Religijski sustavi su navedeni po kriteriju koncepta Boga i odnosa
Boga i svijeta. Polozaj covjeka i pitanje duse su u ovoj analizi
uglavnom zanemareni, buduci da ce i ovako biti opsezna. Po potrebi cu
napraviti drugu analizu koja ce se baviti prvenstveno pitanjem duse i
polozajem covjeka u svijetu.
Buduci da se nekako podrazumijeva da sustav treba davati sto
temeljnije odgovore, analiza ce ici iz te pozicije; isto tako, ako je
sustav u sebi proturjecan, o tome ce se isto cuti.
--

>TEIZAM
>Vjerovanje u postojanje osobnog Boga koji je tvorac svijeta i koji je
>u odnosu sa svijetom. Bog je prisutan u svijetu i osobno zainteresiran
>za zbivanja u njemu; postoji njegova volja koja se u svijetu ocituje i
>s kojom bice moze biti u skladu ili neskladu. 

Ovaj sustav naoko daje kvalitetne odgovore. Postoji Bog koji je
stvorio svijet i sva bica u njemu, cija volja odredjuje smjer kretanja
u svijetu, a ako netko nije u skladu s tom voljom, moze mu se desiti
ono sto se obicno desava kad netko nije u skladu s kretanjem vozila na
cesti i vozi u suprotnom smjeru: po svoj ce prilici nastradati, i
povesti i druge sa sobom. Sklad s Bozjom voljom u teistickom svijetu
je dakle imperativ i nuzan uvjet srece, bez obzira na to postoji li
dusa i kakva je njena sudbina nakon smrti tijela.
Sto se tice prirode Boga, teisticki Bog nije apsolutan, te prema tome
tesko da se moze proglasiti vrhovnim principom. Takav Bog je u odnosu
sa svijetom, a odnos (lat. relatio) pripada relativnom podrucju
egzistencije i prema tome je Bog relativan. Kad smo vec kod definicije
apsoluta, ona glasi da je apsolut jedina stvarnost uz koju ne postoji
druga, koja bi je na bilo koji nacin ogranicila. Dakle ne samo da ne
mogu postojati dva apsoluta, nego uz apsolut ne moze postojati bilo
sto drugo. 
Teisticki Bog dobro odgovara definiciji po kojoj je Bog neuzrokovani
uzrok svih uzroka, odnosno nepokrenuti pokretac. Doduse, takav Bog je
ipak pokretac svijeta, pa je dakle u uzrocnoj relaciji sa svijetom. 
Teizam nije los sustav kad se govori o relativnom podrucju, ali on
nema kvalitetan odgovor na pitanje apsoluta.

>DEIZAM
>Vjerovanje u postojanje osobnog Boga koji je stvorio svijet, ali nije
>u odnosu sa svijetom i izmedju njega i svijeta nema nikakvog dodira,
>osim u tocki stvaranja, pa se o Bogu moze nesto reci jedino iz prirode
>svijeta, u kojoj se zrcali njegova namjera pa dakle i kvalitete, ali
>Bog kao takav je u cijelosti odvojen od svijeta.

Ovo je losiji sustav od teizma, buduci da ogranicava Boga u jos vecoj
mjeri nego teizam; ovdje je svijet gotovo posve neovisan princip, koji
postoji neovisno o Bogu, sto jako relativizira Boga. Bog je u ovom
sustavu posve nebitan za funkcioniranje svijeta, sto bi se jako dobro
uklapalo u znanstvenu paradigmu: takvome se Bogu nema smisla moliti,
buduci da molitve do njega ne dopiru, i nije moguc nikakav odnos s
njim. Dakle, ovdje imamo Boga i svijet, dva neovisna principa, od
kojih su oba relativna.

>PANTEIZAM
>Vjerovanje kako je Bog postao svijetom, kako je Bog sveukupnost
>prirode, kako je svemir samo Bozje bice. Panteizam je kovanica od pan
>(sve) + theo (Bog), dakle "sve je Bog", sto je i temeljna panteisticka
>maksima.

Na prvi pogled ovaj sustav daje bolje odgovore od teizma i deizma:
umjesto da se Boga stavi negdje sa strane, stavlja ga se svuda.
Doduse, tako se Boga u cijelosti podvrgava zakonitostima svijeta, i
moze se sasvim lijepo zakljuciti da ako je sve Bog, da Boga uopce
nema. Panteistickom Bogu se nema smisla moliti, ili ako ima, molitva
se mora svesti na zazivanje prirodnih sila. Panteizam je krasan
primjer kako filozofija, koja na prvi pogled zvuci dobro, moze imati
prilicno gadne implikacije, u ovom slucaju implicira nepostojanje
transcedencije, odnosno nepostojanje apsoluta. Panteisticki Bog je u
cijelosti relativan, do te je mjere relativan da potire samog sebe u
definiciji.

>MONOTEIZAM
>Vjerovanje u postojanje jednog Boga kao vrhovnog upraviteljskog
>principa, kojem su sve ostale sile i bica podredjeni.

Ovaj sustav je hijerarhijski, i svojstven je prvenstveno teistickim
teologijama, koje svog Boga dozivljavaju kao vrhovnog upravitelja, a
sve ostale sile kao njemu podredjene. U takvom sustavu je moguce da
postoji Bog, kome su podredjeni arhandjeli, kojima su pak podredjeni
andjeli, kojima su pak podredjena niza bica. Nitko, pak, ne moze biti
ravan Bogu niti ga nadici.

>POLITEIZAM
>Vjerovanje u postojanje vise bogova, odnosno bica ili principa koji
>upravljaju svijetom.

Ovaj sustav je prilicno slab, buduci da su bogovi kakve on definira
relativni ne samo u odnosu na svijet, nego i medjusobno. Niti jedan od
tih principa/bica ne moze dakle biti vrhovni.

>HENOTEIZAM
>Oblik politeizma koji gravitira k monoteizmu; u henoteizmu se govori o
>vise vrhovnih bica ili principa, pri cemu se jedno od tih bica
>proglasava vrhovnim; cesto se o tim bicima govori kao o razlicitim
>manifestacijama jednog, vrhovnog bica ili principa, pa se onda taj
>princip slavi kroz neko konkretno bozanstvo.

Ovo je za razliku od prethodna dva vrlo smislen sustav: postoji
mnostvo bica u razlicitim odnosima, ali sva ona imaju temelj u necem
visem, u vrhovnom principu, koji se moze nazrijeti kroz svako bice u
njegovoj velicini, jer njegova velicina vodi podrijetlo u najvisem
bicu. Bog henoteizma, za razliku od svih do sada nabrojanih sustava,
cak moze biti apsolutan. Naime, on postoji kao pozadina bica, u svima
njima, ali transcedentan. On nije u odnosu ni sa cim, a temelj je
svega. Henoteizam daje dobre temelje, ali sve ovisi o tome kakva ce se
na njima napraviti nadgradnja, dakle kako ce se definirati emanacija
temeljnog principa u relativnom. Tipican primjer henoteizma su izvorne
vedske himne, u kojima se Agni, Vayu, Varuna, Indra i ostali bogovi
slave tako sto se o njima govori kao o vrhovnom bicu; zapravo, kroz
aspekt svakog od tih bogova opaza se njihov temelj, vrhovna stvarnost
iz koje oni potjecu i koja se u njima ogleda. Ovo je jako slicno
krscanskom gledanju Boga kroz prirodu, gdje se kroz pojavu slavi
ljepota njenog tvorca.

>ATEIZAM
>Vjerovanje u nepostojanje osobnog Boga koji je svijet stvorio i/ili
>njime upravlja.

Ateizam, za razliku od opceprihvacenog uvjerenja, ne mora biti
zasnovan na materijalistickoj filozofiji po kojoj ne postoji nista
iznad materije i njenih ogranicenja, a sve ostale pojave su posljedica
medjudjelovanja materijalnih cinilaca. Za ateizam je dovoljno da ne
priznaje osobnost ishodistu kauzalnog lanca, odnosno, da vjeruje kako
Bog kao osoba ne postoji. Ateizam kao takav ima jedini problem u
definiranju ishodista kauzaliteta, gdje vecina pribjegava kaosu kao
rjesenju. Problem takvog rjesenja je u tome sto kaoticni sustavi teze
entropiji, odnosno svodjenju slozenih sustava na jednostavne iliti
koherentnih sustava na inkoherentne. Kaoticni sustav dakle tezi
odrzanju izotropnosti bijelog suma. Protumaciti odrzanje slozenih
pojava, kakve su zivot i pravilni fizikalni zakoni, u kaoticnom
sustavu gotovo je nemoguce, i doista, nitko se ne moze pohvaliti time
da je demonstrirao kaoticni sustav koji bi pogodovao nastanku i
odrzanju slozenih agregata. Sto se tice fizikalnih zakonitosti,
fizicarima je poznato kako u svemiru postoji vrlo tanka margina u
kojoj su fizikalne zakonitosti takve da uopce omogucuju postojanje
ovakvog svemira kakvog opazamo; mala promjena neke fizikalne konstante
po svoj bi prilici proizvela svemir koji bi se sastojao od
elektromagnetskog zracenja, ili bi bio jedna velika crna rupa.
Znanstvenici se tu koriste antropskim principom, koji kaze da je
svemir takav zbog toga sto ga mi mozemo opazati, to jest, da je bio
drugaciji nas ne bi bilo, a po teoriji velikih brojeva, ako je stvoren
veliki broj svemira, neki moraju biti takvi da u njima vlada red, a
jedino u takvom moze biti promatraca koji bi komentirao takvu
"slucajnost". Za ovaj koncept nema nikakvih dokaza, ali nema ni
protudokaza.
Po Occamovoj ostrici, jednostavnije je pretpostaviti da u pozadini
stvaranja svijeta postoji nekakav red, visi svjesni princip, koji bi
bio odgovoran za pad entropije u sustavu i nastanak zivih i svjesnih
bica, te istodobno za sklad fizikalnih zakonitosti. Time je
materijalisticka perspektiva ozbiljno ugrozena, ali ateisticka nije;
ateisticku perspektivu ne rusi postojanje viseg svjesnog principa,
nego tek osobnost tog principa. Moderni ateisti u sklopu New Age
pokreta su stoga izmislili sintagmu "kreativne inteligencije" koja bi
stajala u pozadini stvorenog svijeta, cime se istovremeno objasnjava
red u svijetu te veza izmedju psihickih i fizickih dogadjaja, a nema
potrebe za uspostavljanjem osobnog odnosa s Bogom.

>AGNOSTICIZAM
>Vjerovanje u nemogucnost znanja o Bogu, u smislu "ako Bog i postoji,
>mi ne mozemo nista izvjesno znati o tome".

Agnosticizam je los sustav s kojim se moze obracunati jednom
recenicom: ako je, naime, Bog sve stvorio, i ako sve prozima, onda
prozima i nas, pa bismo vec i odredjenim oblikom analize vlastitog
bica mogli itekako nesto znati o Bogu.

>DUALIZAM
>Vjerovanje u postojanje dva medjusobno suprotstavljena principa koja
>upravljaju svijetom ili se bore za prevlast nad svijetom. Klasicni
>primjer ovog vjerovanja je zoroastrijanstvo, stara Perzijska religija
>koja je naucavala kako postoje dva bica, dobri Ahura Mazda koji cini
>sve dobro u svijetu, i zli Ahriman (Agra Manithyu) koji cini sve zlo u
>svijetu. Bica se mogu opredijeliti za sluzenje jednome ili drugome.
>Dualizam treba razlikovati od dualistickog teizma, kao vjerovanja u
>dualizam Boga i svijeta, odnosno Boga i duse, kao uvijek i nuzno
>odvojenih.

Dualizam naizgled daje objasnjenje za pojave u svijetu; mana mu je
subjektivnost, odnosno procjena dobra i zla iz ljudske perspektive.
Kisa covjeku moze biti neugodna, a drvecu moze biti neophodna. Poplava
moze biti stetna ljudima, biljkama i kopnenim zivotinjama, ali vodenim
zivotinjama i biljkama ce koristiti. Prema tome, podjela na dobro i
zlo iz te pozicije je promasena.
Isto tako, ako su ta dva bica u sukobu, niti jedno od njih ne moze
biti vrhovno ni apsolutno, buduci da bi ga ono drugo ogranicavalo.
Dakle Bozanski princip moze biti samo jedan ili nijedan, a sukobi
interesa ovog tipa eventualno mogu pripadati nekom lokalnom podrucju
unutar relativnog, gdje je sasvim moguce postojanje dvaju medjusobno
suprotstavljenih relativnih bica u medjusobnom sukobu.

>GNOSTICIZAM
>Vjerovanje kako je krajnju istinu moguce spoznati. Gnosticizam se
>najcesce povezuje s nekoliko sustava vjerovanja koji su izmedju
>ostalog zagovarali kako je moguca krajnja spoznaja, ali koji su
>takodjer zagovarali jaki dualizam, npr. manihejci, koji su bili
>prilicno jaki u doba oko pada Rimskog carstva, pa je o njima dosta
>pisao Augustin, koji im je i sam pripadao prije nego se pokrstio.
>Manihejci su u osnovi perzijski dualizam s nekim primjesama. Drugi
>primjer su katari i bogumili, koji su takodjer vjerovali da postoje
>dva boga, zli i dobri, da su oni odabrali dobroga, i da su time
>postali cisti (katari = cisti) odnosno bogu mili. Za razliku od
>manihejaca, koje je Augustin porazio argumentima, kasnije krscanstvo
>se s drugim gnostickim grupama, u nedostatku boljeg oruzja,
>obracunavalo ognjem i macem.

Na prvi pogled je temeljna izjava gnosticizma o tome da se krajnju
istinu moze spoznati tocna: ako vrhovni princip prozima sve stvari,
onda prozima i ljude, pa oni poniranjem u sebe mogu doci do tog
principa i spoznati ga. Doduse, u praksi stvari izgledaju drugacije;
ne samo da su gnostici dolazili iz redova dualista zoroastrijanskog
tipa, dakle onih koji nisu vjerovali u jednog Boga nego dva, od kojih
je jedan savrseno dobar a drugi savrseno zao, nego su i spoznaju
shvacali posve naivno i povrsno, a bilo je tu i jako puno oholosti i
ponosa na vlastitu cistocu i spoznaju. Kako je prokomentirao Augustin
nakon susreta s navodno najmudrijim manihejcem svog doba, za kojeg su
drugi manihejci rekli da je dostigao najvisu spoznaju, radilo se o
covjeku koji je bio u stanju mnogo i kiceno govoriti, ali u biti nije
znao nista osim kvalitetno mutiti vodu. Nakon toga je Augustin
zakljucio kako je citava ta gnosticka prica besmislena, i da je
posteniji stav krscana koji kazu da krajnja istina postoji, ali su oni
jednostavno prebedasti da bi o njoj znali ista osim djelica koje im je
Bog dao znati; a osim toga krscanstvo je davalo bolje odgovore na
pitanja, izmedju ostalog na pitanje prvobitnog uzroka i temeljnog
principa, te veze tog principa s ljudima.

>MONIZAM
>Vjerovanje u postojanje samo jednog pozitivnog principa u svijetu,
>Apsoluta, gdje su svi ostali principi ili privid, ili manifestacija
>Apsoluta. Primjer ovog vjerovanja je advaita vedanta po Sankaracaryi.
>Monizam tvrdi kako je Bog jedina stvarnost u svemu, te da se
>individualna osobnost bica opaza zbog ogranicenja koja su nametnuta na
>jastvo, koje je identicno Apsolutu. Uklanjanjem ogranicenja, koja su u
>osnovi sacinjena od privida i neznanja, spoznaje se stvarnost koja je
>Apsolut. Za razliku od panteizma, koji govori da je sve Bog, u smislu
>da je Bog postao stvorenim svijetom, monizam govori kako jedino Bog
>postoji, a stvoreni svijet da nema nikakvu stvarnost, vec se radi
>jedino o iluziji.

Ovo je sustav koji ima najkvalitetniju definiciju apsoluta; naime,
apsolut nuzno mora biti tocno onakav kakvim ga definira Sankaracarya,
ili ga uopce nema. Doduse, time sto toliko ustraje na kvalitetnoj
definiciji apsoluta advaita se otvara za ozbiljnu kritiku u podrucju
relativnog, koje je za nju slijepa tocka. 

>MONIZAM KVALIFICIRANIH
>Ovo je zanimljiva prijelazna faza izmedju teizma i monizma, a primjer
>je Ramanuja. Ovaj sustav tvrdi kako sve nije vec sada jedno s
>temeljnim pozitivnim principom, Apsolutom, nego to tek moze postati
>ako stekne uvjete. Odnosno, nisu svi jedno s Bogom nego samo oni koji
>su cisti i dobri.

Koliko god dobro zvucao, ovaj sustav ima vise rupa nego flauta: kao
prvo, nista ne moze postati apsolutnim; ili to je oduvijek i zauvijek,
ili nije i ne moze biti nikada. Dakle o nekakvom sjedinjenju s
apsolutom ne moze biti govora, pa je tako citav sustav u temelju
promasen. To je vjerojatno zbog toga sto je Ramanuja pokusao ponuditi
alternativu Sankaracaryinoj advaiti, ali mu je nedostajalo uvida i
intelektualnog kapaciteta da uvidi fundamentalnu nesuvislost vlastitog
sustava i njegovu besmislenost u odnosu na advaitu.

>ACINTYA BEDHA-ABEDHA (istovremeno jedinstvo i razlicitost)
>Vjerovanje kako je Bog jedini pozitivni princip u svijetu, a da je
>istovremeno dusa individualnog bica odvojena od Boga i s njim je u
>odnosu, a taj odnos bi idealno trebao biti odnos sluzenja i
>obozavanja, buduci da Bog u svijetu predstavlja samu narav duse s one
>strane, pa se vlastitu dusu afirmira obozavanjem Boga. Sustav je
>koncipirao Caitanya.

Na prvi pogled ovaj sustav izgleda neodredjeno: niti se bavi
relativnim niti apsolutnim, ali u biti ovo je secer na kraju -
vjerojatno najkvalitetniji sustav ikad smisljen. To je sustav koji
objedinjuje najbolje strane Sankaracaryine advaite i Isusovog nauka,
koji pokriva i relativno i apsolutno podrucje postojanja, i kojemu se
nema sto zamjeriti; definicija apsoluta mu je jednaka Sankaracaryinoj,
a definicija relativnog mu je posve slicna Isusovoj. Caitanyin Bog je
istodobno transcedentni temelj svih stvari, i bliski prijatelj, blizi
od najblizeg - sto je sasvim u skladu s cinjenicom da temelj svekolike
stvarnosti mora biti i temelj ljudske svijesti. Kategorizacija
relativnog mu je posudjena od sankhye: relativno se sastoji od Puruse
i Prakrti; Prakrti se sastoji tri gune koje stvaraju slike i privide,
dakle virtualnu realnost, a purusa se sastoji od svjesnih principa,
gradiranih po stupnju manifestacije kvaliteta Apsoluta u relativnom,
koji se pak sa svoje strane manifestiraju kroz slojeve prakrti. Bog,
kao apsolutan, u relativnom se manifestira s jedne strane kao svako
pojedina bica, a s druge strane kao najvisi Purusa, Krsna, sin Devaki
i Vasudeve, sin Yasode i Nande. Razlika medju bicima, kao i izmedju
bica i najviseg Puruse, je u kvantiteti; Bog je jednostavno veca zraka
istog svjetla od duse. Razlika je, osim u velicini, i u cistoci, a
dusa ovisno o svojoj c