Ged wrote:
> Den wrote:
> 
>> Činjenica da je odluka donesena 7 sekundi prije nego
>> što je provedena uopće ne podrazumijeva da je čovjek postao svjestan šta
>> će učiniti 7 sekundi kasnije. Na osnovu čega je donesen zaključak da je
>> čovjek postao svjestan što će učiniti 7 sekundi nakon što se misao
>> detektiralo u mozgu?
> 
> Na osnovu toga sto mu je eksplicitno receno da dugme pritisne odmah, cim
> postane svestan potrebe da to uradi. Citava poenta pritiskanja dugmeta i
> jeste u tome da se njime oznaci momenat radjanja subjektivnog osecaja da je
> svest donela odluku, ili bar da smo postali svesni odluke. Posto ovde dugme
> oznacava bas trenutak tog, subjektivnog utiska, a ne ono sto se stvarno
> desava na neuralnom nivou, onda je njegov subjektivni utisak o tome tacno
> ono sto se trazi.

Da ja tebe nešto pitam.
Znaš li voziti auto?
Ako znaš, pretpostavljam da se sjećaš procesa učenja vožnje u autoškoli,
kad si *svjesnim umom* pokušavao pratiti stanje na cesti, upravljati
vozilom i još paziti na znakove.
E, to ti je taj spori dio uma, a radi se o tome da koristiš
generalističke, meko ožičene neuronske mreže za improvizirano obavljanje
zadatka. To je sporo, neefikasno i pravi se puno grešaka. Taj dio mozga
se koristi kad trebaš reagirati na nešto novo, snaći se u novoj
situaciji i sl. i kad bi ga uspoređivali s dijelovima računala, to bi
bio glavni CPU.

Nakon nekog vremena vožnja ti je postajala sve više automatska; to je
zbog toga što se utrenirao drugi dio mozga, sa specijalističkim, tvrdo
ožičenim neuronskim mrežama koje se izgrade kako bi se mozak brzo
snalazio u repetitivnim, predvidljivim zadacima. U usporedbi s
računalom, to bi bio GPU ili SCSI kontroler, dakle specijalizirani
hardver koji jako brzo obavlja specijalizirane zadatke i rasterećuje CPU.

Većinu zadataka uopće obavlja taj specijalizirani hardver, a onaj spori,
generalistički dio se bavi praktički isključivo strateškom procjenom
situacije, odlučivanjem kamo i kako treba usmjeriti djelovanje, i
snalaženjem u potpuno novim situacijama za koje ne postoje utabane
specijalističke staze. To su dakle nekakve više moždane funkcije koje
mogu biti uspavane većinu vremena a da za to vrijeme svejedno hodaš,
razgovaraš, voziš auto i slično, jer većinu tih stvari ljudi rade "na
automatiku"; većina razgovora je samo ponavljanje naučenih šablona i
sadrži skoro pa nimalo kreativnosti i novog. Nakon nekog vremena, većina
ljudi nauči živjeti cijeli život na automatiku, i kreću se okolo kao
jebeni zombiji. Recimo, Den je u stanju napisati dvjesto stranica teksta
na potpunu automatiku, a da ni u kojem trenutku ne zapali viši,
strateški um, a kamo li dušu.

Teorije o tome da su sve ljudske psihičke aktivnosti rezultat djelovanja
duše pogrešne su; duša je u svemu tome samo svjedok većinu vremena, i
većina ljudi zapravo u cijelom životu iskusi tek tu i tamo poneki kratki
bljesak prisutnosti duše, a ostatak vremena idu okolo kao zombiji. S
druge strane, tamo gdje duša stvarno zabljesne i digne se s pozicije
pasivnog projekcijskog platna na razinu djelatnog subjekta uvijek su
jako kolorirane trasama u fizičkom mozgu, zbog čega su ljudi skloni
takve trenutke ignorirati i smatrati artefaktima mozga, ali tu ne da se
ne radi o tome, nego se radi o najbitnijem fenomenu kojeg bi najviše
trebalo proučavati, jer ukazuje na mehanizam po kojem se
transcendentalni duhovni fenomeni prepliću s neurokemijskim strukturama
u mozgu i stvaraju fizičke vehikle duhovnog iskustva.

-- 
http://www.danijel.org/