Tomislav Portada wrote:
> Zapravo, taj mi je paradoks već i ranije padao na pamet, a članak koji
> izvješćuje da je slična pomisao pala na pamet i katoličkim biskupima samo je
> povod otvaranju rasprave.

To dobiješ kad zbrojiš ideologiju moderne psihologije sa teologijom
kršćanstva. Dobiješ besmislicu.

Za početak, svatko tko padne u grijeh time gubi barem dio svojeg
mentalnog zdravlja i duhovne slobode, ali takvo stanje je prije kazna
koja slijedi iz same naravi grijeha, nego opravdanje i olakotna
okolnost. Takav gubitak razuma nastaje zbog potrebe za opravdanjem i
racionalizacijom nečega što se ne da opravdati i racionalizirati, što um
dovodi u pogubne paradokse s rezultatom gubitka funkcije. Dakle raspad
uma je posljedica grijeha a ne njegov uzrok, a to što takva posljedica
može biti uzrok drugim zlim stvarima, posve je nebitno budući da se radi
o svjesnom izboru određene linije koja ima određene posljedice. Ako bi
netko odbio racionalizirati svoj pogrešan postupak, naprosto rekao da je
to bilo krivo, da mu je žao zbog toga i to više neće ponavljati, on bi
izašao iz začaranog kruga.

Drugi je pak problem to što većina grijeha postoji samo u glavama
svećenika. Kad čujem da se ljudi ispovijedaju svećeniku zbog drkanja,
uhvatim se za glavu. Prije bi se svećenici trebali ispovijedati zato što
ljudima nameću besmislene i pogrešne koncepte grijeha. Grijeh je
kompleksna duhovna kategorija koja je prije svega svojevrsni drski prkos
usmjeren prema Bogu, namjerno protivljenje Bogu i namjerno činjenje
stvari za koje smatraš da im se Bog protivi i ne voli ih. Grijeh dakle
nema direktne veze sa samim djelima, iako djela mogu biti odraz grijeha.
Isto djelo može biti dobro ili zlo, ovisno o duhovnom stanju onoga tko
ga čini. Grijeh je nečija osobna borba protiv Boga, gnjevni i prkosni
unutarnji dijalog koji proizvodi tjeskobu, nemir, ludilo, kaos, laž i
zla djela.
Dodatni problem je u tome što ni svaki gnjevni dijalog s Bogom nije
nužno grijeh; recimo, siguran sam da je svako pobjesnio na Boga barem
jednom kad je vidio primjer neke posebno grozne nepravde za koju je imao
dojam da je Bog dopušta svojim nedjelovanjem ili je čak namjerno uveo
nepravdu u postojanje. Takvo protivljenje Bogu nije grijeh, zato što je
utemeljeno na ispravnom shvaćanju pravde, i kad bi Bog doista radio ono
što takav čovjek misli da on radi, doista bi takav gnijev bio opravdan,
a ukoliko je Bog htio da se njegove namjere i postupci ispravno shvate,
mogao se oko toga i bolje potruditi. Grešni stav bi bio u takvoj
situaciji opravdavati nepravdu kao dobru, jer se time čini veća uvreda
Bogu. Ispravan postupak u takvoj situaciji je odbaciti zlo, ali pokušati
shvatiti Boga iz pozicije da ono što se nama čini predstavlja možda tek
zanemarivo mali djelić šire slike koja nam je nepoznata i koja možda na
taj djelić baca posve drugačije svjetlo.

Ukratko, grijeh je složena stvar, i teološka promišljanja na tu temu
nisu za plitke umove.

-- 
http://www.danijel.org/