-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Razmišljao sam zadnjih tjedana o nečemu što sam primjetio dok sam čitao
povijest Rimskog Carstva. Naime, postoje stvari koje "svi znaju" o Rimu,
recimo da su na vlasti imali dekadentne i lude careve poput Kaligule i
Nerona, pa je zbog takvih stvari Rimsko carstvo propalo, došli su
barbari i nakon toga je nastupio srednji vijek.

U toj slici praktički ništa nije istina. U stvarnosti su stvari
izgledale otprilike ovako.

Rimska republika se u svojem zadnjem razdoblju, dakle 1.st. pr.n.e.
nalazila u fazi ozbiljnih previranja. Struktura države i vlasti naprosto
nije bila dorasla novoj geopolitičkoj poziciji Republike. Teško je o
tome govoriti kao o problemima koji su u nekom trenutku *počeli*, ali
recimo da je bitna točka general i konzul Marije, koji je svojim
spletkarenjem koristio rupe u državnoj strukturi i preuzeo vlast nad
Senatom. Korupcija je bila uobičajena, i to razdoblje Rimske Republike
je zapravo daleko gore od većine onoga što se smatra simbolima "raspada"
kasnijeg Carstva. Marije je dakle svojim spletkarenjem učinio vidljivom
trulež Republike i doveo cijelu državu u poziciju u kojoj se sasvim lako
mogla raspasti.

Najveća herojska figura tog doba je Sulla. Taj lik je bio ogromna mrcina
ledenih sivih očiju, general rimske vojske i konzul, ledeni
profesionalni ubojica, čovjek koji je na licu mjesta smišljao nove
taktike poput korištenja rovova u bitkama, kojeg je njegova vlastita
vojska odlikovala iznimno rijetkim odlikovanjem "spasitelja vojske",
koji je bio u stanju poraziti višestruko nadmoćne neprijatelje. Ukratko,
to nije bio lik s kojim si se htio zajebavat.

Jedna od bitnih političkih stvari u Rimu je bio koncept svetog rimskog
grada, odnosno podjela na "Grad" i "zemlje koje pripadaju Gradu".
Granica Grada se zvala pomoerium, u prijevodu "unutar zidina". Rimski
zakoni su jako precizno propisivali što se smjelo unutar zidina, dakle
unutar zidina se nije smjelo prolijevati krv (zato su se egzekucije
vršile izvan zidina, kao npr. u slučaju Pavla), a apsolutno zabranjeno
je bilo ući u grad s vojskom. To je služilo sprječavanju vojnih udara,
korištenju sile u političkim obračunima i sl.

E, Sulla je napravio nešto apsolutno neočekivano i novo, što nije imalo
presedana još od doba Cincinata. Kad je Marije korupcijom, spletkama i
svojom gardom sastavljenom od gladijatora preuzeo vlast nad Rimom, Sulla
se skupa sa svojom vojskom vratio s fronte, *prešao pomoerium*, ušao u
Grad, potjerao Marija i proglasio ga odmetnikom, vratio Senat u normalno
stanje *i vratio se s vojskom nazad u rat*. Dakle ono što je bilo
neviđeno je da njega vlast uopće nije zanimala, on je naprosto svrgnuo
uzurpatora, uspostavio red i nastavio gledati svoja posla. To je toliko
impresioniralo senatore da su ga kasnije, budući da su se politički
nemiri nastavljali, zamolili da preuzme ovlasti diktatora i reformira
Rimsku Republiku. To je on i učinio. Uveo je reforme koje su u osnovi
utemeljile sve mehanizme kasnijeg Carstva, vratio vlast Senatu i povukao
se na svoje imanje u mirovinu.

Negdje u to doba se u političkim krugovima Rima počeo za utjecaj boriti
mladi ambiciozni spletkar po imenu Gaj Julije Cezar, kojeg je Sulla
prokomentirao sa "u ovom mladiću vidim mnogog Marija". Cezar je do
vlasti u Rimu odlučio doći klasičnim putem, kroz uspješnu vojnu
karijeru. Nakon uspješne vojne kampanje, Cezar je pomislio "ako je mogao
Sulla, mogu i ja". To je ona točka u kojoj je "prešao Rubikon", odnosno
ušao je sa svojom vojskom u Italiju, i uveo je u građanski rat u kojem
je četiri godine progonio Pompejevu vojsku od Italije preko Egipta do
Španjolske, na kraju je porazio i proglasio se diktatorom. Ali to nije
točka uspostave Carstva, jer političke sile koje su uzrokovale građanske
ratove još nisu raspetljane. Nakon Cezarove smrti i krvavih građanskih
ratova, pobijedila je frakcija koju su vodili Oktavijan, Cezarov
posinak, i Marko Antonije. Nakon smrti Marka Antonija, Oktavijan (Gaius
Julius Caesar Augustus) preostaje kao jedini vladar, s ovlastima koje su
bile više stvarne nego formalne, budući da je odbio ponuđeno mu
diktatorstvo, ali zbog svojeg ogromnog bogatstva i vojne sile, te
akumulacije mnoštva funkcija Republike u jednoj osobi bio je de facto
apsolutni vladar. Pozicija Cara, dakle, nije bila onako formalna kako si
to ljudi misle - postojala je komplicirana pravna fikcija po kojoj
republika nikad nije prestala biti republika, a car je bio samo prvi
čovjek Senata, ali Oktavijan je koncentrirao u svojim rukama veliki broj
funkcija Republike i držao je funkciju diktatora po svemu osim po imenu.
Isto tako, Oktavijan je utemeljio pretorijansku gardu, kao svoju osobnu
carsku postrojbu.

Oktavijana nasljeđuje njegov sin Tiberije (Tiberius Julius Caesar
Augustus), mračan vojnik paranoidnog mentaliteta koji se bavio prije
svega istrebljivanjem konkurencije i učvršćivanjem svoje vlasti.
Razdoblje njegove vlasti preklapa se s životom i smrću Isusa (14-37); on
je jedan od careva s najduljom vladavinom. Nakon njegove smrti na vlast
dolazi njegov sin Kaligula (Gaius Julius Caesar Augustus Germanicus),
koji je bio izvanredan i umjeren vladar prve dvije godine vlasti. Tada
je obolio, i čini se da je uslijed visoke temperature pretrpio oštećenje
mozga, nakon čega više nikad nije bio isti. Počeo se ponašati ludo i
radio je svakakve sablazni, sve dok ga nije ubila pretorijanska garda,
koja je tada imala problem: naime Tiberije je već istrijebio većinu
mogućih nasljednika, osim Kaligule i naizgled ludoga Klaudija koji je
imao neku vrstu cerebralne paralize, pa su ga smatrali politički
bezopasnim idiotom. Pretorijanska garda nije imala previše izbora, i za
cara je proglasila Klaudija. Klaudije ne samo da nije bio idiot, nego je
bio jedan od najobrazovanijih i najpametnijih careva, poznat po
umjerenosti, koji je najviše vremena provodio u Senatu na izradi zakona.
Nažalost, otrovala ga je njegova žena Agripina, kako bi osigurala da na
vlast dođe njen sin Neron umjesto Britanika kojeg je Klaudije imao s
prethodnom ženom Mesalinom. Britaniku se "desio smrtni slučaj" upravo
dan prije nego je trebao postati punoljetan i biti postavljen za cara, i
tako je na vlast došao Neron. Za Nerona znamo što je - apsolutni luđak i
degenerik, koji je pokvario sve dobro što je Klaudije napravio prije
njega i bavio se uglavnom ludostima. Njegova vladavina je bila ispunjena
sablaznima i kaosom.

E sad nastupa glavni vic, i razlog zašto pišem ovaj tekst. Neronova
vladavina je trajala sve skupa 14 godina. Klaudijeva vladavina prije
njega trajala je 13 godina. Kaligula je bio na vlasti 4 godine, od čega
je dvije vladao dobro. Tiberije je bio na vlasti 23 godine. Cijelo to
razdoblje previranja trajalo je do 68. godine n.e., i ne samo da se tu
ne radi o "dekadenciji carstva", ili njegovom raspadu; upravo suprotno,
tu se zapravo radi o svojevrsnim "porođajnim mukama" carstva u nastanku,
radi se o nastavku političkih previranja Republike i, koliko god neki od
careva Julio-Klaudijanske dinastije bili ludi i neumjereni, njihove
neumjerenosti nisu ni približno onako dramatične kao previranja i
građanski ratovi u doba Cezara i Pompeja, te kasnije Bruta i Oktavijana,
do uspostave Carstva. Na široj povijesnoj skali, to sve skupa izgleda
kao istitravanje određenih procesa, što su povijesničari uglavnom krivo
interpretirali.

Jedno kraće istitravanje nastaje nakon Neronove smrti 68., jer tu
prestaje dinastija careva koja porijeklo vodi od Cezara i Oktavijana.
Vlast pokušava preuzeti nekoliko generala, koji na tim pozicijama kratko
traju (pojam "godina četiri cara" puno govori) dok vlast nije preuzeo
Vespazijan, uspostavljajući tako Flavijansku dinastiju. On, njegov sin
Tit i drugi sin Domicijan bili su dobri, umjereni vladari s kojima je
započelo zlatno doba Carstva, koje je raslo do svojeg teritorijalnog
maksimuma, bilo je politički stabilno i to je razdoblje za koje bi se
zagovornici demokracije i kršćani najradije pravili da nikad nije
postojalo.

Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio, Lucije
Ver, Marko Aurelije i Komod vladali su u nizu dobrih careva, na vrhuncu
moći Rimskog Carstva, bez ikakvih ekscesa, ludovanja i nemira. Država je
prosperirala u stabilnoj vlasti, i to je ono razdoblje koje kršćanski
povjesničari vole naprosto preskočiti i praviti se da je Rim propao
nakon Kaligule i Nerona. Upravo suprotno - Rimu je tada tek krenulo.

Koji je dakle uzrok pada Carstva? Očito se nije radilo o "dekadentnim
carevima". Možda je najbliže istini ako velimo da je upravo to veliko,
dugotrajno razdoblje mira predstavljalo početak kraja Rima. Na početku
tog razdoblja, Vespazijan i Tit su profesionalni vojnici, koji su osobno
vodili vojske. Već Domicijan nema posebnog vojničkog iskustva. Kako je
dulje trajalo razdoblje mira, tako su se carevi više bavili svime osim
ratovanjem, što je možda kulminiralo u doba Lucija Vera i Marka
Aurelija, koji su se više bavili filozofijom nego vojskom, i kad je
trebalo voditi ratove, zapravo se više nisu sjećali kako se to točno
radi. Rim je postao civiliziran, a ratovanje je necivilizirana
djelatnost; Rim u doba Marka Aurelija bio je daleko od Rima iz doba
Sulle. U takvoj situaciji, kad je Rim omekšan, dolazi iduća kriza
vlasti, odnosno dinastijska kriza, nakon smrti Komoda. Sve skupa, od
Vespazijanovog uspona 69. do Komodove smrti 192., Rim je imao 123 godine
mirne i stabilne vladavine. To je otprilike kao da mi danas živimo u
svijetu u kojem se zadnje ozbiljnije previranje desilo 1887. godine.
Zamislite si da je Hrvatska imala stabilnu vlast od doba Ljudevita Gaja
do danas, dakle da nije bilo prvog svjetskog rata, kraljevine
Jugoslavije, okupacije od strane Srba, ustaškog pokreta kao oblika
pobune, fašističke okupacije, partizana, komunista i drugog svjetskog
rata, pokolja nakon drugog svjetskog rata, Tita, golog otoka,
Miloševića, pobune Srba, okupacije, domovinskog rata, HDZa i njegovih
pljački, Tuđmana, Sanadera i sličnih pošasti. Dakle takvo dugo razdoblje
mira i prosperiteta je nešto neviđeno, to je kao da se vrhunac
prosperiteta iz Habsburške monarhije produljio do danas, za vrijeme čega
su cvale kultura, umjetnost, filozofija i znanost, bez ratova i
ekonomskih previranja, pod vlasti koja je brinula o dobrobiti naroda i
gdje su carevi slavljeni kao dobrotvori.

Tako je izgledao vrhunac Rimskog Carstva. Razdoblje "dekadencije" koje
je Carstvu došlo glave nisu obilježili Neronovi ekscesi, nego stoička
filozofija, čiji je značajni autor upravo car Marko Aurelije. Ta
filozofija u puno stvari podsjeća na budizam - to je filozofija koja
zagovara vrlinu kao uvjet sreće.

Kako je to razdoblje uopće završilo?

Čini se da je Komod, sin Marka Aurelija, pretjerao s iživljavanjem u
gladijatorskim igrama, gdje je čak ranjene rimske vojnike postavio kao
mete iživljavanja, pa su ga generali i pretorijanska garda naprosto
ubili. Čovjek kojeg su stavili na njegovo mjesto nije se uspio održati u
svim tim spletkama i tu opet imamo "godinu pet careva", odnosno reklo bi
se godinu dugih noževa. Carstvo ulazi u fazu u kojoj jednoj osobi nije
moguće zadržati vlast nad vrlo jakim frakcijama unutar države; problem
vladanja dakle nije u jednom pokvarenom caru i totalitarnoj vlasti, nego
upravo u nemogućnosti uspostavljanja totalitarne vlasti zbog prevelikih
intrinzičkih tenzija unutar carstva. Zbog toga su se carevi smjenjivali
kao na redeniku. Povremeno bi se ustoličio neki jaki i beskrupulozni
general poput Karakale i Dioklecijana, ali već nakon njegove smrti bi
ponovo zavladao kaos. Regionalni zapovjednici su imali naprosto previše
moći i autonomije da bi se mogla uspostaviti jaka centralna vlast. To je
dovelo do točke kad je Dioklecijan bio prisiljen preustrojiti sustav
vladanja tako da dijeli vlast s još nekoliko regionalnih zapovjednika, i
uspostavio je tetrarhiju, vladavinu četvorice, a sebi je palaču smjestio
izvan Rima, u Split, zato što je Rim sa svojim spletkama bio inherentno
smrtonosan. Tetrarhiji kao sustavu slijedila je podjela na istočno i
zapadno Carstvo, koju je formalizirao Konstantin. Sve to skupa nije
previše koristilo, jer se centralna vlast u zapadnom Carstvu nije
uspjela nametnuti regionalnim zapovjednicima, a vojsku u toj točki
većinom sačinjavaju barbarska plemena, a ne rimski građani. Raspad
zapadnog carstva nije toliko jedan događaj, koliko potonuće u entropiju.

Nemogućnost uspostavljanja jedne centralne vlasti, veliki broj sila u
konfliktu koje se međusobno ometaju i otežavaju upravljanje državom,
usmjeravanje energije države na unutarnje razmirice, imigracija barbara,
infiltracija barbara u vojsku (finoj gospodi Rimljanima se to više nije
dalo pa su pustili barbarima da to preuzmu), erozija religijskog i
nacionalnog identiteta države, sve su to razlozi propasti Rima, ali
carevi i njihovi eventualni ekscesi u svemu tome nisu igrali praktički
nikakvu ulogu. Za sve praktične svrhe Rim je bio demokracija, odnosno
sustav s više centara moći koji nominiraju svoje predstavnike za
poziciju vlasti, jedino što u se izbori vršili mačem i otrovom a ne
listićima.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkyxpGoACgkQU8G6/NHezOebQgCghi2Tv6Wczzoupou5CRNCL8sn
TEcAn3VybPeQMSsndgbAmnZOosZByXNd
=HfPW
-----END PGP SIGNATURE-----