Dobri Mish Amos wrote:
> Kroz koliko god situacija da sam prosao
> nekako sam shvatio da ljubav radja
> ljubav a mrznja radja mrznju.
> Djavo se isteruje zagrljajem, ljubavlju,
> prastanjem.
> Na ispovesti pred pricesce, kod svestenika, kada sam
> izgubio dete, svestenik me je pitao: jer oprastas svima?
> A onda shvatih da je Bogu bio potreban andjeo....

To ti sve divno i krasno zvuči za nekakve početnike koji se uče
temeljima emotivne discipline. Ali postoji pakao, postoje vragovi,
postoje zli ljudi, i opraštanje je potpuno i apsolutno neučinkovito za
rješavanje bilo kojeg stvarnog problema kojeg takvi uzrokuju. Opraštanje
je korisno jedino za eliminiranje vlastite vezanosti za takve, to je
svojevrsna masturbacija osjećaja svetosti. Krišna je imao dosta posla
dok Arđuni to nije izbio iz glave. Svijet se ne sastoji od naših osobnih
projekcija. Očekivao bih da većina ljudi starijih od dvadeset godina
shvati da, kad makneš osobne koloracije i vezanosti s ljudi, oni ostaju
takvi kakvi jesu, i prestaju biti tvojim osobnim simbolima. Ali takvi
kakvi jesu oni su često niske, pokvarene i zle svinje, poput ovih
trashera. Ljudi koji smatraju da imaju pravo na ljubav, uvažavanje i na
to da ih se prihvaća i smatra dobrima, sposobni su za najgora zla i gadosti.

Prije desetak godina i ja sam razmišljao poput tebe, ali u nekoj točki
se taj balon od sapunice rasprsnuo. Apsolutno moraš prepoznavati i
odbacivati zlo, ukoliko želiš u punoj mjeri postojati kao osoba. Cijena
koju se plaća za ne-suđenje te vrste je prevelika; naprosto moraš
dopustiti da te gaze, ne formirati se kao osoba, ne formirati se kao
samostalni nositelj kvaliteta, ne smiješ birati kvalitete koje su tvoje,
ne smiješ se apsolutno odrediti i posvetiti, i nikad ne smiješ očitovati
ništa od Božje ljepote i snage u svijetu, jer sve te stvari znače borbu
i nečiju osudu.

Isusova pouka "nemojte suditi..." je namijenjena početnicima. Ali on sam
je i te kako sudio, svakim svojim postupkom. Ubili su ga upravo zato što
je sudio. Sudio je za, i sudio je protiv. Ubili su ga oni, koji su
željeli razbiti ogledalo koje im je pokazivalo preružnu sliku. Nema
oprosta bez kajanja, i to onog kajanja gdje plačeš, čupaš si kosu i
bodeš se nožem ponavljajući "oprosti mi, Bože!"; razbijanje ogledala
nije korisno. Kajanje za teške grijehe je uvijek teška, brutalna
emocija, nije to pizdarija od oprosta grijeha koju katolici dobiju u
crkvi, po sistemu ispovijediš se, pojedeš keks i izmoliš deset
zdravomarija za pokoru. Ne; pravo kajanje je smrt ega, to je beskrajno
bolna stvar u čijem procesu umre sve što jesi i rodi se ono čemu se
moliš za oprost.

Bog nema sposobnost praštanja. Bog nema sposobnost suđenja. Nečija
vlastita svojstva nekoga osude i praštaju mu. Ukoliko je grijeh tvoje
svojstvo, nitko ti ga ne može oprostiti ništa više nego što ti može
oprostiti boju očiju. Ako ti nije svojstven, nitko ti nema što
oprostiti. Laki oprost je iluzija, budući da grijeh nije vanjska stvar
koju bi vanjska bića mogla otkloniti. Ne može ti profesor na faksu
oprostiti što nisi bio na predavanjima, ne može ti uvažiti ispričnicu.
Kazna toga što nisi bio na predavanjima je da ne znaš ispravno
odgovoriti na ispitu. Nemaš znanje zato što nisi slušao predavanja. Ne
može ti oprostiti neznanje, zato što ti ga on ne zamjera. To nema veze s
njim.

-- 
http://www.danijel.org/