-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA1

Sinisa Knezevic wrote:
> Kužim analogiju, ali nije li ograničenje kapaciteta koje je uvjetovano 
> ljudskom vrstom neki kalup da se Bog uopće može pokazati čovjeku? Ionako te 
> malo kuže, što da imaš sve resurse u mogućnosti pokazati? Zapravo, što želiš 
> od Boga u stvari? :) Da te vrati doma?

Baš konkretno mene pitaš? Što želim? Teško je to napisati u nekom
smislenom obliku koji nije analogija, parabola ili neka slična forma.
Recimo to ovako. Znaš onu priču o Indri i svinji? Da ne prepričavam sad
cijelu stvar, ali recimo to ovako, ja nisam Indra kojega staviš u
poziciju svinje i on misli da je svinja. Ja sam netko koga staviš u
poziciju svinje i on ne zna tko je bio ali ima duboko znanje o tome što
je njegova sadašnja situacija u odnosu na to. Možeš mi izbrisati
pamćenje, ali postoji nešto u definiciji biti što se ne da izbrisati, a
da me baš potpuno ne uništiš. To *nešto* je ono što drugi ljudi, osim
par jako rijetkih iznimaka, uopće nemaju. Gdje ih staviš, tamo rastu i
sretni su, svaka iluzija u koju ih metneš je stvarnost, i kao takvu će
je braniti. Ja ne. Mene staviš u iluziju i ja znam da je iluzija. Možda
više ne znam što je stvarnost, zato što mi je pamćenje blokirano, ali
ostaje nešto, što ti ja znam, neki temeljni duhovni instinkt, nešto kao
instinktivni osjećaj komarca za krv, kao osjećaj suncokreta za sunce. Ne
trebaju mi za to ni oči, ni um, ni sjećanje. Jedina moja želja je
probiti iluziju i vratiti se u svoju stvarnost. Ne treba mene "Bog
vraćati doma". Ja ne razmišljam u takvim djetinjastim emocijama, meni je
to smiješno. Moje formulacije su drugačije: ja *želim biti* u
potpunosti, na cjelovit način. Želim da se s mene maknu okovi.

>> Pomnoži bilo što, što si u stanju zamisliti, sa deset milijardi, i dobit
>> ćeš približnu ideju o intenzitetu i kvaliteti osjećaja avatara,
>> utjelovljenog Boga kojemu je po prirodi ljudske egzistencije svijest
>> nagurana unutar ograničenja ljudskog mozga i fizičke percepcije.
>> Analogije imaju svoj doseg, analogijom nije moguće potpuno ocrtati i
>> predočiti pravu stvar. Zamisli da se u jednom trenutku probudiš kao
>> kokoš koja kljuca kukuruz u dvorištu. Znaš da je bilo nečega prije, znaš
>> da je bilo veliko, ali tvoj kokošji mozak je u stanju shvatiti samo
>> kukuruz, crve i ostale kokoši. Nije u stanju obuhvatiti ono što si bio,
>> ali imaš osjećaj smjera, osjećaj veličine. To je ono što se meni desilo
>> kad sam imao šest godina. Jel si možeš zamisliti paniku čovjeka koji se
>> probudi kao kokoš koja kljuca gliste u dvorištu?
> 
> Zašto baš 6 godina? Tada si se prisjetio odakle si i tko si?

Ne znam zašto 6 godina, i nisam se prisjetio što sam i odakle sam, samo
me je prošla jeza specifične vrste, nešto kao kad sanjaš, i san iz
automatskog slijeda slika postane lucidni, kad si svjestan da sanjaš, i
pogledaš se, shvatiš da sanjaš, i shvatiš da se ne možeš probuditi.
Svjestan si da to nije to, ja nisam ovo, ovo je jednako ograničenje kao
da sam se probudio kao kokoš koja kljuca kukuruz po dvorištu, ali ne
mogu van, ne mogu to isključiti i vratiti se nazad, i ne mogu se više ni
prisjetiti što je "nazad" jer sanjam, ne možeš se u snu prisjetiti
budnog stanja a da se ne probudiš. Ne panika, nego specifična vrsta
dubokog, budnog i svjesnog užasa, kao da zaglaviš u snu ili LSD tripu i
ne možeš se probuditi. I dalje doživljavaš iluziju u svim njenim
aspektima osim jednog: znaš da je iluzija. Ne znaš što je stvarnost, ali
sada naglo jedino to želiš znati, to je naglo postalo jedino bitno
pitanje, fokalna točka života. Zbog toga se nikad nisam mogao ufurati u
stvari u koje su se drugi klinci mogli ufurati; moš si mislit koliko su
mi bili interesantni nogomet, košarka i socijalne igrice kojih se igraju
klinci. Ja sam pokušavao probiti nevidljivi zid unutar uma, a nisam ni
znao što pokušavam. Jedine stvari koje su me stvarno zanimale su bile
one koje su nosile neke aspekte onoga prema čemu sam se pokušavao
probiti; to je bio sjever prema kojemu je pokazivao moj interni kompas,
i sve stvari koje bi nosile neke aspekte tog transcendentalnog osjećaja
privlačile bi moju pažnju, ali bio sam užasno frustriran slabošću mojeg
uma, koji naprosto nije bio u stanju obuhvatiti ništa dovoljno
konkretno, ništa što bi *stvarno* zarezoniralo. Znao sam da *nešto*
postoji s druge strane, ali užasno me je frustriralo to što ne mogu
precizno osjetiti *što*. Znao sam da nije Bog, nije ono čemu se ljudi
mole u crkvi - za to sam osjećao da je bedastoća, nešto nevrijedno
pažnje. Ovo što sam ja osjećao je moćno, svjesno, stvarno, veliko,
dramatično u svojoj silovitosti, ali izluđivalo me je to što ne znam
konkretno što; nisam mogao suziti metu. Nisam bio siguran je li temeljna
stvarnost materija ili duh. Ako je materija, onda je ono što percipiram
materijalno biće, materijalna stvarnost, ali neka dublja vrsta
materijalne stvarnosti koja nije poznata klasičnoj fizici, i zbog toga
sam želio naučiti apsolutno *sve* iz područja fizike, na kraju sam
upisao fiziku na PMFu. Htio sam shvatiti "to nešto", a ako treba
napraviti proboj u fizici, morat ću prvo postati stručnjak za fiziku,
nema problema. Druga mogućnost je bila da je "to nešto" duhovna
stvarnost, da je duhovno primarna stvarnost a materijalno je iluzija.
Nisam mogao sa sigurnošću znati što je od tog dvojeg istina i zato sam
godinama razmišljao u oba smjera istodobno, da pokrijem sve moguće
opcije. I tako sve dok jednom, kad sam slušao predavanje na faksu,
mislim iz matematičke analize ili teorije vjerojatnosti, uglavnom nečeg
dosadnog što nije zahtijevalo previše pameti pa su mi misli odlutale, i
odjednom sam shvatio, napravio mi se "klik". Shvatio sam sa sigurnošću
da je duhovno primarna stvarnost a materija je iluzija, specifični
slučaj iluzije, nešto kao video igrica. Proučavanje fizike dakle neće
dati odgovore na jedino bitno pitanje, i tako je došlo toga da odem s
faksa; fizika mi je naglo postala totalno nezanimljivo područje, nešto
za što sam znao da ne nosi odgovor na pitanje. E tu je počeo nezgodni
dio: fizika je egzaktna stvar. Zna se kako se proučava fiziku. Završiš
faks, napraviš doktorat, nastaviš proučavati, ili otkriješ kako stvari
funkcioniraju ili ne otkriješ, ali stvar je egzaktna. Ali u smjeru
duhovnog nisam imao nikakvih ideja gdje početi, jer su svi za koje sam
znao da se bave s nečim duhovnim bili idioti, hare krišne, saibabovci,
kršćani - krdo budala, uglavnom, i ništa od onoga što su oni radili nije
imalo nikakve veze s onim što sam ja osjećao, nije išlo u tom smjeru.
Ali bilo je tu par ključnih prekretnica, stvari koje su mi polako
sijevale. Upanišadi, recimo. Vedanta. Onda se pak više nisam usudio a
priori eliminirati ništa od onoga što sam prije smatrao glupošću, pa sam
se nasadio na par iluzija kojih sam se rješavao dulje vrijeme; duhovnost
je stvarno domena šarlatanstva i ludila i nije pretjerano korisno
ozbiljno shvaćati likove koji tu love u mutnom. Ono što me je spasilo su
Oldfield i par feelinga koje sam polovio od Babađija, plus par daršana i
nirvikalpa samadhi. Ta "duhovna" sfera je živi mulj, iznimno opasna
stvar u kojoj caruju luđaci i šarlatani koji prepisuju stvari s kojima
mogu pozirati kao nešto što nisu. Ja sam bio osjetljiv na takve stvari
zato što sam se bojao da opet a priori ne eliminiram nešto što će se
pokazati kao dobro, pa sam postao jako sklon false-positive vrsti
greške. Uglavnom, nije neko veselje. Kad mi netko veli da mi je bilo
lako, najradije bi mu opalio šamar nogom.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)
Comment: Using GnuPG with Mozilla - http://enigmail.mozdev.org

iEYEARECAAYFAksdOQAACgkQU8G6/NHezOfSfgCgs8un8sdVOoyFt+ZFFHi6Q3gH
slEAniVHyA8nT1foSk+syd8HzKHazZQp
=QyfU
-----END PGP SIGNATURE-----