Sinisa Knezevic wrote:
>> E to ti je sad dobro pitanje, nisam siguran da znam točan odgovor.
>> Mislim, ok, da, imaš očekivane stvari poput osobne zrelosti, spremnosti
>> i želje, ali na temelju onoga što sam vidio čini mi se da je proces
>> iniciran i vođen odozgora. Naravno, meni je jasno da je to idealna
>> izlika za ljude kojima trebaju izlike - nešto na temu jadan ja, meni
>> nitko odozgora nije inicirao taj proces pa ja tu ništa ne mogu. Mogu sto
>> posto garantirati da to tako ne funkcionira. Takvom velikom
>> inicijacijskom procesu prethode deseci malih, gdje ti se na par sekundi
>> zapali "šiljak" nekog duhovnog stanja, osjetiš nešto nakratko i onda
>> moraš na to nekako reagirati, i po tome ovi gore ocjenjuju koliko si
>> spremna za nešto ozbiljnije.
> 
> Jesu li posljedice tog "šiljka" uočljive u obliku nagona za bezrazložnim 
> plakanjem, ridanjem, pa fazom smirenja, nezadovoljstva svojim stanjem da 
> kažeš 'želim umrijeti, dosta mi je ovog svijeta i sranja...'? Kao neke 
> ostavljenosti od svih i svega, iako se ništa nije promijenilo izvana?

Tipični šiljak je kad vidiš nešto što te podsjeti na Boga i to te tako
prasne da se rasplačeš, ili skoro. Tu naravno ne mislim na histerične
izboje nego na sasvim specifično stanje svijesti na razini koja me
podsjeća na nešto što mi je Romana ispričala, da su jednom staroga
majmuna premjestili u drugi ZOO vrt u kojem je vidio pejsaž koji ga je
podsjetio na divlju prirodu iz koje su ga ulovili dok je bio mladunče, i
samo je sjeo i plakao. Nikakva histerija, samo trenutak sjećanja,
bljesak, sjećanje na izgubljenu stvarnost koje probije kroz ljudsku
životinju.

> Što treba učiniti da bi se nekoga odozgora doživjelo kao osobu, živu, kao da 
> je tu, u sobi, u uredu?

Pa ništa, ili ti se pokaže pa ga osjetiš, ili ti se ne pokaže pa ga ne
osjetiš. Ne možeš ga osjetiti ako ga tu nema, mogao bi jedino vježbati
umišljanje.

> Imam osjećaj neke blizine, ali sjenovite, neosobne, 
> i nema onog trigera koji bi pokrenuo lavinu, nema prisnosti, ili sam ja 
> blokiran u tom predanju, ili ne znam što. Kao da imam u glavi da griješim 
> ako smatram da Boga smatram osobom, i kojeg Boga od svih Puruša? Bojim se da 
> ne počovječim  Nekoga  i ne umislim nešto što nije. Jednom si napisao da 
> treba tražiti svog Išta Devatu-kako-tko je On?

Ili ga vidiš, ili ga ne vidiš, nema tu džidžimidži.

>> Ono što je najbitnije u svemu je znati da ti zadržavaš primarni
>> kontrolni mehanizam u svemu tome, a to je izbor sebe. Ti biraš što si ti
>> u kontekstu nekog iskustva ili stanja. Naravno, ti to subjektivno
>> percipiraš kao određivanje prema predmetu iskustva, gdje da proglašavaš
>> dobrim ili zlim, niskim ili visokim, Bogom ili vragom, ali zapravo se
>> radi o tome da ti takvom odlukom definiraš sebe - ti si ona koja za
>> *nešto* veliš da je dobro ili zlo. Dvije osobe vide istu stvar, jedna
>> veli da je vrag druga da je Bog. Oni nisu definirali stvar, stvar je
>> onakva kakva je, ali su definirali sebe u odnosu na nju. Vidjeli su
>> metar i izmjerili su sebe u odnosu na njega.
> 
> I onda na kraju svaka ptica svome jatu odleti. 

Da, kad odabereš sebe, automatski si odabrao jato.

-- 
http://www.danijel.org/