X-Ftn-To: iznogud 

Ajde konacno da se pojavila na ovim newsima poruka kod koje moram
temeljito promisliti prije nego idem odgovarati.

iznogud  wrote:
>>Autoritet je dobar dorucak, ali slaba vecera, da parafraziram. Mozes
>>poceti prihvacanjem autoriteta, ali rezultat mora biti savrseni uvid u
>>stvarnost, jer inace postanes harekrishna. Kod njih je stanje ekstrem
>>u kojem imas 100% prihvacanja autoriteta a 0% spoznaje, i to trajno, a
>
>Kritika je na mestu. Objektivno gledano, situacija u Hare Krishna nije
>sjajna. To ne znaci da tako treba da ostane, ili da je tako
>zamisljeno. Tokom 10 godina koliko ih ja pratim, gurui rade na tome da
>se najzad u praksi pocnu primenjivati najosnovnije instrukcije, ali sa
>razumevanjem a ne slepo. 

To sto kazes je tocno, ali se bojim da nisi shvatio sustinu problema,
nego samo jednu od njegovih manifestacija. Naime, istina je da se
ljudi ne pridrzavaju "najosnovnijih instrukcija", ali potrebno je
analizirati zasto je tome tako. Pretpostavljam da se pod osnovnim
instrukcijama misle "regulativni principi", kako se to tamo zove,
dakle nejedenje mesa, neuzimanje opojnih sredstava, neprakticiranje
"nezakonitog seksa" i suzdrzavanje od kockanja. Pod pozitivnim mjerama
se valjda misle japa, kirtana, bhakta-sanga, guru-seva i slicno, dakle
ponavljanje HK mahamantre, pjevanje bhajana, druzenje s bhaktama i
sluzenje ucitelja. 
Sve su to dobre stvari, pa ako ih se netko pridrzava zato sto su one
posljedica njegovog unutarnjeg stanja, mora se zakljuciti da taj
stvarno nesto valja. Ako ih se pak netko pridrzava samo formalno ili
ih se ne pridrzava uopce, a pripada pokretu koji ih zagovara, mora se
zakljuciti da nesto nije u redu. Ti si zakljucio da je problem u
gotovanskom mentalitetu ljudi koji samo cekaju da im nesto padne s
neba ili da netko sve rijesi umjesto njih. Ne kazem da toga nema, ali
ne drzim kako je to primarno.
Postoji nekoliko nacina gledanja na "nepridrzavanje propisa", jedan od
njih je svojstven Prabhupadi, a primjer drugog gledanja je recimo
Maharishi Mahesh Yogi. Prabhupada drzi da bi covjek trebao prihvatiti
sve vrste religijskih ogranicenja, koja ce eliminirati njegove
pogresne navike i sklonosti, da bi trebao ponavljati Bozje ime, i da
ce rezultat toga biti predano sluzenje Bogu. Maharishi drzi kako
problem nije u covjekovom ponasanju, nego u stanju covjekove svijesti,
pa je pokusaj utjecanja na ponasanje besmislen i unaprijed osudjen na
propast. Normalno da se ljudi ne bave Bogom i da ne ponavljaju njegovo
ime, kad je njihova svijest od takve kvalitete, da im to nije
zanimljivo. Kako se ljudi udaljuju iz podrucja vise stvarnosti, tako
pokusavaju svoju unutarnju prazninu kompenzirati nadomjescima,
pokusavaju stvoriti osjecaj zadovoljstva razlicitim oblicima
stimulacije, od seksa, opojnih sredstava, do uzbudjenja (u sto bi se
mogla ubrojiti kocka, pogotovo ona s vlastitim zivotom, kao rizicno
skakanje s padobranom, bungee jumping, automobilske utrke i slicni
"ekstremni sportovi" u kojima su ceste teske ozljede i smrt).
Maharishi se uopce ne bavi propisivanjem ponasanja, nego pokusava
meditativnom tehnikom utjecati na svijest ljudi na takav nacin da
njima takvi nacini pribavljanja zadovoljstva postanu suvisni, buduci
da ce dublje zadovoljstvo nalaziti iznutra. Tada ce i njihovo
ponasanje biti u skladu s "regulativnim principima", ali na posve
drugaciji nacin, jer ce postici smisao tih regulativa, a ne njihovu
formu. Prabhupada, pak, insistira na formi, koja je u situaciji u
kojoj se svijest ljudi nalazi samo jos jedno od opterecenja, i ne
doprinosi rjesenju nego problemu. Svijest u svojoj kvaliteti ostaje
ista, ali se uklanjaju cak i one sitnice koje su prije covjeku pruzale
zadovoljstvo, a zamjenjuje ih samo hrpa suhih dogmi koje ne mogu
pruziti cak ni ono sitno zadovoljstvo kakvo covjek postize kad ga
zasprica adrenalin kod skoka iz aviona, ili kod zajednickog orgazma s
bracnim partnerom. Sustav koji pokusava prosvijetliti ljude nametanjem
forme ne moze biti uistinu ucinkovit ako prije toga ne ponudi sredstvo
istinskog ispunjenja bica covjeka stvarnoscu, ako ne uspostavi
izgubljenu vezu s Bogom koja tada postaje "energetski izvor" koji
osvjetljava covjeka iznutra prema van. Prabhupada uopce nije shvatio
Maharishija, on je kritizirao meditativne tehnike tog tipa izjavama da
ovi samo spavaju i hrcu, umjesto da predano sluze Boga ili sto vec. On
je imao svoju viziju sluzenja Bogu, s vrlo konkretnim slikama koje je
to trebalo implicirati, i drzao je da ce ljudi, ako se uklope u tu
sliku, postici cilj. To se, naravno, nije desilo. Ljudi su od njega
naucili oblaciti se kao gaudiya vaisnave, naucili su bhajane na
sanskrtu i bengaliju, naucili su sve formalnosti, nacin ukrasavanja
prostorija, sve nebitnosti, ali nisu naucili dotaci Boga, tako da je
citava stvar posve beskorisna i uzaludna, i predstavlja ekvivalent
kazalista. Maharishijev pristup je nesto sasvim drugo, jedino je
pitanje koliko je citava stvar bila uspjesna. Njegov pristup je glasio
da je najbitnije ljude inicirati, dovesti ih u kontakt s
transcedentnim podrucjem. Kad s tim dodju u kontakt, imat ce motor
pomocu kojeg ce moci voziti, dakle upravo ono sto u HK nedostaje, a
kamo ce voziti i koliko brzo, to pak ovisi o njima samima. Dakle, po
toj teoriji, netko bi mogao u transcedentnoj sferi otkriti upravo ono
cemu je citavo vrijeme tezio, te se u meditaciji naci u Bozjoj
prisutnosti, i postici kakav god zeli oblik veze s Bogom, a oni kojima
nije do Boga, koji bi se TMom bavili radi bolje koncentracije i
slicnog, oni ce barem raditi manje stete pogresnim djelovanjem, jer ce
im TM skidati onaj sloj sjebanosti koji bi ih inace nagonio na
svakakve porocne aktivnosti.
Koliko god da sumnji imam po pitanju ucinkovitosti Maharishijeve
meditativne tehnike za postizanje bitnog duhovnog napretka, mislim da
je on pokazao pravi smjer u kojem treba ici, za razliku od Prabhupade
koji je u cijelosti u zabludi, i koji samo ponavlja greske drugih
tradicionalnih religija, koje ne razumiju da je bit religije dodir s
Bogom, a ne pridrzavanje propisa. Buduci da im nedostaje taj
esencijalni faktor, cak i ako u tom svojem pridrzavanju propisa budu
uspjesni, ta uspjesnost bit ce ona farizeja u Isusovo doba; to ce biti
uspjesnost onih koji "ciste casu izvana, a iznutra je puna necisti".
To su oni koji daju desetinu od metvice, a zanemaruju Bozju
prisutnost, kao prvu i osnovnu zapovjed, prvi i osnovni temelj svega.

Sad dolazimo do sustinskog dijela rasprave, pitanja kako
neprosvijetljenom covjeku pokazati Boga. Oko toga sam s Ratkom
raspravljao dosta dugo, a nisam dosao do jednoznacnog odgovora. 
Lako je, naime, nekome tko vec nesto sluti, i kome se Bog vrti negdje
u svijesti, pokazati sto je tocno Bog, nakon cega se ovaj na njega
usmjeri i prosvijetli se. Ako, pak, nekome to nije moguce pokazati,
zbog nekog uzroka, sto je moguce uciniti da dodje do istinske
transformacije njegove svijesti, na nacin da postane sposobnim
osjecati nesto sto prije nije bio u stanju?
Ratko zagovara pristup da je potrebno smisliti tehniku koja bi bila u
cijelosti neovisna o stupnju necije spoznaje, a koja bi proizvodila
transformaciju supstancije necije licnosti na nacin da taj postane
sposoban vidjeti nesto sto prije nije bio sposoban vidjeti. Primjer
takve tehnike je po njemu TM, tamo ne moras ni u sto vjerovati, samo
napravis tehniku kako ti se kaze, i uslijede rezultati, uvijek i bez
iznimke kod svih. 
Ja takvu tvrdnju drzim u najmanju ruku problematicnom, buduci da ne
vidim razliku izmedju cilja i sredstava. Sredstva, da bi vodila cilju,
u sebi moraju nositi kvalitetu cilja, biti od naravi cilja. Nesto sto
vodi Bogu mora u sebi sadrzavati aspekte Bozanskog, a ako je netko
nesposoban prihvatiti cak i te "pokazivace", tada je jasno da ga nije
moguce uputiti Bogu, jer je previse sjeban. Ovdje, pak, zatvaramo
krug, ako je netko sjeban onda ga nije moguce prosvijetliti, a upravo
takvima bi prosvjetljenje dobro doslo.
Mislim da je taj paradoks nepostojeci, odnosno da je sacinjen
ignoriranjem bitnih stvari. Jedna od tih bitnih stvari je osnovna
definicija prosvjetljenja, definicija covjeka, definicija Boga, i
definicija slobodne volje.
Ratko misli da je uvid u Boga samo neki dodatni atribut koji se
priljepi na neciju svijest ili mu se na neki nacin otvori, pa on zbog
tog atributa, ostajuci isti u svojoj biti, postaje sposobnim vidjeti
nesto sto prije nije mogao; jednako kao sto netko tko je bio slijep od
rodjenja moze kirurskom intervencijom progledati; on je isto bice
kakvo je bio i prije, ali sada za razliku od prije ima atribut vida.
Ratko trazi tehniku koja bi bila ekvivalent operacije ociju, ali u
duhovnoj sferi. Problem je u tome da je takva analogija nevaljana.
Otvaranje duhovnih ociju moguce je samo kroz transformaciju samog bica
covjeka, ne njegovih vanjskih ovojnica i organa, nego samog covjeka u
njegovoj jezgri. Ne trebaju se covjeku otvoriti vanjske, nego
unutarnje oci. Tu kirurgija ne pomaze. Nekakva meditativna tehnika
moze samo umiriti kaos koji vlada u covjekovom astralnom i pranickom
tijelu, te stvoriti preduvjete za promjene u duhu, ali takve tehnike
ne mogu djelovati na duh covjeka; ako netko uporno gleda u krivom
smjeru, nece vidjeti ono sto mu se pokazuje, ali krivac tome nije
stanje njegovih ociju, nego smjer njegovog pogleda. 
Sto je dakle rjesenje tog paradoksa? 
Bog je ovdje citavo vrijeme. Nije se moguce od njega u cijelosti
sakriti, koliko god da je netko sjeban, lud ili slijep. To je
neizvedivo, jer bi posvemasnja odvojenost od Boga rezultirala
prestankom postojanja bica. Bog je dakle prisutan negdje u svijesti
covjeka, i dodir s Bogom nikada nije otkrice neceg posve novog, nego
prepoznavanje necega poznatog, sto je uvijek bilo tu, ali je
zanemareno, stavljeno na stranu i priguseno. Prosvjetljenje ce
nastupiti kad se "to nesto" najprije prepozna, a potom se uz to prione
sve dok Bog ne nadjaca sve druge sile u covjeku, dok se covjek u
cijelosti ne odluci za Boga i dok mu citava egzistencija ne bude
prozeta tom svijescu i tim stanjem. 
Bog nije nesto daleko, za pronalazenje cega bi bile potrebne neke
posebno sofisticirane upute. Bog je blizi od najblizeg i drazi od
najdrazeg. To je uputa - dovoljno je u sebi pronaci to, traziti blize
od najblizeg i draze od najdrazeg, pa da se dodje do Boga. To izgleda
jednostavno, zato sto i jest, ali je jako ucinkovito, ako covjek
prestane posezati za nekakvim hokus-pokus rjesenjima, gdje bi taj
posao trebala napraviti neka tehnika. Tehnika ce pomoci smiriti um,
smiriti razna energetska tijela, ali tada ostaje upravo to, pronaci u
mirnom umu ono sto je temelj vlastitog bica, a to je ono sto vodi
Bogu.

>ide sporije od ocekivanja. Ili ce pokret morati da prevazidje decje
>bolesti, ili ce se stvoriti podgrupa onih koji ozbiljno rade.

Taj pokret ce propasti jer je u temeljima krivo postavljen.

>>To ne samo da bi smio biti problem, nego je takav problem da uopce ne
>>znas koliki. Ako imas viziju Krsne, kako znas cega je to vizija, kako
>>znas da je to stvarno Krsna a ne astralna struktura koju je napravila
>>neka grupa fanatika iz Bengala koncentracijom na nesto sto su si
>>zamisljali? 
>
>Onda je citava stvarnost problem. Kako znas da sve ovo nije samo san ?
>Moras negde povuci liniju i sa tog polazista krenuti sa praksom.

Naravno da ovaj svijet nije stvaran, stvaran je kao svijet generiran u
nekoj 3D igri, on postoji, mozes se unutar njega kretati, ali to nije
prava stvarnost nego je dato u necemu, to je program koji se vrti na
nekom stroju. Bog je temelj, Bog je stvarnost, Bog je jedini stvaran,
a sve ostalo je iluzorna alternativa Bogu.

>Za mene je sastra u prvom redu shiksha, instrukcija, sto je za mene
>ispred dikshe, ili inicijacije u neku posebnu tradiciju. 

Stvar je upravo suprotna, najprije dolazi inicijacija, diksa, a tek
potom dolaze instrukcije; najprije se ostvaruje dodir sa stvarnoscu u
inicijaciji, a potom ucitelj usmjerava ucenika i korigira
zastranjenja. Ako siksa dodje prva, diksa nece doci NIKADA.

>>Vizija svijeta i svemira im je bila nikakva, nisu imali pojma o nekim
>>stvarima koje se danas uce u osnovnoj skoli, recimo o nacinu kako
>
>Ne znam sta ovde pokusavas, ali zvuci naivno.

Nije to uopce naivno, Vyasa je u Mahabharati i Bhagavata-purani
napisao neke stvari koje, ako ih uzmes doslovno, pokazuju krajnji
nedostatak elementarne upucenosti u funkcioniranje fizickog plana.
Primjer:
Mahabharata, Adiparvan, adhyaya LXIII
---------
A kada bi se kralj Vasu popeo u svoja kristalna kola koja mu je Indra
dao na dar i kada bi projezdio širokim nebesima, dolazili su k njemu
gandharve i apsarasi.
Dogodi se jednom da Vasuova supruga Girika do?e kralju poslije
završenih obreda o?iš?enja nakon svoje mjese?nice, no istoga toga dana
javiše se Vasuu i njegovi preci i zatražiše od najboljega medu
kraljevima i prvog medu mudrima da ubije jelena njima za žrtvu. Kralj
pomisli da se na zahtjev predaka nije dobro oglušiti pa pode u lov
usput se željno spominju?i Girike koja bijaše lijepa poput same ?ri.
Bilo je prolje?e. Kralj bijaše ushi?en njegovim dahom i opojnim
mirisima cvije?a i dražesnim lahorom i ne mogaše svoje misli nikako
odvojiti od prelijepe Girike. Tada opazi sokola koji se odmarao u
blizini. Vasuu bjehu znane i Dharma i Artha pa zato ovako re?e sokolu:
O preljubazni, oti?i mojoj ženi Giriki i predaj joj ovo moje sjeme jer
njezino je vrijeme upravo došlo.
Hitri sokol posluša kralja i sunu u nebo. Ali vidje ga jedan od
njegove vrste pa pomisli kako se ovaj negdje domogao mesa i nasrnu da
mu ga otme. I dok su se oni tako borili, sjeme pade u rijeku Yamunu. U
toj je vodi živjela apsaras od visokoga roda po imenu Adrika, a bješe
ovamo dospjela zbog kletve nekoga brahmana koji ju je pretvorio u
ribu. ?im sjeme pade u vodu, ona ga smjesta proguta.
Prode otada nekih deset mjeseci i neki ribar uhvati ribu. Našao se u
veliku ?udu kada iz rasporena ribljeg trbuha izadoše dva ljudska
djeteta. Jedno bijaše muško, a drugo žensko. Ribari odoše kralju i sve
mu rekoše, a Vasu onda uze k sebi muško ?edo i ono poslije postade
vrli i istinoljubivi vladar kraljevine Matsya.
Rodivši ove blizance, apsaras se razriješi svojega prokletstva, a
njezina k?i koja je mirisala na ribu, bi dana ribarskome kralju da mu
bude k?erka. Djevoj?ica dobi ime Satyavati.
Satyavati je bila prelijepa i obdarena svakom vrlinom, njezin osmijeh
bješe dražestan, samo se katkad od nje osje?ao riblji miris i stalno
se družila s ribarima. Željela je biti od koristi svojemu ocu i zato
se prihvatila da vozi ?un preko rijeke Yamune.
Naide tuda glasoviti rši Parašara. Satyavati bješe tako lijepa da bi
je i isposnik mogao poželjeti i ona probudi žudnju u mudracu. Istoga
trena kada je ugleda, on poželje ovu gospu slatkoga osmijeha. Tada
mo?ni muni ovako kaza Vasuovoj djevojci vitkih udova i nebeske
ljepote: Primi me u svoj zagrljaj, blagoslovljena! Satyavati ?e na to:
Vidiš li sve one isposnike na obali rijeke, o sveti ?ovje?e? Kako da
ti ispunim želju kada me oni gledaju?
Tada slavni gospodin stvori maglu i ona uvi u tamu ?itav predio, a
djevojka, kada to vide, vrlo se za?udi. Osjeti se bespomo?nom i stid
je obuze pa re?e: O sveti ?ovje?e, ti znaš da sam ja djevojka i da sam
u vlasti oca svojega. O bezgrešni, ako te primim u svoj zagrljaj, moja
?e nevinost biti okaljana, a kako da se u svoj dom vratim obeš?aš?ena?
Doista, ne bih više mogla živjeti. Razmisli o tome, o rši, pa ?ini što
misliš da odatle slijedi.
A najbolji od ršija zadovoljan joj re?e: Ti ?eš ostati djevica i kada
ispunim svoju želju. O sramežljiva i prelijepa gospo, reci mi koju
želju da ti ispunim? Divna djevojko ljupkoga osmijeha, znaj da je moja
milost uvijek djelotvorna.
Nato mu djevojka re?e svoju želju: da joj tijelo uvijek odiše
najljepšim miomirisom, a isposnik joj smjesta ispuni tu želju. Tada se
djevojka silno razveseli i toga ?asa dode joj njezino vrijeme. I ona
primi u svoj zagrljaj tog isposnika ?udotvorca. Od toga vremena
prozvaše je Gandhavati. Njezin bajni miris mogao se osjetiti ?itavu
yo?anu daleko. A slavni Parašara potom se vratio u svoje pustinja?ko
boravište.
Tako se slu?ilo da Satyavati donese na svijet glasovit