećeš vidjeti da ženi ližem pičku i
velim da to nije bio seks, nego da sam joj pokazivao nešto na prani.
Takvo nešto rade duhovne, časne, moralne i istinoljubive osobe. Ja sam
neduhovan i nemoralan, i ja ližem ženi pičku zato što joj volim raditi
stvari koje su joj fine, koje će je dovesti do orgazma, zato što volim
okus njene pičke, volim je maziti jezikom i osjetiti svaki detalj. Ali
moj Bog nije izmišljen, nije slika od kartona, nije aspekt lažnosti
lažne persone smišljene za javnost. Moj Bog nije moralni puritanac, ja
nisam moralni puritanac. Ja sam Bog u tijelu.

>>> Pitanje je samo je li ikoji element iz
>>> jedne trase njegovog života prisutan u onoj drugoj, trećoj, n-toj trasi 
>>> koju
>>> živi? Možda ga  jedino potvrdan odgovor na to pitanje odvaja od
>>> hospitalizacije, možda ipak ima jedan "nadFelix" iz kojeg se račvaju te
>>> trase, pa ipak 'zna' da glumi i laže samog sebe kroz te svoje uloge.
>> Nisam baš sasvim siguran, ali mislim da je odgovor na to pitanje postao
>> niječan u točki kad sam ja imao dojam da je on umro. Moje vizualizacije
>> procesa su bile krive, ali čini mi se da je ukupno shvaćanje bilo dobro;
>> nije bez vraga da su ljudi neovisno u toj točki percipirali prvo fizičke
>> simptome, potom nestanak linkova i nemogućnost identifikacije Felixa kao
>> osobe.
> 
> Iako ga ne poznam, u danima kad se to događalo ja sam sanjao Feliixa s one 
> njegove slike s novinama kako leži u sanduku, neka svita je oko njega, a on 
> se diže i veli da nije mrtav, ali sam skužio da je to kao oni 
> Frankensteinovi likovi koji žive a nisu živi, poput robota...

Ne bih znao ništa o tome, ono što smo iskusili ja i još par ljudi koji
su imali jake linkove s Felixom bilo je jako direktno, fizičko (u smislu
da osjećaš simptome infarkta ali kužiš da nije fizička stvar nego
pritisak astrala na pranu, dakle ne crkava ti materija ali potpuno je
isti osjećaj), stvari na razini da osjećaš bolove infarkta, utrnutu
lijevu ruku, povremeno tako jaka probadanja u srcu da te skoro sruši,
kužiš proces umiranja, i onda to sve u jednom trenutku nestane, doslovno
u trenutku. Što je najveća fora, ljudi su takve stvari osjetili potpuno
neovisno, s nekima uopće nisam komunicirao par godina i tek pola godine
nakon događaja su mi ispričali što je bilo. Uopće ne bih bio sklon to
otpisati kao iluziju ili fikciju. Ne znam što se točno desilo, ali bilo
je vrlo stvarno i vrlo žestoko.

>> Mislim da je konačni raspad osobnosti bio reakcija na nešto što
>> sam mu ja radio u to vrijeme: pokušao sam ga vrlo jakim metodama vratiti
>> u stvarnost kako bih ga izvukao. Izgleda da je on na to reagirao tako
>> što je pojačao kontru, i u nekoj točki je sve puklo.
> 
> Je li to sad ireverzibilan proces? 

Mislim da je. Morao bi mu Bog rematerijalizirati sva tijela iz svojeg
sjećanja da ga rekonstruira u prethodnoj formi, i time negira sve
posljedice njegovih izbora i slobodnu volju.

-- 
http://www.danijel.org/