Martina Zagar wrote:
> 
> "Danijel Turina"  wrote:
> 
>> To je na temu jedne
>> priče iz purana, gdje mudrac sretne krojača i svećenika, i pita Boga kad
>> će se koji od njih prosvijetliti, pa mu Bog veli da se krojač nakon ove
>> inkarnacije neće više rađati nego da će postići prosvjetljenje, a za
>> svećenika ne zna kad će postići prosvjetljenje.
> 
> Ima li to veze sa slobodnom voljom? 

Naravno, a osim toga to su ti komplicirana sranja s determinističkim i
indeterminističkim sustavima u kojima čak ni sveznanje nije dovoljan
uvijet predikcije. Ali onda dolazimo do inverznog kauzaliteta (stvaranja
svijeta unazad počevši od cilja, što automatski stvara potrebne početne
uvjete unazad kroz vrijeme), i dobivamo stvari od kojih boli glava i s
kojima se može nešto započeti tek kad misliš vađrama a ne ovim govnom
koje mi imamo u glavi.

> Iz trenutnog usmjerenja krojaca moze
> se ocekivati da ce postici prosvjetljenje, a svecenik ima jos puno
> izbora ispred sebe koji ovise o njemu, ne o Bogu. 

Točno.

> Kao voznja autom:
> velika brzina u preciznom smjeru smanjuje do minimuma mogucnost da se
> promasi cilj. Spora voznja prema neodredjenom cilju otvara bezbroj
> mogucnosti kako ce osoba zavrsiti. Kad bi Bog pouzdano znao buducnost
> pojedinca u relativnom svijetu, to bi bilo fatalisticki.

Felix ti je fatalist, on strašno vjeruje u predestinaciju jer mu je to
jedina stvar za koju smatra da može oprati sranja koja je on napravio.
Naime, on si to zamišlja po sistemu da se ne dešava ništa osim onoga što
je Bog htio da se desi, tako da je ono što je on napravio zapravo ono
što je Bog htio da on napravi, pa on dakle za to nema nikakve krivnje.
Zato on cijelo vrijeme muti vodu forama na temu da se savršenog Boga ne
može zajebati. Može, i te kako. Felix radi upravo ono što meni
prigovara: on proteže ljudsku logiku, i to jako primitivnu verziju iste,
na Božanske stvari. On koristi nekoliko nejasno definiranih pojmova i na
temelju njih izvodi silogizme uz hrpu logičkih pogrešaka; dakle ima
djetinjaste koncepte Boga kao sveznajućeg, svemogućeg i bla bla, i onda
na temelju toga izvodi djetinjaste zaključke kakve sam ja izvodio s
deset godina. Ja mislim da je deset godina zapravo njegova mentalna
starost, on je zaglavio u toj točki.

Fora je u tome postoji cijeli korpus literature koji se bavi paradoksima
relativnog svijeta, i to ne samo u istočnjačkoj nego i kršćanskoj
literaturi, a Felix je svega toga potpuno nesvjestan zato što nikad
ništa nije čitao osim onih svojih pet knjiga na razini slikovnica. On je
pročitao, o stvarima koje ga navodno zanimaju, manje knjiga nego ja
pročitam o nečemu što me ne zanima, ali moram u to biti upućen ako mi
zatreba. Recimo, jedan od temeljnih paradoksa relativnog svijeta je
njegovo postojanje, i to je paradoks i u kršćanstvu i na istoku, zato
što je nemoguće shvatiti zašto bi Bog išao stvarati svijet, i kako
svijet uopće može postojati u kontekstu apsolutnog Boga. To se općenito
smatra misterijem, odnosno nerazrješivim paradoksom. Druga stvar koja se
obično smatra paradoksom je odnos Božje providnosti i slobodne volje
bića, gdje zapravo slobodna volja bića predstavlja točku u kojoj Bog na
bitan način ograničava svoju svemoć i sveznanje, a kad se tome doda još
i to da Božje izbore ograničava njegova narav, pa tome dodamo još i
doslijednost (o svemu tome je opsežno raspravljao još Aurelije
Augustin), dobivamo vrlo kompleksni sustav u kojem dječja razmišljanja,
kakvima se koristi Felix, ne važe. To je jednostavno pokazati:

Je li Bog svemoćan, je.
Je li Bog u stanju sebe ograničiti, je.
Kad se ograničio, je li prestao biti svemoćan = paradoks.

Prestaje važiti Booleova algebra, odgovor postaje vrlo kompliciran i
zapravo nedefiniran. Istovremeno je ograničen tamo gdje postoji sfera u
kojoj je moguće ograničenje, i neograničen tamo gdje postoji vječnost i
gdje ograničenja nije moguće definirati. Dakle Božji čin
samoograničavanja za rezultat ima rascjep Božje stvarnosti po principima
koji liče na principe kvantne fizike; čestica se razbije na dvije
simetrične čestice koje su zapravo još uvijek jedna te ista čestica. Kad
Bog postaje čovjekom, istovremeno je čovjek i Bog, zato se tu koristi
pojam "bogočovjek", o kojem su i u kršćanskoj i u hinduističkoj
literaturi napisani silni tomovi pametnih tekstova, koje Felix nije
čitao, a ni sam od sebe nikada ništa ne misli tako da se nije u stanju
ničemu od toga domisliti, nego ostaje na razini da je Bog svemoćan i
sveznajući i to je to, nema razmišljanja o tome što bi to značilo u
kontekstu simultanog postojanja relativnog i apsolutnog i što bi to
značilo u kontekstu povezivanja tih aspekata stvarnosti. Ali takav lik
će se svima obraćati bahato i bezobrazno, on uopće ne kuži kolika je ameba.

-- 
http://www.danijel.org/