X-Ftn-To: Syllab 

"Syllab"  wrote:
>Bas bih volio cuti tko je to tebi, kada i kako bio brana slobodnom protoku
>Bozje volje?  

Policajac, koji covjeku naplati kaznu za krivo parkiranje, bez obzira
na okolnosti, zato sto je u stanju mapirati zakon na situaciju - on
radi samo svoj posao, nista vise. 
Doktor ginekolog, koji zeni objasnjava da je abortus zahvat reda
velicine ginekoloskog pregleda i govori joj lazi, kojima je uvjeri da
jest nesto sto nije. Nakon tog zahvata od nje ostaje olupina koja na
umu ima jedino samoubojstvo, a on hladno slijeze ramenima i veli da je
sve to rezultat njene poremecene psihe - naime, kako bi ona mogla
osjetiti djete i njegovu zivu prisutnost, to je samo hrpa tkiva koju
je on sastrugao iz maternice.
Psihijatar na forenzickom odjelu u Popovaci, na svoj odjelu ima
politickog zatvorenika kojeg "lijeci" od razlicitih oblika "psihicke
bolesti" godinama. I onda se ispostavi da covjek uopce nije bio
bolestan, nego da je bio pripadnik hrvatskog proljeca kojeg su
komunisti smjestili u ludnicu. Dijagnoza je glasila nesto na temu
"covjek pati od iluzije da je na lijecenje smjesten zbog pripadnosti
hrvatskom proljecu; ne prihvaca svoju bolest, i stoga lijecenje slabo
napreduje". I onda 1991. "odozgora" dolazi uputa o pustanju bas tog
covjeka, zbog nepravednog zatocenja. Ne prihvaca svoje bolesno stanje,
a? Sto je, dakako, dokaz o tome da je covjek totalno izgubljen i
nesvjestan stvarnosti. Cije stvarnosti?
Psihicki bolesnik urla, dere se i sl. Psihijatri ga zavezu za krevet,
drogiraju do nesvijesti. Za par dana covjek umre od perforacije
slijepog crijeva.

Imam vas jako puno u sjecanju. 

Pogotovo psihijatara.
Zasto? Zato sto ste lazljivci. Stvarate dojam strucnosti, a ono, sto
predstavljate kao znanstvenu disciplinu, nema ni osnovne elemente
znanstvene metodologije. Ne postoji kriterij psihickog zdravlja, osim
kao "ad consensu gentium". Psihijatri su u stanju jedino na osnovu
pretpostavke o nekome interpretirati njegovo funkcioniranje u
odredjenom svjetlu - stvarni kriteriji dijagnostike ne postoje. Isto
tako, ne postoje metode lijecenja. Postoje metode paraliziranja uma
pacijenta u stanje neaktivnosti, sto se onda tumaci kao proces
lijecenja, uz svesrdno ignoriranje cinjenice da droge kojima se to
smrzavanje postize ostecuju mozak u daleko, daleko vecoj mjeri od
bezazlenih droga kojima se koriste narkomani. Vidjao sam ljude koji su
boravili u takvim rupama desetljecima, i vidio sam standardna
ostecenja uma koja su bez sumnje izazvana upravo neurolepticima. Velik
broj tih ljudi zatocen je u psihijatrijske ustanove na temelju
"politickih delikata", ili trivijalnosti. Primjer: zena se posvadi s
bivsim muzem oko djeteta, popizdi i na njegovo ime napise nekoliko
cekova s kojima kupi stvari za dijete. Nadje se pred psihijatrima,
koji utvrde da je za vrijeme toga bila neuracunljiva, a buduci da se
radilo o kaznenom djelu, dospijeva na forenzicki odjel psihijatrije.
Tamo ostaje jako dugo vrijeme, naime, presuda glasi "na neodredjeno
vrijeme" - sto znaci da covjek koji je pocinio prekrsaj za koji bi
inace dobio mjesec-dva zatvora moze umrijeti od starosti u
psihijatrijskoj ustanovi, ako se zamjeri psihijatru. Naime, psihijatar
je taj, koji na temelju ISKLJUCIVO SUBJEKTIVNIH kriterija mora sudu
podnijeti preporuku za promjenu oblika mjere psihijatrijskog lijecenja
s one zatvorenog tipa na lijecenje na slobodi. Dakle, ako se zamjeris
psihijatru, odnosno ako mu se ne ulizes dovoljno duboko u guzicu,
ostat ces dozivotno u zatvoru, koji se od obicnog zatvora razlikuje od
toga da tvoje prituzbe nitko ne uzima ozbiljno - zato sto si lud; da
ti nitko ne vjeruje - zato sto si lud; i da psihijatar "za tvoje
dobro" radi s tobom sto god pozeli - opet, zato sto si lud, pa on zna
bolje.
U takvim ustanovama vlada beznadje. Pokusaji samoubojstva su
svakodnevna pojava. Depresija je konstantno stanje svijesti vecine. U
stanju u kojem su okruzeni projekcijom psihicke poremecenosti, slabe
volje poput vecine, ljudi postupno propadaju i gube se, svijest im
slabi i oni, prije normalni, postupno se raspadaju u ludilu. Potrebna
je prakticki beskrajna snaga volje i cvrstoca licnosti da bi covjek
odolio pritisku psihijatra koji citavo vrijeme po njemu projicira
nekakva psihoticna stanja, i za njih trazi potvrdu. Ne kazem da sam
tada imao tu snagu volje, ali sam je pod tim oblikom pritiska razvio.
Bilo je tu svega, recimo samo da sam ucio za razredne ispite za treci
i cetvrti razred gimnazije, a kad mi je po njegovom misljenju predobro
islo, psihijatar je otisao posjetiti ravnateljicu u mojoj skoli i
rekao joj neka pojaca kriterije ispitivanja, jer nije moguce da mi
minimalna ocjena pod tim uvjetima bude 4, a istodobno mi je davao
ekstremne doze kemikalije za koju sam kasnije ustanovio da je
zabranjena zbog opasnih nuspojava i neucinkovitosti. Jedna od
nuspojava je destabiliziranje fokusa paznje, i motorike ocnih misica,
tako da doslovno nisam mogao ni procitati knjige iz kojih sam trebao
uciti. Ipak, iz tog ispita sam dobio 5, a profesorica koja me je
ispitivala se preda mnom posvadila s ravnateljicom koja je htjela
dovesti u pitanje ocjenu.
Isto tako, davali su mi psihotestove. Na svim, od reda, rezultat je
bio savrsen - savrseno mentalno zdravlje. Psihijatru se to nije
dopalo, pa je zakljucio da sam ja "prepametan" za takve stvari, tako
da vjerojatno znam fejkati testove. To je bila vrlo zanimljiva
situacija, imao sam intelektualni kapacitet veci od svih ostalih na
tom odjelu zajedno, ukljucujuci i doktora i tehnicare, nije bilo
apsolutno nikakvih dokaza o bilo kakvom obliku psihoze ili cak i
neuroze s moje strane, ali to nikoga nije ometalo u postavljanju
svakog tjedna druge dijagnoze, i tako dvije godine.

Da, mrzim psihijatre, ali ne zbog necega sto bi ucinili meni, nego
zbog dubokog uvida koji sam stekao u njihovo razmisljanje, mrzim ih
zato sto ih iznimno dobro poznajem. Koliko god su oni proucavali mene,
u jos sam vecoj mjeri ja proucavao njih. Gledao sam kako razmisljaju,
kako im je prljav um, kakvi su zlocinci - s casnim iznimkama nekoliko
ljudi. Dovoljno je samo reci da je Radovan Karadzic ugledni
psihijatar, a ja sam u hrvatskim klinikama vidio jos nekoliko
"uglednih psihijatara" s identicnim profilom licnosti. Jednaka
hladnoca i praznina iznutra, jednaka hladna, necovjecna prosudba koja
ljude melje u neljudskoj masineriji.

Ali, da se vratimo drugim vrstama doktora... prije nekog vremena sam
vodio baku na hitnu u bivsoj vojnoj bolnici u Dubravi, zbog akutnih
problema sa srcem. Cekali smo u cekaoni nekoliko _sati_, prije nego se
netko udostojio pogledati sto joj je, i postaviti krivu dijagnozu.
Onda su napravili pretrage, nakon jos nekoliko sati, i slijedeceg dana
su sa svim tim jebenim dijagnostickim aparatom postavili dijagnozu
koju sam ja postavio na temelju onoga sto mi je rekla i svog
ogranicenog iskustva, za deset sekundi. Onda su je pustili doma, a
kratko vrijeme nakon toga umrla je od fatalnog infarkta miokarda.
Nakon infarkta, naglo su je primili na kardiologiju, naglo vise nije
trebalo cekati satima u redu, naglo je bilo mjesta, ali jebiga, sto
ces, "desilo se iznenada", "nije se moglo predvidjeti".

Gledao sam svu tu nesposobnost, uobrazenost, arogantnu oholost njihove
"strucnosti", i stvarno ne bih imao nista protiv da vas nestane sa
svijeta, jer koliko god da je ovaj svijet sranje, sranje je uglavnom
zbog ovakvog smeca kakvo si ti, koje je u stanju jedino ciniti zlo i
povecavati neljudskost u svemu cega se dotakne.

Pogledaj samo na koji se nacin usudjujes pisati. Ti ne znas nista ni o
cemu. Glup si ko kurac, jednako kao i bilo koji luzer s ulice. Ne znas
nista ni o kakvom aspektu duhovnosti, nisi se bavio nikakvom praksom
na tu temu, nikog odavdje nisi nikada vidio uzivo, a posve je sigurno
da nemas sposobnost ustanoviti necije stanje bez izravnog kontakta,
buduci da pricas samo totalne gluposti, koje su toliko ocigledne da je
jedina reakcija na njih sprdnja. I ti takav se usudjujes imati
misljenje, usudjujes se imati stavove, usudjujes se _suditi_. Jadna je
zemlja koja mora nositi takav teret. Jer, nema veceg tereta svijetu od
gresnika suca, neznalice mudrovatelja i bezboznog silnika. 

-- 
Homepage: http://www.danijel.org