surfer wrote:
> "Danijel Turina" wrote:
> 
>> Pazi ovo, svim svjetovima upravlja jedino stvoritelj, a zlo, ono je u
>> nekim bićima, koja slučajno imaju slobodnu volju, koju im je dao
>> stvoritelj, i ta bića mogu raditi zlo, a slučajno su pravila takva da
>> dobro na svijetu bitno slabije funkcionira nego zlo, što je isto zasluga
>> stvoritelja koji je tako postavio parametre po kojima svijet funkcionira,
>> i sad te ja pitam po čemu je taj stvoritelj, koji je stvorio svijet koji
>> preferira zlo, biće koje bi netko razuman štovao i smatrao ga nečim
>> pozitivnim čemu treba težiti u svojem duhovnom razvoju?
> 
> Pa zar to ne ovisi o tome kakva je zapravo realnost? Ako je kojim slučajem
> istina je neko prvobitno biće stvorilo sve svjetove (uključujući ovaj u
> kojem smo sada), onda nečije pojedinačno mišljenje (s fokusom na vlastitoj
> afirmaciji i prosperitetu) na istu neće utjecati. A to što fizički svemir,
> sa svojim krutim(?) zakonitostima na nekoj malenoj planetici po svemu sudeći
> nije pogodan za (svaku) predstavu "furam se na fine energije i stanja" tipa
> nije krivica kreatora koliko bića koje ne razumije kreaciju, kao ni svoju
> specifičnu ulogu u njoj.
> 
> Ne kažem da je tako nego kad bi bilo tako, onda bi netko razuman respektirao
> stvoritelja kao krajnju inteligneciju i silu neovisno o tome koliko je
> zadovoljan ogradama koje su mu dane. Mislim da to dvoje nema veze jedno s
> drugim. Reći da je oranica od vraga samo zato što na njoj korov bolje
> uspijeva ne mora biti argument, posebno ne ako na istoj oranici uspijevaju i
> korisne i lijepe biljke. Kiša jednako zalijeva cvijeće i grašak, ali i
> korov, zemlja daje iste sastojke, zrak struji i sunce grije i daje
> svjetlost. Nije da sunce sprži mrkvu, a korov nježno miluje zrakama, zar ne?
> Tada bi tvoja teorija o vragu imala više smisla, čini mi se. Ovako, sve što
> treba je malo više sreće i(li) malo više pameti i truda kad je sreće manje.. 

Recimo to ovako. Ako bilo koja budala na ovom svijetu ima slobodnu volju
raditi kakva god hoće sranja ako mu na raspolaganju stoje sredstva da ih
nekažnjeno realizira (recimo, može napraviti fašističku diktaturu u
kojoj proglasi bilo kakva proizvoljna pravila i njihovo nepoštovanje
kažnjava smrću, kao recimo u Iranu ili Sjevernoj Koreji danas, ili prije
u Kambodži, SSSR, Rumunjskoj, SFRJ i sličnim mjestima), zašto je tako
teško prihvatiti mogućnost da je ovaj svijet nastao tako što je jedna
takva budala iskoristila neke specifične okolnosti i ovlasti koje su joj
stajale na raspolaganju s ciljem realizacije nekih svojih ideja i
eksperimenata, koji su imali za cilj pokazati da je moguće napraviti
"drugačiji i bolji svijet" od onoga kakav je napravio Bog?

Zašto bi trebalo prihvaćati da je sve što postoji dobro? Ne prihvaćam da
su krpelji i komarci dobri unatoč tome što postoje, pa ne vidim razloga
zašto bih prihvaćao da je ovaj svijet dobar samo zato što postoji. Zašto
bih nešto što je očigledno sranje smatrao Božjom kreacijom, kad su
zakoni koji u ovoj prčiji funkcioniraju suprotni onima koji
funkcioniraju na mjestima gdje se Božja volja poštuje?

To što je život na ovom svijetu težak ne znači da je njegova težina
smislena, svrhovita i konstruktivna, onako kako je teretana teška ali
smislena i konstruktivna. Prije bih rekao da je ovo teško onako kako je
težak zatvor ili koncentracioni logor: mjesto samo po sebi ima svrhu u
svjetonazoru i praksi njegovog tvorca, ali za one koji su u njemu
zarobljeni ne predstavlja pozitivnu i konstruktivnu stvar, nego naprosto
zlo protiv kojeg se treba boriti i iz čijeg zahvata se treba izvaditi.
Meni se osobno uopće ne sviđaju teorije po kojima je sve dobro, samo to
treba shvatiti. Bliža mi je teorija da treba shvatiti *što* je nešto -
dobro ili loše. Ne želim kretati od zaključka i onda ga dokazivati
filtriranom percepcijom, nego ću radije krenuti od percepcije i pokušati
shvatiti što to zapravo vidim.

Činjenica je da ovaj svijet može biti koristan u duhovnom razvoju
određenom profilu bića, ali isto tako je činjenica da neki otrovi mogu
biti korisni kao lijekovi određenim ljudima i u određenim
koncentracijama. Isto tako je činjenica da moje opažanje govori kako na
jednu osobu kojoj je ovaj svijet bio u duhovnom smislu koristan dolazi
tisuću duhovno poraženih koji su se kompletno slomili pred
kontradikcijama ovog svijeta, gdje bi istovremeno morao vjerovati da je
ono što pred sobom vidiš stvarno, te da je suprotnost onome što ti
percepcija govori duhovno korisna. Dakle morao bi vjerovati da nisi
tijelo nego duša, a sva osjetila ti govore suprotno, svi instinkti i
hormoni ti govore suprotno. Trebao bi vjerovati da će se Bog pobrinuti
za tebe, a kad se pokušaš tako ponašati vidiš da se nitko neće pobrinuti
za tebe. Trebao bi vjerovati da dobro pobjeđuje, unatoč percepciji koja
govori da najveća govna isplivaju na vrh. Dakle vidiš jedno, a trebao bi
vjerovati suprotno, i balansirati između osjećaja za dobro i osjećaja za
stvarno. Dodatni problem je u tome što ljudi žele osmisliti svoju
patnju, žele da ona ne bude trivijalna, proizvoljna i uzaludna, žele da
iza nje postoji neki viši, kozmički smisao, plan i razlog, i smatraju da
je jedini način na koji je to moguće taj, da sve pripišu Bogu i vele da
je Bog stvorio ovaj svijet s planom i razlogom i budući da je Bog dobar,
svrha svijeta mora biti dobra.

Ja sam prošao kroz tu liniju razmišljanja i dao sam joj benefit of the
doubt u trajanju od preko desetljeća, i u osnovi smatram da bi takvo
razmišljanje na astralu bilo racionalno, utemeljeno i istinito. Na ovom
svijetu, pak, postoji previše problematičnih točaka preko kojih nije
lako prijeći, i zbog toga je bitno jednostavnije zaključiti da ovaj
svijet nema istog tvorca kao ostali, nego racionalizirati sve stvari
koje se ne daju racionalizirati. Razlika u zakonitostima je prevelika da
 iz nje ne bih zaključio razliku u osnovnoj svrsi i namjeri.

Ono što mi je zadavalo više muke u razmišljanju je izolacija točnog
elementa u kojem je definirana razlika između ovog svijeta i astrala, i
na kraju sam došao do vrlo jednostavnih, naizgled nebitnih stvari iz
kojih slijedi sve ostalo. Prva je svetost tijela a druga salary cap,
nedostatak trenutne osobne evolucije svojstava tijela ovisno o duhovnoj
snazi. To se pak da svesti na tijelo koje je podređeno drugom gospodaru,
a ne samo i isključivo duši. S druge strane, to tijelo i proces
inkarnacije su napravljeni s jakom namjerom stvaranja totalnog
poistovjećenja tjelesne egzistencije s osobnom egzistencijom, u smislu
tijelo=ja. To je paradoks za tijelo koje je tek malo više spojeno s
dušom od "tijela" u kompjutorskim igricama, ali netko se jako potrudio
izbrisati dušama sjećanja na prijašnju egzistenciju, odrezati dušama sve
moći osim tjelesnih, i uvjeriti ih ne samo u realnost fizičkog svijeta,
nego u ultimativnost fizičkog svijeta. Za svijet koji je zapravo kurac
od ovce, kondenzirani astralni pod-svijet niske frekvencije, to je vrlo
pretenciozna stvar. Mislim da se radi o, u osnovi, istom fenomenu kao da
netko napravi svoj server za World of Warcraft spojen ne samo s
gadgetima koji simuliraju virtualnu realnost, nego i s gadgetima za
supresiju sjećanja, tako da novim igračima prilikom logiranja izbriše
sjećanje na bilo koji oblik postojanja prije logiranja. Mi tu zapravo
imamo jako nebitan svijet vrlo niske razine stvarnosti koji je
dizajniran kao vrlo pretenciozna stvar, dakle konačna i jedina
stvarnost, alfa i omega postojanja, jedini kriterij vrednovanja
stvarnosti, duša, bogova i ostalog. Ukratko, to je osobna ludnica
nekakvog Bakije - on je naime isto svojedobno pričao o svojim vlažnim
snovima na temu toga kako bi volio kreirati svoje svjetove, sa svojim
zakonitostima, i sa sobom kao Bogom tog svijeta. E, pa izgleda da se
netko već sjetio te briljantne ideje.

-- 
http://www.danijel.org/