-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Ratko Jakopec wrote:
> On Sat, 5 Jun 2010 00:23:14 -0700 (PDT), erohero 
> wrote:
> 
>> > Upravo je nevjerojatno kako ti genijalci svaki put na izborima
>> > izaberu bedaste politicare. Pa zasto nisu osnovali Stranku 
> pametnih,
> 
>> Kao da su imali nekoga izabrati. Ti mislis da ima neka Stranka koja
>> odskace od drugih?
> 
> Teza da je narod pun genijalaca je teza mog sugovornika, a ne moja. Moja
> teza je - blesav narod bira blesave politicare.

Razmišljao sam o tome svemu skupa u kontekstu one naše stare rasprave -
je li bitniji sustav vladanja ili narod, i zapravo argument koji mi je
pravio problem s teorijom da je narod kriv za sjebano vodstvo nije
razlika između istočne i zapadne Njemačke, što je demonstracija utjecaja
svjetonazora i sustava vladanja na narod. Problem su mi bili rimski
carevi. Naime, moja teza je bila da narod praktički uvijek generira
svoje vodstvo i da je vodstvo uvijek odraz sjebanosti u narodu, a
koncept "ludih careva" je izgledao kao tipičan slučaj anomalije na
razini same vlasti, potpuno bez veze s narodom, a s velikim utjecajem na
narod.

Odgovor nisam našao toliko u povijesti koliko u sadašnjosti, kad su
Busha izabrali za predsjednika, i kad je on demonstrirao kako u
demokraciji izgleda koncept ludog cara. Dakle, u određenim okolnostima
je moguće da i u demokraciji na vlast dođe Kaligula ili Neron, dakle
totalna budala koja na vlasti vuče sve krive poteze i baci državu na
koljena. Dakle, tu se ne radi o anomaliji, nego o manifestaciji
sociološkog principa kojeg sam kasnije shvatio, a koji potpuno
legitimira moju izvornu teoriju.

Princip koji sam uočio je princip svojevrsnog razvojnog ciklusa
civilizacije. Civilizacija ima svoje uvjete nastanka, uspon, fazu
konsolidacije, fazu eksploatacije, fazu degeneracije i pad.

Uvjeti nastanka se uglavnom svode na otvaranje novog teritorija kojim je
do tada vladala inferiorna ili degenerirana civilizacija, koju je lako
istisnuti i osvojiti njene resurse. To je civilizacijska verzija
prvobitne akumulacije kapitala, recimo situacija u kojoj Europljani s
puškama dođu u Ameriku i tamo istrijebe lokalno stanovništvo i otmu mu
teritorij. Svaki značajni stupanj razlike u vojnoj i tehnološkoj snazi
ili u stupnju vitalnosti civilizacija trebao bi, u teoriji, imati taj
učinak.

U situaciji kad nova civilizacija preotima resurse od starije ili
slabije civilizacije, ona uvijek ima specifični mentalitet. Uvjeti
života u nastajućoj civilizaciji su teški, brutalni. Zbog toga su takve
civilizacije stroge, patrijarhalne, militarističke, strogo moralne, i na
cijeni su požrtvovnost, okrutnost i disciplina, a "mekane" kvalitete i
hedonizam se preziru, jer ne doprinose preživljavanju. Rim u doba
kraljeva i rane republike odličan je primjer faze uspona.

Faza konsolidacije je faza u kojoj nova civilizacija nadilazi svoju
izvornu, grubu formu, i gradi složenosti prikladne njenoj novostvorenoj
poziciji vladajuće sile. Naime, jedno je biti "opozicija", a drugo je
biti vlast, i svojstva koja su korisna na početku postaju neprikladnima
kasnije. Primjer faze konsolidacije je Rim između punskih ratova i
Oktavijana Augusta. U toj fazi različite struje koje su bile u stanju
nelagodne koalicije u formativnom razdoblju civilizacije, zbog vanjskih
neprijatelja, stupaju u konflikt iz kojeg se rađa novi tip monolitne
vladavine. U modernoj povijesti, primjer konsolidacije je "new deal"
Amerika, čime je de facto okončano razdoblje prvobitne akumulacije
kapitala i era zaposjedanja prirodnih resursa (glavni primjer tog
zaposjedanja su "kapetani industrije").

Kroz nekoliko generacija od početka faze konsolidacije, na vlast dolaze
ljudi koji vlast podrazumijevaju kao datost, koji je nisu morali
osvojiti, koji nisu sudjelovali u fazi zaposjedanja resursa, i čije je
doživljavanje svijeta potpuno drugačije od njihovih prethodnika. Tamo
gdje su njihovi prethodnici imali zdravi stav o vlasti kao o krvavom
poslu i nečemu što nije dobro podrazumijevati jer je to najlakši način
za ostati bez glave, njihovi sinovi su rođeni kao vladari svijeta i
smatraju vlast svojim božanskim pravom, bez realističnog doživljavanja
svih implicitnih elemenata koji su njihovim precima bili poznati. To je
faza lagodnog života, unutarnjih spletki, moralne opuštenosti,
tolerancije prema različitostima, i ludih vladara koji državu smatraju
svojim pravom i vlasništvom - ne zato što su je stvorili ili osvojili,
nego zato što su rođeni na tronu. Rimsko carstvo u razdoblju poslije
Tiberija - teško je reći kad ta faza završava, budući da se faza
eksploatacije neprimjetno pretapa u fazu propasti, i da civilizacija
može biti na silaznoj putanji a da se prividno čini da je na vrhuncu
moći. Ali ako bismo morali povući tu proizvoljnu crtu i reći gdje
počinje faza propasti, rekao bih da se ona nalazi negdje nakon smrti
Komoda, sina Marka Aurelija.

Faza propasti civilizacije je ona u kojoj ta civilizacija, iako formalno
na poziciji vlasti i u posjedu velike moći, ne posjeduje unutarnju
koheziju potrebnu za odolijevanje izazovima, i pojavom prve prave sile
koja dovede u pitanje njenu poziciju, iako obično formalno slabije i
primitivnije, ta civilizacija kolabira uslijed vlastite unutarnje
truleži i gubitka vitalnosti.

Da se vratimo na početak - trula vlast, bio to Bush ili Kaligula, moguća
je samo u kontekstu razumijevanja civilizacijskih faza. Kaligula ili
Neron mogući su samo u svojem kontekstu. Takav ne bi imao šanse u doba
Cincinnata, Sule, Cezara ili Oktavijana. Pojeli bi ga za doručak. Uopće
nije bitno tko je na vlasti - to je uvijek netko tko slijedi iz nužnosti
civilizacijskog konteksta. U fazi uspona to će uvijek biti figura velike
osobne moći, vrhunski general i političar. U fazi eksploatacije i
degeneracije, to će uvijek biti netko tko je proizvod faze zenita i
dekadencije - ili netko rođen na vlasti, ili stručni spletkar, ili vođa
militantne frakcije koja je prevratom došla do vlasti. U fazi propasti,
posve je nebitno tko je na vlasti - stavili na vlast Boga ili psa,
svejedno je, toj civilizaciji u toj fazi ni Bog ne može pomoći ni pas
bitno odmoći.

Primjer toga je Amerika pod Bushom i Amerika pod Obamom (da ne navodim
primjer Rima pod Neronom i Rima pod Vespazijanom, što je većini manje
poznato). Koliko god bile velike osobne razlike između te dvojice,
praktički nema razlike između njihovih postupaka i stanja Amerike pod
njihovom vladavinom. Amerikom vladaju nužnosti njenog stanja, a ne
predsjednik. Predsjednik je prisiljen vući poteze i zapravo stanje
države definira njega više nego on definira stanje u državi. Naslijedio
je civilizacijsku krizu, ekonomsku krizu i ratove. Te stvari imaju svoju
inerciju i limitiraju njegovu učinkovitost. Isto tako, inercija stanja
proizvodi loše učinke koje narod pripisuje vođi i tako njegova
popularnost pada. I najbolji predsjednik u takvom kontekstu biva svrgnut
- - možda brže od lošeg predsjednika, koji bolje rezonira s dekadentnim,
degeneriranim narodom i vještiji je u laganju i zlu koje narod
prepoznaje kao dobro. Ukratko, zli vođa samo miče sitne barijere na putu
kamena koji se već sam po sebi kotrlja nizbrdo, a dobri vođa pokušava
zaustaviti kamen i kamen ga pregazi.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkwKGnMACgkQU8G6/NHezOfDRACgvNzIdLka5TBR+xPUThx3nZtg
UEoAn2F9txRuDfrkMEO/szr1kreW2h51
=uv4o
-----END PGP SIGNATURE-----