Martina Zagar wrote:
> 
> "Danijel Turina"  wrote in message
> news:h4etl8$10i$1@solani.org...
> 
>>  Dodatni problem je u tome što ljudi žele osmisliti svoju
>> patnju, žele da ona ne bude trivijalna, proizvoljna i uzaludna, žele da
>> iza nje postoji neki viši, kozmički smisao, plan i razlog, i smatraju da
>> je jedini način na koji je to moguće taj, da sve pripišu Bogu i vele da
>> je Bog stvorio ovaj svijet s planom i razlogom i budući da je Bog dobar,
>> svrha svijeta mora biti dobra.
> 
> A kako onda uopce tretirati patnju? Bilo bi idealno kad bi covjek mogao
> reci
> da pati kao sto vani pada kisa: nije bas ugodno, ali proci ce, nema veze sa
> mnom osobno. Istina je da ideja kako je patnja svrhovita i barem oblikuje
> kad je vec neugodna, moze povuci van iz stanja patnje. Treba ju onda samo
> propustiti kroz sebe, ali kako, s kojim fokusom?

Mislim da je naš osnovni problem, kad govorimo o ovakvim stvarima,
zapravo judeokršćanski monoteizam u svojoj narcisoidnosti, koja šefa
lokalne mjesne zajednice proglašava Vrhovnim Intergalaktičkim
Božanstvom, Alfom i Omegom.

Indijci, a tu prije svega mislim na Bhagavatapuranu, ali i na ostale
tekstove (uključujući, vjerovala ili ne, čak i stvari poput Manuovog
zakonika) imaju bitno razumniji način gledanja na takve stvari. Oni,
naime, i proces stvaranja relativnog svijeta, kao i samu relativnu
kreaciju, gledaju segmentirano i hijerarhijski, a ne kao Židovi, koji
teže u svemu tome vidjeti odraz jednog velikog, Savršenog Plana Jedinog
Boga.

Indijci bi to gledali ovako: Višnu se probudio iz sna na početku neke
maha-yuge, zavrtio bi se rajas u njegovom pupčanom lotosu iz kojeg bi se
rodio Brahma, kao utjelovljenje nove stvaralačke namjere. Brahma bi onda
počeo stvarati, ali budući da je tek dijete, prvih par pokušaja bi mu
bilo zakurac i pustio bi ih da odu, ali dosta tih pokušaja bi zadržalo
vlastiti život i nastavilo postojati u nekom nakaradnom obliku. Brahma
ne bi stvarao svjetove, nego bi stvarao niže Puruše, koji bi onda pak
stvarali još niže razine, unutar kojih bi nastala hrpa bića koja bi
dalje prenosila stvaralački moment, dakle stvar bi funkcionirala
hijerarhijski i, zapravo, vrlo neegzaktno i bez onoga što bismo si mi
danas zamišljali, dakle super-Boga koji projektira leptone i kvarkove,
računa optimalni iznos kozmološke konstante, omjer materije i
antimaterije na početku i tome slične divote koje su preduvjeti da bi
nastao materijalni svemir koji se ne sastoji od, recimo, jedne velike
crne rupe, ili uniformno raspoređenog oblaka plina koji se ne privlači.

Indijci su se bavili onim bitnijim aspektom, a sve ovo s materijalnim
svemirom bi stalo u jednu rečenicu pred kraj knjige od stotinjak
stranica, otprilike onako kako je radnja Gospodara Prstenova sažeta u
Silmarillionu, po sistemu "na kraju trećeg doba Gandalf je uz pomoć
hobbita, vilenjaka i ljudi uništio Sauronov prsten, čime je Sauron
konačno poražen i nastupilo je četvrto doba". Dakle nakon što bi ovi
opisali kako je Narayana buđenje Brahmana iz sna između maha-yuga,
Brahma je rođen iz Narayaninog kreativnog impulsa, Kumare su rođeni iz
Brahmine želje za stvaranjem i napučivanjem svijeta, Rudra je rođen iz
Brahminog gnijeva na Kumare nakon što nisu ispunili njegovu želju nego
su ostali u stanju transcendencije, i tako nakon tisuću stranica imaš
hipotetički dio u kojem je valjda Sanat Kumara zaustavio neku planetu
glavom, nešto mu se pomaklo u glavi, izgubio je pamet i sjetio se nečega
s početka o svjetovima, pa je takav lud počeo raditi teška sranja na
nekom astralnom svijetu kojeg je kupio isposništvom od nekog među
Devama, uredio ga je po svojim zamislima i od toga je nastalo totalno
sranje. Onda je Vasudeva vidio da nije dobro, rodio se na tom svijetu da
podsjeti Sanat Kumaru na njegovu dharmu, ali ovaj je bio too far gone,
počeo je Krišni raditi grda sranja i gubiti isposničke zasluge, svijest
mu se pomračila, pao je u pakleno stanje u kojem je radio sve veće
grijehe da pokrije prijašnje manje, i na kraju je nestao i on i sav
njegov svijet skupa sa vremenskom linijom od par milijardi relativnih
materijalnih godina ali zapravo par minuta ili sekundi Krišninog
vremena, i gašenjem toga hrpa duša upletenih u taj svijet razdijelila se
na one koji su prepoznali Param'Išvara kad im se iznutra prikazao, i
koji su njegov osmjeh i pogled pratili do područja s one strane, i onih
koji su ogrezli u Sanat Kumarovom ludilu, mrzili Vasudevu svom snagom u
njegovom relativnom obličju, i gašenjem svijeta je njihov relativni
oblik pripao ništavilu, a atman im se rastočio u primordijalnoj
supstanciji asmite, u Krišninom besmrtnom tijelu.

Tako nekako ti se meni čini da će to sve završiti. A patnja, i tu
Indijci imaju bolju perspektivu od Semita. Oni, naime, ne smatraju da
patnja mora imati kozmičke uzroke i biti dio nekog velikog nad-plana
kojeg je Jedini Bog smislio na početku. Patnja je vrlo često sasvim
lokalna pojava koja nastaje kad zaglaviš u nekoj rupi, koju je možda
iskopao luđak koji je mislio da kopa bunar, a iskopao je rupu na cesti,
i onda u nju padneš i slomiš nogu. Smisao, on može biti "pazi kako
hodaš", "ima svakakvih budala" ili "radije idi avionom".
Indijci bi rekli da materijalni svijet nije preporučeno mjesto za
rođenje, da se tu ne rađaju ni normalni, ni dobri, ni pravedni, nego je
to neka vrsta polu-pakla za grešnike, u koji povremeno navrate
blagotvorna viša bića pokušavajući u svojem suosjećanju spasiti
zabludjele duše iz te rupe, ali to definitivno nije nikakva kruna
Kreacije niti mjesto na kojem bi se određivalo što je stvarnost;
zapravo, ono što je na materijalnom svijetu stvarnost vrlo vjerojatno je
u apsolutnom smislu iluzija i ludilo. Kako to vele u upanišadima i Giti,
tamo gdje su sva vezana bića budna, mudrac spava. Tamo gdje svi oni
spavaju, on je budan. Dakle, koliko god to bilo kontraintuitivno, ovaj
svijet je upravo zbog svoje iluzornosti dobar za spoznaju vrhovne
stvarnosti, jer ako u ovoj ludnici ne odeš skroz u kurac nego se održiš,
bilo gdje drugdje rulaš.

-- 
http://www.danijel.org/