X-Ftn-To: Denis Simoda 

"Denis Simoda"  wrote:
>Tako izgleda ako se gleda izvana, ali u stvarnosti i nije bas tako. Oni
>ozbiljniji unutar pokreta to nikada ne bi tako interpretirali. 

:)))) Sam Prabhupada je to tako interpretirao, a buduci da je on
temelj pokreta, svako kome je to blesavo je po kriterijima pokreta
heretican.

>Oni fanaticni bi i to i rade, ali mislim
>da je puno znacajnije napisati
>dobru kritiku ovih "ozbiljnijih".

Ozbiljni HK je drveno zeljezo, to nije ozbiljan religijski sustav.

>Mislis li da je u HK knjigama dano dovoljno materijala za iskrenu osobu koja
>zeli uzdici svoju svijest?

Ne. 

>Cini mi se da sam pokret interpretira cak i Prabhupadove interpretacije da
>bi prezivio, a pogotovo se interpretira ucenje knjiga. 

ISKCON je gotov, oni su se totalno srozali; prakticki uopce nisu u
stanju privuci nove clanove, sto znaci da je pitanje par desetljeca
kad ce svi stari fanatici pomrijeti i tada ce pokret nestati. Ljudi su
uglavnom vidjeli da je to sranje, premda vecina ne zna koliko i zasto.

>Meni osobno izgleda da je Prabhupadov prijevod
>(bez komentara ispod stihova) Gite, a specijalno Bhagavatama sasvim dovoljan
>da netko skuzi da je pokret daleko od toga.
>Mislim da za dobru kritiku nije cak ni potrebno imati druge prijevode.

Ovdje imamo nekoliko stvari: imamo ISKCON, imamo Prabhupadu i njegove
komentare, i imamo izvorni spis i njegove autore, a o svemu tome bi
nesto trebalo napisati kako ne bi bilo zabune. Zbog toga cu krenuti
naopakim redom - necu se baviti HK pokretom i Prabhupadom, barem ne na
pocetku, nego izvornim materijalima na kojima pokret navodno pociva, a
onda ce postati sasvim jasnim zasto smatram da je to hrpa kretena.

Kao prvo, temelj HK filozofije nije Bhagavad-gita. Bhagavad-gitu su
oni proglasili za temelj svoje filozofije zato sto je ona
objedinjavajuci faktor indijske misli - to je spis kojeg se tamo
shvaca kao sazetak i bit nauka veda, i svako naucavanje mora biti u
skladu s Gitom, ili se smatra losim. Zbog toga je njima stalo do toga
da Gitu prakticki monopoliziraju, da stvore dojam da jedino oni imaju
ispravno tumacenje. Iz same Gite nikad ne bi bilo moguce doci ni na
sto, sto bi makar i djelomicno licilo na HK filozofiju - to je stoga
sto je njihovo naucavanje utemeljeno na drugim tekstovima, pretezito
Bhagavata-purani i Caitanya Caritamrti, barem od onoga sto je
Prabhupada preveo. Ali, ovo je tek nekakav uvod, koji jos ne sadrzi
pravu kritiku, samo nabrajam stvari. Dakle, poanta je da su Prabhupada
i njegov Gaudiya math barem formalni nasljednici Gaudiya sampradaye,
odnosno nasljedja koje vodi porijeklo od Caitanye. Druga bengalska
sampradaya slicnog naucavanja je ona koja vodi porijeklo od Madhve. A
sada cu ukratko iznijeti naucavanje Caitanye, onakvo kakvim sam ga
uspio shvatiti usprkos Prabhupadinom naporu da totalno izjebe spise u
kojima je sadrzano.

Stvarnost postoji u dva aspekta: relativnom i apsolutnom. Apsolut je
onakav kakvim ga definira Shankaracarya - on je doslovno jedina
stvarnost i nositelj bitka. Apsolut je primarna stvarnost, dok je
stvarnost svega drugog sekundarna.
Ali, relativni svijet takodjer postoji, kao oblik gledanja na brahman,
apsolut. Unutar tog svijeta postoje razlicita agregatna stanja, koja
se protezu od Boga, koji je sat-cit-ananda-vigraha, odnosno punina
bitak-svijest-blazenstva, do najnizih stanja postojanja u kojima
gotovo uopce ne postoji sat-cit-ananda. Relativno bice se ostvaruje
predanoscu Bogu, cime mijenja fokus svoje svijesti od iluzije do
punine stvarnosti, dovodeci sebe tako u vezu s sat-cit-ananda, koji je
bitna narav bica, jer, buduci da je temeljna stvarnost u svemu
brahman, predanoscu Bogu bice u vecoj mjeri ostvaruje svoju izvornu
narav. Predanost Bogu je tako idealna metoda samospoznaje.
Postavlja se pitanje kako cemo u svijetu, odnosno u svojoj svijesti,
gdje se nalaze pomijesane razne sile u utjecaji, a prevladavaju
kvalitete vezanosti i neznanja, prepoznati Boga, kako bismo mu se
predali? To pitanje je sebi postavio jos i Vyasa, a u svojem je
razmisljanju dosao do slijedecih svari. Kao prvo, u svijesti svakog
bica postoji temelj stvarnosti; razlika medju bicima je prvenstveno u
stupnju njegovog ocitovanja. Zbog te razlike, neka bica mogu izravno
spoznati Boga bez ikakvog dodatnog napora, drugima je potrebna tehnika
yoge koja ce im to omoguciti, a odredjeni je broj bica u takvom
stanju, da nikakva izravnija metoda nije moguca, vec se moraju
postupno razviti nekakvim konvencionalnim metodama evolucije,
sadrzanim u zakonima karme i dharme, kako bi uopce dosla do stanja u
kojem mogu slusati o brahmanu i prepoznati ga u sebi.
Izuzimajuci prvu i zadnju grupu iz razmatranja, buduci da za njih nije
ni trebao ni mogao napraviti nista, Vyasa se posvetio pisanju tekstova
koji ce na takav nacin nadahnuti onu srednju grupu ljudi, da u njima
na postupan nacin, putem slika, prica, dojmova i tako probudjenih
stanja, probudi uspavana i prigusena sjecanja na sat-cit-ananda. Cilj
njegovih tekstova je budjenje odredjenih asocijacija putem slika, s
tim da je u citav tekst utkana mantricka struktura; same rijeci,
dakle, finim preljevima znacenja govore uzasno puno, nose u sebi bitnu
kvalitetu onoga sto se opisuje. To najvise podsjeca na Heinleinovog
"Stranca" i marsovski jezik, koji nije napravljen za puko opisivanje
predmeta, nego za izricanje duboke spoznaje temeljne stvarnosti
necega, koja je toliko duboka, da misljenje o predmetu stvara predmet,
a promjena u kontekstu misli mijenja fizicku stvarnost. Preporucujem
citanje te knjige, buduci da ce to omoguciti uvid u stvarnu narav
koliko sanskrita kao jezika, toliko i Vyasinog nauma utkanog u njegove
tekstove, gdje sad govorim prvenstveno o Bhagavata-purani. Primjerice,
Vyasin opis Vaikunthe i Krsninog tijela jedini je meni poznati opis
unutarnjih stanja Puruse, koji je prezivio put do ljudskog jezika, i
prema tome predstavlja najvise dostignuce ljudske vrste svih vremena.
Prabhupadin prijevod je u cijelosti izbrisao mantricku kvalitetu
izvornog teksta, pa sam morao prevoditi stvari izravno sa sanskrita da
shvatim o cemu se radi, ali kad sam jednom zbrojio 2 i 2, imao sam
kljuc razumijevanja citavog teksta. Ipak, zbog uzasne kvalitete
Prabhupadinog teksta, nisam uopce motiviran iscitavati to, buduci da
je skok s visine izvornika na Prabhupadin astral tako grub, da mi
pozli.
Vyasini tekstovi nisu prica o stvari, nego pointer na samu stvar; ne
samo to, nego unutar ljudskog uma sam tekst Bhagavata-purane djeluje
kao tehnika yoge koja na suptilni nacin modificira svijest i "vodi"
covjeka po vrlo visokim razinama razumijevanja, djelic po djelic, a
covjek koji to na pravi nacin cita ce se u procesu potpuno procistiti
i postici ce sposobnost izravnog uvida u Boga, savrsenu predanost
Bogu, i time potpuno ostvarenje. 
Slicno vazi i u slucaju Caitanye i njegove tehnike mantricke yoge.
Prema onome sto sam uspio rekonstruirati, Prabhupadi usprkos, radi se
o slijedecem.
Caitanya je shvatio da je moguce naci temeljnu "sjemenku", koju je
potrebno samo vrtjeti po svijesti na pravi nacin, pa da rezultat bude
postupno profinjenje svijesti i prosvjetljenje. Teoretska podloga je
slijedeca: ako je netko procitao novi zavjet, ako ga je citao godinama
i o njemu promisljao, bit ce dovoljna samo rijec "Isus", ili "Krist"
da u njemu probudi sve velicanstvene slike Isusove slave, iznesene u
evandjeljima, i ponavljanjem sjemenske (bija) mantre "Isuse Kriste!" u
sebi ce neprestano osvjestavati Isusovu narav, a osjecajima koji ce se
pritom buditi jacat ce svoju vezu s Bogom, sto ce, ako se ispravno
radi, izuzetno brzo dovesti do vizije Boga u izravnom iskustvu; kad
sam ja osobno napravio nesto slicno po prvi put, od pocetka do vizije
trebalo mi je nekakvih 30 sekundi, toliko je stvar efikasna.
Caitanyina tehnika je u osnovi isto to, samo sto umjesto slika iz
evandjelja poziva Vyasine slike iz Bhagavata-purane, mantrom koja
invocira slike Krsne i Rame, i ako netko promislja tu mantru, a
procitao je sanskritski izvornik Bhagavata-purane, i ako na sanskritu
misli, Vyasinim mislima, o Krsni i Rami, postupno ce povecavati
rezonantnu povrsinu izmedju svoje svijesti i Purusottame, cemu ce
rezultat biti izuzetan rast osobne energije, svijesti i slicnog,
profinjenje fizickog i ostalih tijela i na kraju potpuno
prosvjetljenje. Dio tog tehnickog sustava su i kompleksne pranayame,
koje se na kompliciran nacin iznose u upanisadima, dok se u
Caitanyinoj tehnici pojednostavljuju mantrama i "kljucevima znacenja",
primjerice soma rasa, rasa amrita, rasa amrita sindhu, rasa amrita
sindhu krsna, hare krsna, krsna krsna hare hare. Mantra izvorno glasi
hare rama, hare rama, rama rama hare hare, hare krsna, hare krsna,
krsna krsna hare hare, buduci da Rama ima manju mantricku snagu od
Krsna, tako da takvo promisljanje ima uzlaznu kvalitetu. Postoji i
alternativni oblik, "radhe shyam" koji takodjer ima isti efekt. Sve to
su esencijalni kljucevi tehnike, bez kojih nije moguce postici
inicijaciju, a koji su posve nepoznati i Prabhupadi, i svim HK, a bez
toga, ekstaza se svodi na umisljanje, a predanost na histeriju. 
Ocito, nakon nekog vremena se stvarna Caitanyina tehnika izgubila, a
ono sto se potom dogodilo analogno je prijelazu iz ranog u kasno
krscanstvo, kad se sustina religije izgubila, a ostala je tradicija,
vjerovanje i simbolika kojoj se stvarno, djelatno znacenje izgubilo.
Tako sada imamo hrpu "Vaisnavskih" sekti koje propovijedaju "predanost
Krsni", gdje su se u cijelosti izgubili Vyasini i Caitanyini doprinosi
po pitanju yogijskih tehnika visokog reda, a od ljudi se zahtjeva da
budu predani Bogu bez da im se nekako pokaze sto je to Bog, cemu je
posljedica predanost nekakvoj misaonoj konstrukciji, odnosno idolu, a
rezultat je taj da se covjek totalno upropasti licemjerjem, koje je
jedina kvaliteta koju takvom "tehnikom" razvija. Prabhupada je bio
pripadnik jedne takve prazne tradicije, dosezi su mu bili astral s par
mrvica mentala, a citavo vrijeme je brbljao o najvisim stvarima koje
su toliko visoko, da o njima nije imao ni najpriblizniju ideju.
Rezultat toga je, naravno, katastrofa. Prenosenjem zapadnjacima
izgubilo se jos toga, primjerice nekakav tradicionalni nacin
razmisljanja kakav je Prabhupada imao, jer zapadnjaci nisu gledali iz
cega i zasto on prica, nego sto prica, pa su to probali nekako
usvojiti, nista im nije uspjelo, ali su naucili umisljati i
prakticirati sve oblike laznosti. Dakle, izmedju izvornih, djelatnih
tehnika prociscenja svijesti koje je koncipirao prvenstveno Vyasa, a
dopunio i prakticki iznio Caitanya, i onoga sto postoji u
Prabhupadinim knjigama i ISKCONu, nema apsolutno nikakve veze, i sad
preostaje jedino izricati sablaznjenost nad time, sto mi se ne da, pa
cu ovdje zavrsiti, sa zakljuckom da nije zvaka za seljaka. Oni su
uzeli nesto lijepo i iznimno mocno, i to su unakazili i izvrgli ruglu,
a zbog svojeg neznanja, pa mi ne preostaje nista drugo nego da velim
da su hrpa kretena, sto je jos izuzetno blago receno.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org