-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA1

vib wrote:
>> unutra. Ali problem s tom teorijom je da podrazumijeva skup pobuda koji
>> postoji samo u najgorim karikaturama sekti, a u stvarnosti toga
>> manje-više nema.
> 
> drugim rijecima problem s ovom teorijom je da se bavi sektama umjesto
> sektaskim *mentalitetom*.

Karikirano, analitičari te vrste se bave proučavanjem padova na tvrdu
podlogu pri kojima ljudi slome nogu, umjesto da naprave opću teoriju
gravitacije koja bi objasnila privlačenje masivnih predmeta. Zbog tog
propusta oni gravitaciju definiraju kao negativnu pojavu koja uzrokuje
povrede, a promiče im činjenica da je gravitacija odgovorna za činjenicu
da u Svemiru uopće postoji išta osim jako razrijeđenog vodika.

Dakle stvar je u tome da je točan model sekte nemoguće napraviti bez
točnog modela ljudske zajednice, čiji je sekta specifični slučaj.
Naravno, onda bi sekta bila manje upotrebljiva kao pojam za plašenje
ovčica na rubnim područjima vlastitog stada, kako ove ne bi odlutale. U
tu svrhu nastaju teorije po kojima se svako dobro prisutno u drugim
grupama racionalizira i smješta u kontekst u kojem dobro postoji jedino
kao privid i način prezentacije zla. Kad se tako alternativna stada
prikažu kao zlo, kao nešto iz čega vreba jedino opasnost a sve dobrobiti
su isključivo prividne, nezadovoljne ovčice će zaključiti da možda
njihovo stado nije dobro, ali druga stada su gora. Dakle priča o sektama
je doista ono što se čini na prvi pogled: oblik održavanja kohezije
vlastite grupe ulijevanjem straha od vanjskog svijeta i alternativnih
izbora, što je BTW jedna od temeljnih klasifikacija sekte, a očito je da
se tu također radi naprosto o jednom od temeljnih mehanizama u ljudskim
zajednicama, iliti kako sam ja to svojedobno formulirao u teoriji
sustava, svaki sustav dovoljne veličine kao primarni cilj ima nastavak
postojanja.

>> ideja koja je okupila te ljude. Ono što se nakalemilo na tu ideju su
>> prvo zloupotrebe povjerenja od strane vodstva pokreta nakon smrti
>> osnivača, teške devijacije u odnosu na izvorne ideje i praksu, te
>> općeniti zamor i razočaranje zato što cijela stvar nije funkcionirala
>> onako kako je zamišljena.
> 
>  to je paradoks ideje 'nisi/smo se dovoljno trudio/li'.
> kad god se postavi cilj poboljsavanja neceg kroz nesto, ako se to
> nesto radi a do poboljsanja ne dolazi - znaci nisi se dovoljno trudio,
> odnosno - greska je u tebi a ne u onom sto se preporuca za
> poboljsanje. tako nastaje povratana sprega i stvar moze otici jako
> jako daleko. evo, zapravo Mirsad je primjer tog principa, on jos
> uvijek misli da se treba vise truditi u smjeru Jahveovih preporuka ili
> sta ti ja znam cega, a to mu treba otprilike kao steka Marlbora
> oboljelom od TBC-a.
> vecina misticnih duhovnih puteva/praksi se bazira na tom principu
> 'efforta' kojim bi se trebalo do neceg doci sto je potpuno izvan
> dosega, sto je izvan racionalnih definicija. zato se vrlo lako upada u
> modus 'nisi se dovoljno trudio ->trudi se vise'. a onda zbog toga tako
> cesto slijedjenje raznih misticnih skola i putova vodi do pogorsanja,
> destrukcije i rasapa licnosti ili obogaljenja licnosti. masovno se to
> desava recimo kroz masovo priznate sekte kakva je Crkvu. tamo je
> princip 'efforta' usavrsen tj. usavrsavan valjda kroz stoljeca i
> proizvodi cijele civilizacije bogalja.
> zanimljivo je da se onda stvara protuteza u stavovima tj. skolama tipa
> 'ma batali trud' sto neki krivo poistovjecuju sa zenom ili nekim
> aspektima Budinog ucenja.
> dakle nastaje dijalektika ' trudi se vise' - ' ma batali trud' i
> nevjerojatno puno toga u tzv. duhovnim, duhovnjackim, teolosko-
> filozofskim i inim domenema se moze svesti pod taj zajednicki
> nazivnik. *njima* bi trebalo reci 'get over it' jer se zapravo radi o
> tupljenju o dvije strane istog novcica.

Postoji i alternativa tom pristupu koju sam ja koristio. Ta alternativa
se sastoji u fleksibilnom pristupu, koji razlikuje ciljeve od sredstava.
Recimo, ako ti je cilj doći iz Zagreba u Split, onda pogledaš koja ti
sredstva stoje na raspolaganju. Recimo da ti je prvi izbor sredstava
auto i autocesta. Ako je autocesta zatvorena, ideš starom cestom. Ako je
i autocesta zatvorena, probaš doći avionom. Ako ni to ne pali, probaš
doći vlakom. Ako ni to ne pali, probaš organizirati stvar tako da ideš
autom koliko ide, a onda dalje pješice ili drugim sredstvima, ili
velikom obilaznom rutom. Nećeš puno napraviti ako odustaneš na prvoj
zapreci, ali nećeš puno napraviti ako kao budala usraješ u metodi koja
ne funkcionira. Problem s ljudima koji zaglave u nekoj religiji ili
"sekti" je u tome što su njihove procjene ciljeva i sredstava takve da
je neuspjeh njihova prirodna posljedica. Ako je nekome cilj voziti se
autom, a ne doći do Splita, onda je logično da zaglavi u autu ako su
ceste neprohodne, budući da njemu naprosto neće pasti na pamet ostaviti
auto i ići avionom. Dakle, da uzmemo konkretni primjer, Mirsad nije
zaglavio u starozavjetnoj religiji slučajno, nego zato što njemu ta
vrsta krute i tvrde ideologije odgovara. Ona njemu nije sredstvo na putu
prema spoznaji Boga, ona je njemu cilj kao takva, ona mu je pribježište
od svijeta, stvarnosti, vlastitih unutarnjih tenzija. To je jednostavan,
vulgaran svjetonazor koji njemu odgovara budući da daje jednostavne,
vulgarne odgovore na sva pitanja i pojednostavljuje svijet do razine na
kojoj je on u stanju funkcionirati.

>> Isto tako, trebalo bi
>> pogledati i u drugom smjeru i pogledati postoje li pozitivni primjeri,
>> dakle sljedbe koje nisu ni prijevarne ni negativne, nego predstavljaju
>> pozitivne slučajeve okupljanja ili oko ideje, ili oko autentičnih
>> pozitivnih emocija. Da ne tražim nekakve stvarne primjere,
> 
> stvarni primjeri za to su ti bili originalni krscani, originalni
> Manihejci i Katari, koliko god tebi bilo u to tesko povjerovati. U
> danasnje vrijeme neki duhovni ucitelji mogu pokrenuti takve stvari, u
> manjim razmjerima doduse.

Teško je naći stvarne primjere budući da se zna uglavnom za one koji su
loše završili, odnosno primjere čije su unutarnje tenzije dovele do
sukoba s nekim jačim sustavom ili do teških unutarnjih iskvarenosti.
Pozitivni primjer su recimo katolički crkveni redovi - npr. franjevci,
klarise, dominikanci, jezuiti; to su grupe organizirane oko vođe koji je
sljedbenike privukao osobnom vrlinom, i koje su kao takve nakon njegove
smrti nastavile mirno funkcionirati u idealima koje je postavio vođa.
Katare ni po čemu ne bih navodio kao dobar primjer, budući da je to
samoživa, luđačka i bahata sljedba koja se isticala nasilnošću i
kaotičnošću, i kao takva prisilila tadašnju civilizaciju da se okupi oko
njenog uništenja. Franjevci su sasvim drugačiji primjer - vođa se
isticao blagošću i suosjećajnošću i oko tih kvaliteta okupio ljude koji
su ga štovali i divili mu se. Slični dobri primjeri su recimo budizam
ili red svamija, također okupljeni oko poštovanja vrijednih vođa koji su
nadahnuli sljedbenike osobnim vrlinama i primjerom. To su možda "sekte",
ali u tom slučaju je "sekta" dobra stvar kojoj bi svi trebali težiti, a
ne strašilo za zalutale ovce. Mogućnost da te pod svoje uzmu franjevci
ili red svamija bliže je sreći nego opasnosti.

Jedna vulgarna zabluda koja se često infiltrira u razmišljanja o
sljedbama i vođama jest da je vođa ljudske sljedbe neki ekvivalent
alfa-mužjaku u vučjem čoporu, ili pijevcu u kokošinjcu.
U stvarnosti, ljudi se okupljaju oko onoga što im daje najveću
vjerojatnost ostvarenja njihovih osobnih ciljeva. U slučaju religijskih
sljedbi, okupljaju se oko osobe koja utjelovljuje najviše kvaliteta koje
oni povezuju s transcendencijom. Ovisno o tome kakva je kvaliteta
njihove percepcije, promišljanja i doživljavanja, prepoznavat će ovakve
ili onakve osobe kao autoritete dostojne slijeđenja. Dakle netko može
imati kakvu hoćeš volju za okupljanjem ljudi oko sebe, ali sama "želja
za dominacijom" praktički nikad nije dovoljna da bi se oko takve osobe
okupila grupa ljudi. Osim toga, pod utjecajem momenata unutar moderne
psihologije koji se koriste modelima iz životinjskog carstva postali su
dominantnima koncepti koji zapravo objašnjavaju rubne pojave. Model
vučjeg čopora objašnjava uličnu bandu, ali ne objašnjava franjevački
red, koji se okupio ne oko najbahatije bitange s najvećom batinom, nego
oko najskromnijeg i najponiznijeg čovjeka. Radi se dakle o prepoznavanju
kvaliteta koje netko doživljava kao vlastiti vektor, i u tom smislu
dominantni vođa je onaj tko u najvećoj mjeri posjeduje kvalitete
vektora. Zločinci će tako slijediti najokrutniju ljudsku životinju, a
sveci najvećeg sveca ili utjelovljenog Boga. U svemu tome koncept
"dominantnosti", kako ga shvaća psihologija vučjeg čopora, predstavlja
potpunu besmislicu bez ikakve veze sa stvarnošću, a dodatni paradoks,
koji tek cijelu stvar čini smiješnom, jest da vučji čopor uopće nije
čopor, nego obitelj vukova[1] - cijeli psihološki model hijerarhije
čopora je zasnovan na krivim premisama, budući da se vukovi u prirodi u
čopor ne organiziraju hijerarhijski po kriteriju snage i dominantnosti,
nego su to naprosto mama i tata vuk i njihova djeca. Kad vukovi odrastu
i žele zasnovati obitelj, napuste čopor i potraže si partnera među
vukovima iz neke druge obitelji, a fore na temu da se u čoporu "smiju"
razmnožavati samo alfa mužjak i alfa ženka su naprosto biološka zaštita
od incesta, koja sprječava parenje bliskih rođaka. Dakle cijeli taj
model, koji je ovdje na newsima bio dosta popularan među likovima koji
si misle da su jako pametni zato što su studirali gluposti na
psihologiji (i drugim likovima koji su nisu studirali ništa ali im je
dovoljno da netko veli ključne riječi poput "psihijatrija" i
"psihologija" pa da time autoritet izvora postane neupitan), kompletno
je pogrešan i potpuno je neprimjenjiv na bilo što zbiljsko, uključujući
vučji čopor.

Druga velika greška koju prave zagovornici takvih vulgarnih
interpretacija jest omalovažavanje sljedbenika kao niže vrijednih osoba.
Temelj te zablude je u smatranju da sljedbenik nema vlastito mišljenje i
stavove, nego naprosto reproducira misaone sadržaje vođe. U stvarnosti,
sljedbenik je netko tko je svoje ciljeve i kvalitete prepoznao na
vektoru kojeg utjelovljuje vođa, kojeg doživljava kao nekoga tko u većoj
mjeri utjelovljuje poželjne kvalitete i kao takav jače pokazuje prema
cilju kojem sljedbenik teži. Kako bih pokazao koliko je zapravo glupo i
bezobrazno omalovažavati sljedbenike na takav način, opet ću iskoristiti
fiktivni primjer, zbog njegove apstraktnosti; ajmo opet na "Twilight"
sagu. Recimo, u covenu Volturi vođa nije najjača osoba, nego netko tko
ostalima daje strateški smisao i obećanje ostvarenja njihovih osobnih
ciljeva. Dakle vođa nije recimo Jane ili Alec, koji su najubojitiji, ili
Felix, koji je fizički najjači, nego Aro, koji je najpametniji i ima
najbolju stratešku i taktičku viziju. Svi ostali su vjerojatno jači od
njega, ali svi svoju snagu i sposobnosti koriste kako bi njega štitili,
a ne kako bi doveli u pitanje njegovu poziciju. Dakle on vlada
konsenzusom koji postoji oko toga da je on najbolji vođa njihove grupe.
Druga obitelj, Cullen, također ima vođu koji nije ni najjači, ni
najtalentiraniji - Carlisle je jezgra cijele obitelji ne zbog nekih
posebnih sposobnosti, nego zbog osobne dobrote i suosjećanja, zbog čega
svi ostali smatraju da su bolje osobe ako slijede njega i njegove
ideale; on je utjelovljenje njihovog osobnog vektora, njihov etički i
duhovni kompas. Emmet je fizički najjači, Edward i Alice su
najtalentiraniji, Alice i Esme su logistički umovi i organizatori,
Jasper je stručni ubojica i instruktor borilačkih vještina, ali što
Carlisle kaže to je zakon i to se sluša, zato što je on etički kompas za
kojega svi osjećaju da njihove sposobnosti usmjerava prema dobru i
sprječava ih da postanu zvjerima. Dakle ne vodi najjači, nego najbolji,
onaj tko utjelovljuje vektor grupe, onaj tko definira smjer kojem ostali
teže, ali to ne znači da su sljedbenici ovce i glupani bez vlastite
volje i svijesti.
Primjer: u petoj, nedovršenoj knjizi Edward proživljava tjeskobnu
situaciju u kojoj ne zna što bi napravio - budući da je vrhunski
telepat, identificirao je na ulici lika koji je serijski silovatelj i
ubojica. Budući da se zavjetovao da neće ubijati ljude, ostavio ga je na
životu, ali zna s potpunom sigurnošću da će taj silovati i ubiti neku
nedužnu ženu, i najradije bi potražio lika i otkinuo mu glavu, ali se
boji da će ga taj potez pretvoriti u nasilničku i okrutnu zvjer. I što
on napravi - potraži Carlislea, objasni mu situaciju i zamoli ga za
savjet i vodstvo. Onda Carlisle smisli kompromisno rješenje: zamoli
Edwarda da mu pokaže tog lika, i onda ga on uhvati, anestezira
injekcijom, sveže i ostavi pred policijskom stanicom, gdje murija
ustanovi da za tim likom imaju nekoliko tjeralica i pospreme ga u gajbu.
Dakle nije baš da je Edward blesav ili slab, pa da ne bi bio u stanju
sam riješiti problem pa mu treba mišljenje vođe. Njemu treba mišljenje
vođe zato što vođa ima jači etički vektor, vođa je netko tko će mu
pomoći da ostvari svoje ciljeve na etički bolji način nego bi on to sam
bio u stanju. Omalovažavati ga zato što je "sljedbenik" može samo netko
tko je klinički glup i patološki nesiguran.

> U ostalom takav primjer smo ti Den i ja koje ne tjera nikakva druga
> sila privrzenosti bizarnom austrougaru osim razumijevanja znacaja onog
> sto je govorio.

Pa što se mene tiče radite što hoćete, nisam ja fašist poput Krivokuće i
Dejanovića koji smatraju svojom vjerskom dužnošću gaziti sve što nije
totalni konformizam main streamu, ali svejedno smatram da je ta vaša
privrženost Steineru rezultat neprimjereno pozitivne procjene njegovih
dosega i kvaliteta, i da ga nekritički slijedite do apsurdnih posljedica.

========
[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Gray_Wolf#Social_structure

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)
Comment: Using GnuPG with Mozilla - http://enigmail.mozdev.org

iEYEARECAAYFAkskv/MACgkQU8G6/NHezOfTHACglOCx2wrXDG6A5NVEEhHD7g2T
eWAAoKzGzCxPKbbUlHopV24EjPvaz86r
=9q/a
-----END PGP SIGNATURE-----