Jučer sam opet čuo jednu stereotipnu stvar koju u tako definiranom
obliku nisam vidio već neko vrijeme, ali sam onda shvatio da se tu
provlači već dosta dugo, i shvatio tko je najviše kriv za to.

Naime, pitanje glasi jesam li ja pravi učitelj.
Količina nejasnih misli, neizrečenih pretpostavki i totalnih gluposti u
tom pitanju je užasna, i što je najgore u svemu izgleda da to jedino ja
vidim, budući da nisam primjetio da se netko buni. Da vidimo što bi to
sve podrazumijevalo:

- Postoji standard za učitelje, odnosno postoje pravi i krivi. To je
totalno kriva pretpostavka. Ne postoje pravi i krivi učitelji. Koncept
"pravog" i "krivog" definiran je kroz namjere učenika. Dakle učitelj
borilačkih vještina je "krivi" ako želiš naučiti svirati klavir.
Šarlatanski duhovnjak je pravi učitelj za ljude koji bi htjeli sektašiti
i osjećati se posebno i prihvaćeno. Avatar Šive je lažni učitelj ako
želiš biti običan čovjek koji si samo malo hoće srediti svjetovni život
jer je frustriran neuspjesima u sferi seksa, novca i društvenog ugleda.
Dakle ako si kreten, onda ti je pravi učitelj onaj tko će od tebe
napraviti još većeg kretena, a ako si svetac onda ti je pravi učitelj
netko tko će od tebe napraviti još većeg sveca.

- Postoji jedan, definirani standard duhovnog razvoja. Ta pretpostavka
je jako duboko zakopana i nevidljiva, ali se apsolutno podrazumijeva,
budući da ako postoji samo jedan standard duhovnog razvoja, onda ima
smisla govoriti o duhovnim učiteljima bez precizne definicije.
Podrazumijeva se Jedina Prava Duhovnost koju trebaju podučavati Pravi
Učitelji, pa se iz tog razloga ništa detaljno ne treba definirati. U
stvarnosti, to je apsolutna besmislica budući da evolucija ne bi
proizvela toliko različitih vrsta i rodova bića da je Bog glupi kreten
koji želi naštancati bića konformirana uz neki unaprijed postavljeni
standard. Da postoji standard duhovnog razvoja, princip evolucije bio bi
besmislen. Dakle koncept Puta Duhovnog Razvoja po kojem Učenik Korača a
Učitelj Ga Vodi Brižnom Rukom Da Ne Zaluta, to su halucinacije koje
izmišljaju infantilni i emotivno nezreli likovi poput Felixa, s kojim se
roditelji nisu bavili u djetinjstvu pa bi si jako želio Učitelja koji bi
zadovoljavao njegove oralne i analne potrebe, iliti u prijevodu koji bi
imao vremena  za njega, koji bi na njega obraćao pažnju, davao mu
sigurnost, brinuo o njemu i općenito mu bio mama kojoj je bitan i koja
ga voli. Dodatna fora je osjećaj sigurnosti i pouzdanosti Puta koji je
unaprijed poznat, sve se zna, postoje Karma i Dharma koji unaprijed
definiraju sve što ti se treba desiti i onemogućuju da napraviš išta
krivo, Bog te voli i općenito možeš nastaviti spavati do kraja života
jer se od tebe zapravo ne očekuje ništa bitno, cijela stvar je igrokaz
za debile.

- Postoji jedan Bog i jedna duhovnost. Duhovnost je tu obično nejasno
definirana ili kao put prema Bogu ili kao sklad s Bogom, a da se zapravo
ne zna što se pod time misli. Cijela stvar zapravo podrazumijeva velikog
taticu u bijelom koji te jako voli i razumije, i kad ti njega voliš i
slušaš onda si u skladu s Bogom, ili si to tako nekako razni Štefeki
zamišljaju. U stvarnosti, i Bogova i duhovnosti ima jako veliki broj.
Svaka prosvijetljena osoba je Bog, u smislu Božanske osobe. Naravno,
postoji impersonalni Bog, brahman, transcendentalni totalitet
stvarnosti, ali taj brahman nije bogek tatica koji jako voli svojega
maloga Štefeka, nego princip stvarnost-svijest-blaženstvo,
sat-ćit-ananda, princip jastvenosti, osobne stvarnosti. Kako će neko
konkretno biće doživjeti brahman i što će svojim izborima definirati kao
sebe, to uopće nije zadano unaprijed. Nema pravila. Ljudi si vole
napraviti sličicu prosvijetljene osobe, obično starijeg muškarca u
nekakvoj isposničkoj, jednostavnoj odori, koji ih voli i razumije, i
misle da im je na temelju te sličice koju su kreirali jasno kako bi
trebali izgledati prosvijetljeni ljudi. Za početak prosvijetljeni ne
moraju biti ljudi. Postojali su prosvijetljeni trilobiti koji su jeli
prosvijetljene alge. Prosvjetljenje u smislu konstantnog boravka u
stanju brahmana zapravo je bilo dominantno stanje svijesti na ovom
svijetu u doba, recimo, kambrija ili ordovicija, a čini se da problem
nastaje kad se ego individualnog bića razvije dovoljno da zasjeni
svijest o brahmanu, ali nedovoljno da bi utjelovio Božanske aspekte u
jednoj fokalnoj točki. Tu dobivamo koncentracije astrala i sličnih
supstancija koje sebe smatraju dušama, a zapravo su po kvaliteti nešto
između životinje i demona, a kad polove nešto višeg astrala, iz spektra
anahate, tu tek nastaju ozbiljni problemi zato što se tu radi o razini
koja voli pozirati kao duhovnost i takvi ne vide zašto bi evoluirali
dalje, budući da su već sada "duhovni". Takvima je teško objasniti da su
zapravo poluproizvod; s jedne strane su inferiorni čak i trilobitima,
zato što nemaju svijest brahmana, a s druge strane su daleko od toga da
postanu samostalni Puruše, odnosno božanske osobe; to su bića koja su
zakoračila putem kojeg je bolje cijelog prijeći kad jednom njime kreneš,
jer si inače zaglavio u nekom prijelaznom stanju. Fora je u tome da
evolucija od nediferencirane proto-svijesti u diferenciranu,
osobno-Božansku svijest može ići u puno smjerova i imati više oblika.
Puruše se međusobno jako razlikuju, zato što nisu svi odabrali biti
brahman na isti način. Postoji golem broj mogućnosti i opcija, smjerova
u kojima netko može fokusirati potencijal sat-ćit-ananda u svoju
osobnost. U tom smislu je hinduizam daleko napredniji od semitskih
monoteističkih gluposti. Šiva se bitno razlikuje od Višnua, zato što oni
sebe na različiti način vide u brahmanu. Krišna se bitno razlikuje od
Sati, i štoviše s njom nije ni kompatibilan, jer su se razvijali u
potpuno različitim smjerovima, pa se Višnu komplementira sa Šri, a Rudra
sa Sati. Sve su to stvarni, pravi Bogovi, kristalizacije neosobnog (ili
nadosobnog, ako ćemo tako) brahmana u Božanske osobe, koje predstavljaju
vrhunac duhovne evolucije u različitim smjerovima, ali podjednako dobre
i savršene. U duhovnosti nema ni stereotipa, ni jednog cilja, ni jednog
Boga, ni jednog Puta. To su iluzije za djecu, teologija infantilnih
anahatičara poput Felixa koji nemaju nikakvog stvarnog duhovnog iskustva
pa vade stvari iz dupeta ovisno o tome što smatraju da bi njima bilo
fino, pa to što bi im bilo fino proglase za stvarnost. Indijci su bitno
pametniji. Oni idu iz pozicije da si svatko bira svojeg "Išta Devata",
odnosno "odabrano Božanstvo", Boga koji je njegov osobni ideal, koji
predstavlja smjer u kojem on vidi najveće vrline i u kojem se želi
razvijati; onako kako teenagerice stavljaju na sebe krpice emulirajući
starlete-sponzoruše, tako i sveci imaju svoje ideale, Puruše koji su
postigli savršenstvo u smjeru u kojem se oni osobno također žele
razvijati. Meditirajući na njihova duhovna tijela, ponavljajući njihove
mantre, promišljajući njihove lile, oni usvajaju kvalitete svojeg Boga i
pokušavaju mu se približiti po svojstvima, osjetiti brahman kroz
suptilne atribute osobnih Bogova. Dakle nema jednog Boga i jednog Puta.
Bog kojem se moliš definira tvoj osobni put, ali samo djelomično jer ti
na kraju moraš odabrati *što* je ono što te vodi bliže tvom Bogu, moraš
stvoriti svoj put budući da to nije unaprijed definirana i utabana
staza. Ti moraš odrediti što je u tvojem životu put Šive ili put Sati.
Taj put ne postoji unaprijed, nego je tvoj život put prema odabranom
idealu. Isto tako je moguće divergirati od ideala kad si ga ostvario, i
kad te privuku neke druge kvalitete brahmana, koje vidiš više kao svoje.
U nekoj točki nemaš više poznatih ideala, nego se nalaziš u točki u
kojoj se nalazio izvorni Rudra, koji je sebe morao stvarati iz
meditacije na sirove kvalitete brahmana, hodajući putem kojim nitko nije
koračao, i bez Išta Devata na kojeg bi se usmjerio. U toj točki stvaraš
novog Boga, o čijim lilama će netko pisati nove Purane.

Je li sad jasno kako glupo meni zvuči ono pitanje, jesam li ja pravi
učitelj? Dođe mi da se lupam ciglom po glavi kad pokušam shvatiti
misaoni sklop osobe koja je u stanju pitati takvo nešto, toliko mi je to
užasno, očajno glupo.

I te gluposti nije izmislila samo jedna konkretna budala, to su gluposti
iz kolektivnog nesvjesnog, iz globalnog astrala, odakle ih nesvjesne,
hipnotizirane budale čupaju bez razmišljanja. Apsolutno ništa ne
funkcionira na takav način, i svi "pravi učitelji" su samo budale koje
su izvukle takvu sliku iz globalnog astrala i konformirale se s njom,
tako da ih druge budale prepoznaju kao prave učitelje.

Cijeli koncept je apsolutno pogrešan od početka do kraja, u svakom
smislu. Apsolutno ništa u stvarnosti ne funkcionira po premisama koje su
u tom konceptu sadržane. "Duhovnost" kojoj pripadaju "Pravi Učitelji" je
san, mjesečarenje i ludost, isprazna besmislica kojom se hipnotiziraju
oni koji su preslabi da bi postojali sami za sebe, pa se naslanjaju na
kolektivni astral koji im pjeva uspavanke, a u svemu tome ima "duha" kao
u govnu vitamina. To je sve suprotnost smislenom i bitnom postojanju.

-- 
http://www.danijel.org/