Dobri Mish Amos wrote:
> Gospode Isuse Hriste , Sine Boziji, pomiluj me *gresna*.
> 
> Biti gresan, pogresiv, osnovna je osobina svakog normalnog ljudskog
> bica.
> 
> Dakle onog momenta *kada pomislimo da smo bezgresni, nepogresivi, ili
> iznad drugih* nastupa spritualna deluzija da smo Bogovi, mentalni
> kolaps, i ludilo.

Aha, dakle ovo je aktualna racionalizacija za danas.
Imam ti je nešto bolje. Ukoliko je "grešnost" normalna, onda ona nije
nešto loše i kao takva nije nešto oko čega bi trebalo brinuti, nego to
treba prihvatiti kao dobru i normalnu stvar. Normalizacija grešnosti
isključuje kajanje i osjećaj krivnje. Zašto bih se kajao zato što moram
ići srati? Ukratko, ukoliko je "grijeh" normalno stanje on ne postoji.
Isto tako vrlina ne postoji ako je vrlina normalno stanje. Pranje zubi
nije vrlina ako to svi rade.

Ukratko, ti imaš problem sa semitskim shizofrenim svjetonazorom koji
počinje denormalizacijom aspekata normalne ljudske egzistencije, i uvodi
pojam *grijeha* umjesto pojma *greške*. Nakon što rascijepi psihu
uvođenjem osjećaja krivnje, čudi se kao pura dreku pojavi egomanije.

Kajanje, ponižavanje ega i slične stvari doista imaju efekt "spuštanja",
u smislu da ti naprave oštećenje na astralnom tijelu kroz koji krvari
supstancija u okolni prostor, po mogućnosti prema entitetu koji te je
potakao na takvo ponašanje i koji se tom supstancijom onda hrani.
Kajanje ima smisla kad je usmjereno na točno određenu stvar; pražnjenje
larvi, odnosno začahurenih emotivnih trauma, funkcionira upravo tako da
"krvariš" emocije, ali ako energetski output usmjeriš vertikalno, ne
kreiraju se nove traume nego nakon dovršetka pražnjenja nastupa emotivni
mir i prihvaćanje onoga što je izazvalo izvornu traumu.

Egomanija kao problematično stanje obično je reakcija na traumu, samo
drugi oblik izlaženja na kraj s emotivnom traumom ("neće mene nitko
zajebavat!"), i zapravo je u većini slučajeva, dok je se da
kontrolirati, korisnija od samoponiženja i kajanja. Naime, kajanje te
kolabira u ajmo reći fetalnu poziciju, drži te u stanju pasivnosti i
bespomoćnosti, dok egomanija sadrži pokretačke elemente i subjekt
zadržava kontrolu i aktivnost, te tako može utjecati na vlastitu
situaciju na konstruktivni način. Egomanija je bitno lošija stvar od
sabranog djelovanja ali je svejedno bolja od kukanja i plakanja. To je,
dakako, ekstremno pojednostavljenje situacije, jer kad bi se nečija
psiha svodila na samoponižavajuće depresivno stanje i egomaniju, tu
bismo govorili o bipolarnom poremećaju, dakle manično-depresivnom sklopu.

Naravno, ti ovdje pokušavaš tezu da bi neke stvari po proizvoljnom
kriteriju trebalo proglasiti grijehom, dakle ne po kriteriju da su
grijeh stvari koje te duhovno umanjuju, nego ono što je "Bog" proglasio
grijehom i zapovijedio da se ne smije raditi; da bi ih trebalo
identificirati kao dio svoje egzistencije i onda se proračunato i
rutinski dovoditi u stanje emotivnog kolapsa stimuliranjem osjećaja
krivnje zbog počinjenih "grijeha" sve do ulaska u stanje teške depresije.

Ukratko, ne znam za koju bolest bi to tvoje bilo lijek, ali nekako bih
tu vrstu lijeka bio sklon sagledavati na istoj razini kao liječenje
kašlja čajem od kukute ili oleandera. Ja bih ti preporučio da revidiraš
svoj disfunkcionalni koncept grijeha.

-- 
http://www.danijel.org/