Eto, buduci da vec ima nekoliko ljudi gore, bio bi red da napisem
nekakav sadrzajni uvod, toliko da se ima o cemu pricati, a ostalima cu
to forwardati na hr.fido.religija.

Tesko je definirati sto je to yoga; kad sam pokusao napisati malo
sadrzajniji uvod u tematiku napisao sam knjigu od 250 stranica. Sad
pisem komentar Bhagavad-gite, koja je jedan od temeljnih spisa na koje
se pozivaju yogijske skole, a taj komentar ce biti tako debela
knjizurina da ne daj Boze da nekome padne na glavu s treceg kata, jer
se taj vise ne bi probudio. :) Prema tome, ovo sto cu sada napisati je
vise u smislu da ce onaj koga to stvarno zanima na temelju toga poceti
prekapati po ozbiljnijim materijalima, a onaj koga ne zanima se mozda
zainteresira.

Ujedno koristim priliku da vam predstavim Ivanu Surjan s Croadrije,
koja je cini mi se jedina osoba trenutno na listi koja nije pratila
konfu (barem mislim), tako da cu tekst prilagoditi prvenstveno njoj,
buduci da su ostali manje-vise upoznati s onim sto pricam, sto iz
zadnjih tri-cetiri godine mog pisanja po newsima, sto iz razgovora
uzivo, a sto iz citanja moje knjige. A sad dosta s tim uvodom vise. :)

Svaki covjek ima neku vrstu svjetonazora, mape svijeta koju stvara na
osnovu vlastitih iskustava i promisljanja, koju superponira na stvarni
svijet, kako bi se u njemu mogao snaci i djelovati. Prije ili kasnije,
taj svjetonazor se razvije do tocke u kojoj covjek pocinje postavljati
pitanja o tome moze li se o temelju i smislu svih stvari nesto
konkretno i znati, ili to pak spada u sferu umovanja i vjere. Oni koji
su zakljucili da se o stvarnosti nesto moze i znati pocinju se
upustati u nekakvu vrstu prakticnog rada na njenom spoznavanju, bilo
kroz znanstveni rad ili kroz neki oblik duhovne prakse namijenjene
spoznaji stvarnosti. Drugi, koji drze da sve to nadilazi covjekove
spoznajne sposobnosti, dijele se na filozofe koji se gube u beskrajnim
i ispraznim razglabanjima tek naizgled bitnih stvari, i vjernike
raznih religija, koji utjehu traze u prihvacanju izjava o stvarnosti
koje sami na mogu provjeriti, a koje im zvuce u dovoljnoj mjeri
uvjerljivo da im poklone povjerenje.

Zbog identifikacije religijske misli s ovom drugom, pasivnom grupom,
prevladalo je uvjerenje da pitanje Boga, odnosno temeljne stvarnosti,
lezi u domeni nespoznatljivog, odnosno u domeni vjere i neznanja.
Vecina ljudi niti ne zna za grupu "duhovnih znanstvenika", yogija,
koji primjenjuju na sferu duha i stvarnosti principe spoznaje posve
slicne onima, koje primjenjuje moderna znanost. Njihovo proucavanje
je, naime, utemljeno na nacelima eksperimentalne provjerljivosti i
ponovljivosti iskustva, te vrlo slicne mjesavine induktivnih i
deduktivnih misaonih mehanizama kakve rabi znanost. Znanost, naime,
prije svega odredjuje raspon u kojem ce vrsiti opazanje. Potom
definira i iznalazi primjenjive spoznajne metode. Nakon toga, vrsi
preliminarno opazanje u definiranom rasponu, iz kojeg izvodi radnu
hipotezu. Na temelju radne hipoteze vrsi predvidjanje, koje potom
provjerava pokusom. Na taj nacin opazanje stvarnosti funkcionira kao
povratna sprega kojom se korigiraju hipoteze i teorije, te tako u
sferi znanosti nista ne moze ostati stajati, ako opazanje stvarnosti
govori protiv toga.
Kao primjer cu navesti dva znanstvena podrucja: povijest i fiziku. I
jedno i drugo su znanosti, iako se po podrucju proucavanja i
metodologiji posve razlikuju. Povijest se bavi proucavanjem mehanizama
funkcioniranja ljudskih zajednica u proslosti. Podaci o tim
zajednicama dobivaju se analizom zapisa, rusevina, iskopina i slicnog;
na temelju tih sirovih podataka formiraju se radne hipoteze o proslim
dogadjajima i osobama, a te hipoteze moraju podjednako obuhvacati sve
do sada poznate stvari, kao i sve otkrivene u buducnosti; svako novo
otkrice ili nadopunjuje ili mijenja vec postojecu mapu stvarnosti koju
povijesna znanost stvara.
Fizika se, pak, bavi svijetom kao takvim, te zakonitostima koje njime
upravljaju. Zbog  toga je fizika daleko egzaktnija znanost od
povijesti; u njoj je daleko lakse vrsiti opazanja i pokuse, koji nisu
ovisni o slucajnostima i nalazima; zbog toga je fizika u novije doba
postala maltene sinonim za znanost, a fizicar neka vrsta arhetipa
znanstvenika. Zbog takvog razmisljanja, cesto se vjeruje da
znanstvenost i dokazivost u bilo kojoj znanstvenoj disciplini moraju
slijediti odrednice koje postoje u fizici. Dakako, to je posve
pogresan i neupotrebljiv pristup. Dokaz u povijesti, kao i primjerice
u biologiji ili sociologiji, razlikuje se od fizikalnog dokaza u toj
mjeri, da se po fizikalnim kriterijima nista u tim znanostima ne bi
drzalo dokazom. Dokaz o postojanju i djelovanju neke povijesne osobe,
o kojoj postoje tek pisani zapisi, po kriterijima fizike tesko da bi
se mogao drzati dokazom. Dokaz o postojanju Aleksandra Velikog ili
Cezara iz te je perspektive upitan i dvojben. Jednako tako, ako se
kriteriji fizike pokusaju primjeniti na ljudsku misao, dobit cemo
besmislena pojednostavljenja poput primjerice behaviorizma, u kojem se
posve ignoriraju covjekova unutarnja prozivljavanja, a sama se znanost
bavi tek ponasanjem, vanjskom manifestacijom, prema kojoj se pokusava
procijeniti covjekovo prozivljavanje. Dakako da je to posve besmislen
pristup: covjek koji cita knjigu ne mora pokazivati nikakve znakove
unutarnjeg prozivljavanja, a da ipak intenzivno prozivljava razlicite
stvari. Iako je takva metoda dokazivo besmislena, ona je logican
proizvod pokusaja redukcije znanstvene metode na principe koji vladaju
u metodologiji matematike i fizike. 

Metodologija yoge dijametralna je suprotnost takvoj metodologiji; ona
se bavi prvenstveno unutarnjim mehanizmima psihe covjeka, te njegovim
unutarnjim prozivljavanjem, dok se manifestacija unutarnjih
prozivljavanja drzi tek sekundarnom; ona moze odrazavati unutarnje
stanje, ali procjena po manifestiranom je posve nesigurna i
proizvoljna. Zbog toga primjerice Arjuna u jednom stihu Bhagavad-gite
pita Krishnu kako izgledaju i kako se ponasaju prosvijetljeni, a
Krishna mu odgovara da je njihova svijest uvijek cvrsto utemeljena u
Bogu; bitno je, dakle, kako su utemeljeni, a kad su ispravno
utemeljeni, njihovo djelovanje bit ce ovisno o okolnostima i raznim
stvarima, ali ce u svakom slucaju biti ispravno. Ako ne uvazimo
mudrost te izjave, prijeti nam ozbiljna opasnost od lazne duhovnosti,
koja je vidljiva na primjeru ljudi koji su negdje procitali kako bi se
"duhovni ljudi" trebali ponasati, pa sad pokusavaju imitirati takvo
ponasanje u nadi da ce jednom postati duhovnima. Jednako tako, oni
svoje pogresno shvacanje projiciraju na svoju okolinu, te tako od
drugih ocekuju da se ponasaju prema tim kriterijima, pa ce one koji im
se cine duhovnima hvaliti, dok ce "neduhovne" kritizirati. Takvo
ponasanje neizbjezno dovodi do farizejstine, mentaliteta formalne i
izvanjske duhovnosti koja je smisljena kako bi se covjekov pogled
odvratio od zbiljskih, unutarnjih problema, jer ako postoji ista sto
je ljudima neugodno gledati, onda su to njihovi stvarni problemi. Nije
za vjerovati cemu ce se sve ljudi domisliti, i kakve ce sve pizdarije
biti spremni raditi samo zato da bi sebi kupili status duhovnog: takvi
ce se cesto uclaniti u nekakvu bedastu sektu tipa Hare Krishni ili
Jehovaca, u kojoj vlada prilicno rigidna disciplina i strogost, a samo
zato da bi mogli s visine prodavati pamet "naspasenima", onima koji
nisu platili ulaznicu u njihovu povlastenu grupu.

Takvo razmisljanje je, dakako, posve promaseno. Kakav god flaster
covjek pokusao nalijepiti na svoje rupe, one ostaju rupama, a sto
prije covjek uvidi kako je to slucaj, tim prije moze poceti poduzimati
korake u smjeru zbiljskog rjesavanja problema. 
Po tom pitanju se ljudi dijele na dvije osnovne grupe: na one koji su
svjesni da imaju problem kojeg treba rjesavati, i na one koji toga
nisu svjesni. Oni, pak, koji znaju da imaju problem dijele se po
stupnju spremnosti na ozbiljne korake glede njegovog rjesavanja. Tako
ce neki o njih biti spremni posvetiti citav zivot nemilosrdnom
suocavanju s vlastitim rupama i slabostima, te njihovom
beskompromisnom rjesavanju, dok ce se drugi zadovoljiti pohadjanjem
nekakvih tecajeva meditacije za tristo maraka. Dakako, tesko da ce
takve metode uroditi plodom, buduci da u duhovnosti, kao i u bilo cemu
ozbiljnom, vazi kriterij "ostavi sve i podji za mnom"; tek oni koji su
posve beskompromisni i odlucni mogu doista nesto promijeniti i
napraviti stvarni iskorak. 

Problem je ljudima to sto imaju jako puno izbora. Sve dok osjecaju da
imaju alternativu najvisoj stvarnosti, oni ce jamacno istrazivati
takvu alternativu, a proizvod toga ce biti razliciti vidovi zablude i
patnje. Nakon iskusavanja velikog broja pogresnih pristupa, covjeku
ostaje izbor da se ili pocne beskompromisno baviti necim pametnim, ili
da se ode na tavan objesiti. Tek oni, koji su dosli do te faze u
zivotu, predstavljaju zbiljske kandidate za ucenike yoge; svi ostali
su manje-vise neozbiljni, ali cak i takvi neozbiljni od yogijske
prakse mogu imati puno koristi, te postupnim uvidjanjem principa po
kojima stvari funkcioniraju shvatiti da Bogu doista nema alternative,
a tada ce se i u njima razviti odlucna zelja za prosvjetljenjem, koja
je znak skorog oslobodjenja od svih slabosti i vezanosti. 
Ovdje, dakako, govorim o yogi kao o metodologiji spoznaje stvarnosti,
te ostvarenja dodira sa zbiljom; posve zanemarujem razlicite stvari
koje su navodno yoga, a u stvari predstavljaju samo neku vrstu
brijacine, neceg na sto se moderno isfuravati. Postoji odredjena
"kasta" koju deskriptivno zovem "profesionalnim tragaocima za
istinom", koji pohadjaju sva predavanja o "duhovnosti", citaju knjige
na temu duhovnosti, te o takvim temama razgovaraju uz caj u otmjenom
drustvu, stvarajuci o sebi odredjenu sofisticiranu sliku koja je u
osnovi prazna, nista temeljeno na nistavilu, kubik magle. Takvima,
kojima je yoga samo materijal na temelju kojeg ce pametovati, nitko
pametan se nece ni obracati, njih treba na neki nacin isfiltrirati
kako bi se paznja mogla posvetiti onoj neizmjernoj manjini ljudi
kojima je pun kurac svega i koji bi za promjenu okusili nesto od
stvarnosti, jer su toliko duboko ranjeni razlicitim vidovima zablude i
laznosti, da to vise ne mogu ni smisliti ni gledati. Zalosno je da
takvi rijetko i dodju u kontakt s istinskom yogom; buduci da se njima
predavanja sarlatana namijenjena licemjerima gade, a slatkastih knjiga
o "duhovnosti" im je dosta i od njih dobivaju secernu bolest, daleko
je vjerojatnije da ce se povuci u svoju rupu i pasti u depresiju, nego
da ce se baviti nekim oblikom duhovne prakse. Zbog svega toga se bojim
svake vrste javnog djelovanja, jer sam na temelju iskustva stekao
dojam da se oko takvih stvari okupljaju budale kao muhe oko dreka, pa
ce na predavanje o Yogi koje primjerice odrzi Mahesvarananda u
Lisinskom ili kinu SC doci svi ludjaci koji su dobili dopust iz
ludnice, svi psihicki sjebani tipovi iz Zagreba i sire okolice,
pripadnici sekti tipa Hare Krishna ili Komaja, kojima je profesija
motati se po takvim mjestima kako bi pokazali svoje "duhovne
interese", a pametni ljudi ce vidjeti sto se tamo nakupilo pa ce takva
mjesta zgadjeni izbjegavati. Zbog toga sam ja razvio jedan oblik
filtera: tako sam jebeno neugodan, da netko mora imati stvarno dobru
sposobnost diskriminacije i zelju za oslobodjenjem da uopce izdrzi
moju kritiku, pa tako vec u startu filtriram one koji su dosli da im
se malo poslata "duhovni ego". Takvi ce me mrziti i izbjegavati, sto
je i izvorna poanta citave stvari. Ako takvu bagru dovoljno efikasno
rastjeram, postojat ce mogucnost da me nadje netko pametan i iskren,
kome se isplati nesto objasniti i tko stvarno zeli uciti. Postoji,
dakako, i rizik da ce moje flejmanje sablazniti i nekog pametnog, ali
do sada mi se to nije desilo; pametni ljudi se mozda zbune, ali
nastave promatrati stvar i brzo uvide obrazac po kojem stvari
funkcioniraju, a povrsni bedaci se nafure i odu. 
Takvo razmisljanje odaje prisutnost sposobnosti diskriminacije,
razlikovanje izmedju zbiljskog i nezbiljskog, odnosno prekid
identifikacije ugodnog s korisnim i neugodnog sa stetnim. Prisutnost
diskriminacije te vrste odaje covjeka dovoljno razvijene svijesti da
se s njim uopce moze nesto raditi; ostali ce se morati jako puno puta
opeci, u puno zivota, prije nego pocnu uvidjati princip vjesticine
kuce od bombona i cokolade, te gorkih lijekova. Da opet malo citiram
Bhagavad-gitu, yoga na pocetku ima okus kao otrov, ali onome tko taj
okus izdrzi otkriva se kao nektar iscjeljenja. Onaj, pak, tko tezi
samo ugodnom, naci ce se u situaciji da popusi svaku povrsnost, a to
zna biti jako opasno, buduci da postoji citava jedna kasta ljudi koji
se bave upravo iskoristavanjem bedaka koji su skloni laskanju i
povrsnim ugodnostima; takve fino izmanipuliraju i obrade, totalno ih
iskoriste i ispljunu kad im vise nisu korisni, a ovi se na kraju samo
cude kako im se to desilo, a sve je bilo tako divno i krasno. Divan
primjer takvog sranja je pjesma "Liar" od Henry Rollinsa (preporucujem
skidanje s napstera). Mehanizam teznje ugodnom pomijesan s nedostatkom
sposobnosti diskriminacije tako je poznat problem, da su jako davno i
Indijci i Tibetanci napravili citavu filozofiju od toga; Tibetanci
govore o "osam svjetovnih reakcija", koje su u osnovi cetiri primjera
parova privlacnost-odbojnost, primjerice sklonost laskanju i
izbjegavanje kritike, sklonost ugodnom i izbjegavanje neugodnog,
teznja slavi i strah od sramote, teznja bogatstvu i izbjegavanje
siromastva i slicne stvari. 

Dakako, tesko bi sad bilo ocekivati da netko s neba pa u rebra shvati
sve te stvari, nakon sto je inicijalno bio sav sjeban. Takvo nesto je
gotovo nemoguce; svaki sustav, koji pokusava ljude necemu nauciti,
umjesto da ih iz osnove promijeni, zasniva se na umisljanju
raspolozenja i predstavlja samo oblik dekoracije karoserije, kao kad
imas trideset godina staru strgu od auta koja trosi vise ulja nego
benzina, pa ju izvana prefarbas i mislis da si nesto napravio. Bez
nekakve tehnike koja mijenja svijest, sve je to samo umisljanje i
zabluda. Posve je bezvrijedno u sto covjek vjeruje; bitno je ono sto
on zna, ono sto mu je stvarno sjelo i sto kuzi, sto je "groknuo", kak
veli Heinlein. Zbog toga su sve religije isti kurac; nema u njima
niceg pametnog. Jedino pametno u svemu tome nastaje kad covjek stvarno
sam dodje do necega i to razumije, a ono u sto vjeruje nije dovoljno
dobro ni za baciti u smece, jer bi i tamo proizvelo ekolosko
zagadjenje. Nista ne moze covjeka spasiti od krvavo neugodne
introspekcije, ali postoje stvari koje mu mogu puno pomoci u tome, a
neke takve stvari sam ja sistematizirao i izlozio ih kao tehnike yoge.
Ako covjek pokusava nesto spoznati i dosegnuti stvarnost, onda ce ga
te tehnike ubrzati za faktor mega; ako, pak, u sebi ne radi nista ili
pak radi pizdarije, nece mu pomoci ni tehnike ni dragi Bog. 
Nagrada za odbacivanje laznosti, za iskrenost i predanost, tako je
velika, da je se nikako ne moze dovoljno nahvaliti, i rijeci ne mogu
doseci ni izloziti njenu slavu. Covjeka koji tezi savrsenstvu i
vrhovnoj stvarnosti obasut ce takvi darovi, da o tome uopce nema
smisla govoriti jer mi nitko, tko to sam nije iskusio, nece vjerovati.
Velik broj ljudi koji ovo citaju prakticira yogu po mojem sustavu i
jako dobro uvidja o cemu se radi, i njima ne treba previse
objasnjavati cinjenicu da yogi nema prave alternative. Zbog toga njih
mogu jedino potjerati da se sto vise bave yogom, a ostalima
savjetovati da im se pridruze. Eto toliko. :)

-- 
Homepage: http://www.danijel.org