Dragan Simunec wrote:
>> Jedina svijetla točka u cijeloj stvari je to što se ljudi
>> instinktivno furaju na moćne negativce i smatraju ih "cool likovima"
>> unatoč tome što ne razumiju zašto i imaju svojevrsni osjećaj krivnje
>> zbog toga što su im "mračni" likovi super a "slatki" su im bez veze.
> 
> Sinoć sam po n-ti put gledao KumII i meni je lik Michaela Corleonea toliko 
> cool iako bih trebao s gnušanjem gledati tog lika, glavu mafijaške 
> organizacije. No, njegova dosljednost i nepokolobljevost u rješavanju 
> neprijatelja i obrani časti svoje obitelji me zadivljuje. Tu ne preza niti u 
> odstranjivanju zlog tkiva organizacije ma makar mu to bio rođeni brat ili 
> šogor. 

To ti je sad problem u definiciji dobra i zla koji dovodi do toga da će
ti na kraju Dejanović biti ok zato što je ustrajan u klevetanju, ili
Felix zato što je ustrajan u laganju. Neke kvalitete nisu apsolutno
dobre nego su relativne u odnosu na svrhu, kontekst i slično. Recimo,
ustrajnost je ponekad dobra a ponekad loša, posvećenost je ponekad dobra
a ponekad loša, predanost je ponekad dobra a ponekad loša, ljubav je
ponekad dobra a ponekad loša. To su sve relativne kvalitete, što znači
da njihovu vrijednost nije moguće ocjenjivati samostalno nego tek u
odnosu na predmet i kontekst. Nedostatak takvog shvaćanja dovodi do
većine paradoksa s kojima se ljudi muče, i na kraju dođu do moralnog
relativizma za debile - kao, ne postoje ni dobro ni zlo, bla bla. I te
kako postoje, ali je stvar suptilnija, dobro i zlo su transcendentalne
kvalitete, dakle dobro i zlo su definirani kroz transcendentalnost
nečega, gdje je ono u čemu se manifestiraju sat-ćit-ananda brahmana
"dobro", a ono što se tome protivi, to blokira, tome zavidi, to mrzi i
sl., to je "zlo". Dakle dobro i zlo nisu u stvarima, dobro i zlo su
kozmičke, transcendentalne kategorije čije sjene padaju na ovaj svijet.
Dobro je kad se Bog očituje, a zlo je kad nešto priječi da se Bog
očituje. Dobro je kad se slava Božja pronosi po relativnom svijetu, a
zlo je kad se Boga kleveće, vrijeđa, kad se štuju kvalitete koje su mu
suprotne a preziru se one koje su mu svojstvene. Dakle dobro je trag
transcendencije u svijetu, a zlo je nedostatak transcendencije, ono što
je od svijeta samog, kao takvog i bez Boga, samodostatno u svojoj
ispraznosti. Ali u stvarnosti je stvar još kompleksnija, uključuje puno
više grananja i puno više "politike bogova" oko toga što tko smatra
"dobrim" na ovom svijetu. Ono što ljudi obično smatraju "dobrim" i
"zlim" zapravo iz neke više perspektive kotira kao manje-više nebitno i
sporedno, a ono što ljudi smatraju nebitnim i sporednim iz više
perspektive često zna biti nešto od kozmičke vrijednosti. Recimo neke
stvari koje su ljudima arhi-zlo, recimo genocid, ubijanje djece, plinske
 komore, općenito sve vezano za smrt tijela, iz više perspektive je
manje-više nebitno budući da su tijela ionako smrtna pa se nitko posebno
ne uzbuđuje oko toga, ali stvari koje imaju veze s ponižavanjem duše,
ponižavanjem transcendentalnih kvaliteta, to kotira kao apsolutno
sranje. Pogotovo kotiraju kao nebitne stvari s kojima se ljudi ovdje
jako zamaraju, razni "seksualni grijesi" tipa tko je koliko drkao, ševio
se s koliko ljudi kojeg sve spola, to nikoga gore nije briga, ali ako je
uvrijedio ili ponizio seksualnog partnera, e to zasvijetli kao grijeh,
to je sranje. "Vjernici" si misle da se Bog bavi time da gleda tko je
bio peder da ga baci u pakao, ali u stvarnosti jedini način da peder
ozbiljno najebe od Boga je taj da se prema svom dečku ponaša kao svinja.
To je ono što Felixu nitko ne može objasniti zato što je on u osnovi
materijalist. On ne kuži da sam ja popizdio na njega *ne* zbog toga što
se ševio s nekim curama, nego zato što je maltretirao i ponižavao curu s
kojom se ševio, što je njemu toliki non-issue da to otvoreno radi cijelo
vrijeme na newsima i ne vidi nikakav problem u tome, zato što njemu duša
ne znači ništa, njemu je bitno samo je li kurac bio u pički, bitno mu je
samo materijalno, samo fizička stvar, a duhovno stanje takvima ništa ne
znači, zato što je lik ubojica duše.
Dakle uopće nije bitno, na kraju krajeva, je li netko nekoga ubio,
silovao ili što već. Bitno je na koji je način to napravio, je li tu
osobu probudio ili uspavao, je li ju naveo na vrlinu ili na grijeh, je
li joj ponizio ili uzvisio dušu. Meni je jasno da živimo u totalno
materijalističkoj civilizaciji koja čak i na razini religije izjednačuje
grijehe s djelima točno određene vrste, ali na višoj razini te stvari
uopće tako ne funkcioniraju. Grijeh je oblik odnosa s Bogom, ne određeni
tip djela. I tu pod "odnos s Bogom" mislim na odnos sa sat-ćit-ananda, a
ne sa sličicom kakve si ljudi zamišljaju.

-- 
http://www.danijel.org/