Ratko wrote:
> On Tue, 26 May 2009 23:03:59 -0700 (PDT), vib wrote:
>
>>> MA NEMOJ MI REĆI ????
>>> Sad "no comment" kad kreten napiše maksimalni kretenluk
>
>> :))
>> a sta reci tipu koji nekome tko dugo godina vodi jednu od
>> najuspjesnijih firmi u svijetu kaze 'nije toliko dobar koliko mu se
>> cini' i onda jos prosipa svoju pamet?
>
> Profit ti je mjerilo koliko je netko dobar, ako ima profita, dobar je, ako
> nema, nije.

Zapravo, nije nužno tako, to tako funkcionira samo u pojednostavljenom
modelu. U praksi je dovoljno da nekakvu totalno bezveznu knjigu spomenu
u gledanoj seriji i kupit će ju milijun ljudi, a ljudi su znali postati
slavni zbog totalnih gluposti, recimo lik po imenu John Wayne Bobbit je
postao slavan zato što mu je žena, nakon što ju je silovao, odrezala
kurac, kojega su mu ponovo prišili. Za Britney Spears ni dragi Bog ne
zna zašto je slavna, budući da nema pojma o pjevanju, a ima love ko
govna - naprosto ju je nekakva ekipa pokupila s ulice zato što im se
uklapala u koncept oko kojeg su htjeli izgraditi brand, a sad je brand
toliko jak da im se više isplatilo tu white trash piece of shit kurvicu
oprati, očistiti od droge i provući kroz fitness nego praviti brand od
nekog drugog. Paris Hilton je još gori primjer, univerzalno je
netalentirana i ništa ne zna a svejedno na temelju branda zarađuje masne
pare. Dakle živimo u vremenu u kojem "brand recognition" nema veze s
onim što bi se zvalo "inherent value" i što često tvori zanemarivi dio
cijene. S druge strane, tamo gdje postoji inherentna vrijednost koja
ugrožava kreatore brandova često dolazi do pokušaja kreiranja negativnog
branda, kao u slučaju Ratzingera, koji zbog svoje pameti iznimno
ugrožava neke krugove pa propagandna mašinerija oko njega cijelo vrijeme
kreira negativni brand, ili recimo trashera koji oko mene pokušavaju
kreirati negativni brand kako bi suzbili ono što percipiraju kao
ozbiljnu prijetnju svojem obliku egzistencije.

--
http://www.danijel.org/

Ratko wrote:
> On Tue, 26 May 2009 14:34:33 +0200, Danijel Turina wrote:
>
>> Ukratko, mi živimo u svijetu u kojem rad nema vrijednost, materijal nema
>> vrijednost, ali astral ima vrijednost, i kupovanja precijenih stvari
>> točno određenih brandova određene skupine ljudi sukladno svojem stupnju
>> profinjenosti i bogatstva demonstriraju participaciju u određenim
>> "klubovima". Tko nije u stanju proizvoditi stvari čiji posjed daje takvu
>> izjavu, osuđen je na "comodity" tržište na kojem se nadmeće u jeftinoći
>> s Kinezima i robotima, ukratko nema ti više komunizma i radničke klase,
>> to ti je atavizam iz prošlog stoljeća.
>
> Ja obicno velim na na odredjeno stanje stvari utjece velik broj elemenata,
> a ovo je jedan od bitnijih razloga zasto nas nacionalni dohodak je kakav je
> i zasto place jesu kakve jesu, imati Vartesk odjelo je jedna stvar, a imati
> Hugo Boss nesto sasvim drugo, slican posao, slican materijal, a ovi iz H.B.
> pokupe puno vise novaca od Varteksa.

Osim toga, postoje kretanja koja daju naslutiti rješenje jednog od
bitnijih problema kapitalizma, a to je zasićenje tržišta. Naime, ako
netko proizvede auto koji će trajati vječno, svi će kupiti te aute, ali
nakon inicijalne kupovine nitko više neće kupiti auto i tržište
automobila će propasti. Zbog toga svi proizvođači koriste strategiju
planiranog zastarijevanja, odnosno projektiranog životnog vijeka
proizvoda, kako bi tržište održavali na životu. Pokušaji da se problem
riješi stvaranjem novih tržišta ne funkcioniraju dobro, tako da je već u
ranoj fazi kapitalizma ustanovljeno da je bolje razviti strategiju
kontinuirane eksploatacije postojećih tržišta.

E sad, to je problem, budući da ta strategija ima za rezultat jako
velika smetlišta i iscrpljivanje prirodnih resursa.

Rješenje je zamijeniti model vlasništva modelom prava na korištenje,
dakle da kupac ne kupuje proizvod nego njegovu funkcionalnost. Taj model
u svojim začecima vidimo kod novih inkjet printera, koji su praktički
besplatni, ali plaćaš kroz troškove tinte i foto papira. U slučaju auta
bi to funcioniralo tako da je proizvođač auta neka vrsta leasing kuće
kojoj plaćaš "pretplatu" na auto, dakle istu lovu kakvu bi plaćao za
leasing, a kad ti se auto pokvari oni ti ga popravljaju o svom trošku
(tako da su motivirani napraviti ga tako da se ne kvari ili da su
popravci jeftini) i kad dotraje zamijene ti ga novim (pa su motivirani
napraviti auto koji dugo traje). Takav auto se njima ne bi isplatilo
prodati kupcu, jer bi saturirali tržište, ali dati mu ga na dugoročnu
eksploataciju po kriteriju mjesečne rate, e to bi bilo sasvim druga
priča, i to bi kreiralo jedini održivi privredni model, budući da je
iluzorno vjerovati da će današnji model, koji je motiviran proizvoditi
što jeftinije smeće, dugoročno proizvesti bilo što osim frustracije
nekvalitetnim stvarima i uništenja okoliša. Mislim da već postoji par
stvari koje se koriste po tom modelu, recimo oni automati za vodu, koje
ti daju besplatno i promijene ih ako se pokvare, a ti kupuješ samo boce
s vodom.

> Konacno, zasto Danijel uvijek napise nesto pametno, a njegovi oponenti
> lupetaju nesto bez veze.

Oni su ti odlična demonstracija toga da ideja tvori razliku između dviju
stvari napravljenih od istog materijala. Svi koriste isti medij, pišu
poruke na istom jeziku, ali nemaju ideje i zato njihov proizvod nema
tržišni uspjeh. Poruke nekakvog viba ili Bakije su commodity - to svaka
budala može napisati jer nema idejnu vrijednost, sastoji se od općih
elemenata kavanskog pametovanja, a kad nitko tim njihovim pizdarijama
nije oduševljen oni ne razumiju zašto, sigurno si iz sekte pa zato. Iz
istog razloga hrvatska privreda ima problema - oni su trideset godina
čekićali po zakovicama i od toga su živjeli, a sad čekićaju po istim
zakovicama i od toga više ne mogu živjeti, a ne razumiju zašto pa krive
ili vlast ili upravu. A zapravo je fora u tome da se koncept čekićanja
po zakovicama potrošio, taj oblik rada je toliko jeftin da više ništa ne
vrijedi. Slično je s idejama - dugo vremena su salonski prdonje poput
Žižeka živjeli od reciklaže Hegela, Feuerbacha, Marxa i sličnih, u
uvjerenju da je samo pitanje vremena kad će komunizam pobijediti, a u
međuvremenu se desilo da su se temeljni koncepti ideologije koju su
mislili beskrajno reciklirati potrošili. Ono što se Marxu činilo
temeljnim pitanjem pokazalo se kao sporedan i prolazan problem - klasna
borba proletarijata i kapitala zapravo je posve sporedni fenomen a
Marxova analiza je plitka i kratkovidna. Stvarna pitanja i odgovori su
drugdje - danas više nema proletarijata, nema golemih masa
obespravljenog radništva, i zato se svi demagozi koji bi oživljavali
komunizam hvataju za par blagajnica u trgovačkim lancima, koje su
zapravo statistički beznačajna grupa. Nije više stvar u tome da bi
radnici bili obespravljeni, nego je stvar u tome da se promijenio tip
rada koji se vrednuje. U počecima industrijske revolucije vrednovao se
onaj tip rada koji je čovjeka reducirao na bager ili električni
šrafciger, zato što takvi strojevi nisu postojali pa su ljudi morali
raditi dehumanizirajuće poslove. U međuvremenu se tehnologija razvila,
pa umjesto šljakera s krampovima i lopatama imaš Bobcat buldožere,
umjesto legije udarnika i heroja rada imaš velike Caterpillar strojeve,
i prošla su vremena kad je snaga mišića klade valjala, što u doslovnom
što u političkom smislu. Glupi fizički radnici su nekad imali veliku
političku snagu zato što su ih poslodavci jako trebali, ali danas nemaju
nikakvu političku snagu zato što za njih nema posla, nitko ih ne treba
jer su takve stvari migrirale ili u Kinu gdje je ljudska radna snaga
jeftinija čak i od robotske, ili u robotske tvornice za koje postoji
logička nužnost da će na kraju preuzeti sve poslove u proizvodnji, jer
rade kvalitetnije, pouzdanije i predvidljivije.

Dakle, dok su prdonje poput Žižeka filozofirale o Hegelu, svijet je
otišao dalje, i sva njihova pametovanja iz devetnaestog stoljeća sada su
otprilike jednako aktualna kao mišljenja Rudolfa Steinera na koja se,
kao na velike autoritete, pozivaju Den i Vib, ili pak filozofiranja
Blavatske o Tibetu, koji je nekad bio mistična zemlja u kojoj gotovo
nitko nije bio, a danas je pročitana knjiga.

Jedan od bitnih problema neo-modernističkih ideologija je u nedostatku
vjerodostojnih fantazija. Manje-više se sve isprobalo i ustanovilo se da
je sve isti kurac. Potrošile su se ideologije koje su prodavale
fantazije, ustanovilo se da sreća i ispunjenje nisu ni u električnom
tosteru ni u električnoj mašini za pranje suđa ni u vlastitom autu ni u
kući s bazenom. Isto se desilo i raznim duhovnjačkim ideologijama - oni
koji su reklamirali nekakvo novo doba nasukali su se 2000-te kad se nije
desilo ništa, pa sad fantaziraju o 2012-toj. Razni duhovni učitelji iz
Indije i sličnih mjesta su puno obećavali, a kad je nešto od toga
trebalo i realizirati u pravilu se pokazalo da ne znaju o čemu pričaju.
Puno toga je dobro zvučalo u teoriji a u praksi se pokazalo kao
promašeno, između ostalog zato što su te ideologije zapravo proizvod
moderne, koliko god čudno zvučalo da su Maharishi, Yogananda i
Prabhupada proizvod istog mentaliteta kao američka domaćica iz pedesetih
godina s reklame za Tupperware. Ono što je toj domaćici kuhinja puna
električnih naprava, to je njima duhovna tehnika - rješenje za sve
probleme, nešto izvana što dobiješ i što te amnestira od svih unutarnjih
suptilnosti, previranja i osobnih specifičnosti. Modernizam je "one size
fits all" sustav, sustav uniformiranja, sustav u kojem postoji jedno
rješenje za svačije probleme - modernistički sustavi se razlikuju samo
po tome koja točno stvar će riješiti svačije probleme. Maharishi je
smatrao da će TM riješiti sve probleme svijeta, Yogananda je smatrao da
će kriya yoga riješiti sve probleme svijeta, Prabhupada je smatrao da će
hare krišna mantranje riješiti sve probleme svijeta. Nije to novi
koncept, i kršćanstvo i islam su mislili da će riješiti sve probleme
svijeta, samo svi moraju biti kršćani/muslimani i onda će sve biti
dobro, ali i to se pokazalo kao potpuno promašeni koncept, jer se
pokazalo da takvi tek naprave najveće sranje kad im uspije neki dio
svijeta urediti po svojim zamislima.

Problem post-moderne je, dakle, u tome što je informacijska revolucija
zapravo uklonila mistiku sa svijeta. Nema više nepoznatih učenja na
tajanstvenim, neotkrivenim mjestima, koja nude obećanje da će uspjeti
tamo gdje su svi ostali promašili. Nema više zanosa otkrivanja novih
stvari, jer se manje-više otkrilo sve što se dalo otkriti a ništa od
toga nije revolucioniralo ljudsku egzistenciju. Postoje, naravno,
preostale iluzije, poput iluzije brandova i sličnih plitkosti
potrošačkog društva koje daje materijala za bijedne stvari poput
redosljeda kljucanja u ljudskim zajednicama, ali u osnovi problem je u
tome što su se potrošile sve ideologije u opticaju.

Zašto smatram da je, recimo, Yogananda produkt svojeg vremena, da je
produkt moderne? Zato što on smatra da je dovoljno da bilo tko
prakticira tehniku i da će postati svetac; kao, prošlo je staro doba kad
je duhovna evolucija ovisila o postupnom dozrijevanju pojedinca, sad
svatko može kupiti električni toster i biti sretan. Pardon, sad svatko
može vježbati tehniku kriya yoge i biti svetac, ili ponavljati Hare
Krišna i biti svetac.

E ne može. Nema te tehnike od koje će netko postati svetac. Kad
pogledamo što je propovijedao Maharishi, to je praktički faksimil onoga
što su propovijedali Yogananda ili Prabhupada, samo se zamijeni jedna
tradicija i tehnika drugom i eto. Toster, vešmašina, iPhone, TM, kriya
yoga, reiki, to je sve isto obećanje vanjske stvari koja će proizvesti
unutarnje ispunjenje. Neće. Unutarnje ispunjenje je moguće postići, ali
ga nije moguće industrijski replicirati, zato što tu nema
uniformiranosti, nema etalona s kojim se treba konformirati, nema
pojednostavljenja i trivijalnih pravila. Postoje tehnike, da, ali one su
obično precijenjene, jer su pod utjecajem modernističkih ideologija
ljudi bili skloni pripisati tehnici više toga nego ona zaslužuje, a s
druge strane su bili skloni zanemariti ključne faktore koje nisu mogli
pojednostavniti i reklamirati za široko tržište. Fora je u tome da
tehnike yoge uglavnom funkcioniraju tako što reduciraju vanjsku buku i
površne misaone tokove kako bi se yogin mogao fokusirati na dublje
elemente svoje svijesti. A u tom grmu leži zec, tu je razlog zašto su
neki uspješni a većina nije - kad plitka osoba utiša vanjsku buku i
površne misaone tokove, ništa joj ne ostane. Kad duboka osoba napravi
isto, počne percipirati aspekte vlastite dubine. Da bi za nekoga tehnike
yoge bile korisne, on mora imati dovoljni stupanj duhovne razvijenosti,
mora biti u stanju "loviti" određene suptilne elemente, i to je ono što
Maharishi, Yogananda i ostali nisu kužili, oni su mislili da su svi
ljudi jednaki, da su si tu negdje, samo treba maknuti "stres" i evo ti
recepta za prosvjetljenje. Problem je što kad bedaku makneš stres on
naprosto zaspi, budući da ga jedino konstantni dotok sjebanosti drži u
stanju koje je različito od nepostojanja, a kad svecu makneš stres on
počne osjećati dublji protok predanosti i jedinstva s Bogom, pa onda
pogrešno misli da je tehnika micanja površnosti kod njega proizvela taj
rezultat, i da bi ga proizvela kod svih.

Da se razumijemo, nisam ni ja bio imun na takva razmišljanja, budući da
sam bio sklon smatrati da svi ti sveci znaju što pričaju, po sistemu ako
netko valja, onda valjda i ono što priča također valja. U stvarnosti to
tako ne funkcionira, jer ti ljudi praktički nikad nisu imali korektno
intelektualno razumijevanje mehanizama koji su kod njih doveli do
prosvjetljenja ili visokih duhovnih stanja. Duhovno stanje bi im bilo
duboko, a njegovo razumijevanje plitko. Ja sam znao da te stvari tako ne
funkcioniraju, ali nisam bio sklon to generalizirati pa reći da ovi
nemaju pojma. Bio bih skloniji kompromisu, pa bih rekao da to njihovo
možda negdje i nekome funkcionira, ali ja imam drugačiji pristup i
metodologiju. Moj pristup je da ni yoga ni dragi Bog ne mogu od đavla
napraviti sveca. Mogu od demona napraviti đavla i od sveca većeg sveca,
ali sve tehnike se zapravo svode na izoliranje primarnog duhovnog
momenta, a o njegovom iznosu i smjeru ovise i rezultati yogijske prakse.

--
http://www.danijel.org/

vib wrote:
> ?
> comodity uglavnom znaci roba, kakve to ima veze sa cijenom?

Ti si glup ko kurac.

--
http://www.danijel.org/

vib wrote:
> On 26 svi, 12:25, Danijel Turina wrote:
>> vib wrote:
>>> dakle, imamo primjer tvrtki koje su optimirale sve svoje procese,
>>> organizaciju, imaju kvalitetne kadrove itd. nemaju problem sa kradjama
>>> iz skladista i radnicima alkoholicarima.
>> To su firme koje su napravljene u doba komunizma, po principima
>> socijalističkog samoupravljanja,
>
> da, kao Elektro -kontakt, koji je sad jedna od najuspješnijih firmi na
> svom polju u svijetu:

Aha, dakle hoćeš reći da su se neke firme bez problema uspjele
prilagoditi, a druge nisu.
To pak znači da je ovo dolje čisto sranje:

> većina propale hrvatske ekonomije nije niti *imala priliku*
> prilagoditi se modernoj zapadnjačkoj paradigmi.
> Oni koji su imali priliku, kao E-K i slični, usprkos katastrofalnoj
> ekonommskoj politici, ratu, skupom stranom kapitalu, neefikasnoj
> državnoj upravi, pravosuđu itd. ipak su uspjeli opstati. to je samo
> dokaz koliko sposobnosti i neiskorištenih kapaciteta se objektivno
> imalo da se ispliva.
> uništavanje je bio aktivan proces u kojem se gušila prilika da se
> ispliva tj. *prilagodi*. to je poanta hrvatske privatizacije i
> politike od 90-ih naovamo.

Ukratko, hoćeš opravdavati one koji nisu uspjeli time što navodiš
primjer onih koji su uspjeli. Očito njima nisu previše smetale stvari
iza kojih se neuspješni sakrivaju - ni tečaj kune ni državna uprava. Ja
se slažem da je državna uprava neefikasna, da je vlast korumpirana a
sudstvo lakrdija, ali situacija je sljedeća:

- nešto firmi je propalo zbog nesposobnosti managementa i kriminala
- nešto firmi je propalo zbog političkih razloga, npr. netko od
političara je imao interes u uvozu a kao posljedica je propao domaći
proizvođač
- glavnina onih koji su propali postojali su kao sredstvo za
uhljebljivanje populacije, bez tržišne vrijednosti
- veliki broj još postojećih firmi, i praktički čitava državna uprava
funkcioniraju kao sredstvo za uhljebljivanje nečijih rođaka, i propali
bi da uopće mogu propasti, a njihovo postojanje se financira porezima i
zaduživanjem

Ukratko, problem je u tome što je većina velikih firmi rađena tako da
zaposli što je moguće više radnika, a ne tako da što efikasnije
proizvodi tržišno konkurentan proizvod. Uzrok toga je želja vlasti da
kupi socijalni mir, a posljedica je da je populacija odgojena u
očekivanju da će se "vlast" pobrinuti da ih se zaposli neovisno o
tržišnim kriterijima i da na to imaju "pravo". Fora je u tome da ne
postoji "pravo na rad", ili "pravo na posao". Posao je tržišna
kategorija, imaš ga ako na tržištu postoji potreba za radnikom tvojih
kvalifikacija, a ako ne postoji moraš se prekvalificirati ili ćeš biti
gladan. To su sve komplicirana sranja, isto kao i tržišno vrednovanje
određenih tipova rada. Neupućeni recimo pogledaju nekakvu tenisicu i
vide da je u njenoj ukupnoj cijeni s većim postotkom sudjelovala
marketinška kampanja odnosno Michael Jordan, nego radnici u Maleziji
koji su napravili sav "konkretan posao". Ali takvi ne razumiju da je u
današnjem svijetu "konkretan posao" zapravo comodity, nešto što
praktički nema vrijednost. Hrpu poslova je moguće do te mjere
automatizirati da ljudski rad uopće nije potreban, tako da koncept
radnika u plavoj kuti koji čekićem mlati po zakovicama pripada počecima
20. stoljeća i tadašnjim ideologijama, ali u modernom svijetu je vrijeme
radnika zauvijek prošlo. Moderni radnik izgleda ovako:
http://hshsitgs.files.wordpress.com/2009/04/industrial-robot.jpg

Šljakeri u Maleziji su jako sretni da im je netko dao da to uopće rade,
jer da je njihov rad imalo skuplji, isplatilo bi se umjesto njih staviti
industrijske robote koji bi to sve bolje radili i tako isključili
ljudski rad iz jednadžbe. Dakle, vrijeme radnika u smislu Alije
Sirotanovića s lopatom, davno je prošlo i taj tip rada je manje-više
industrijski bezvrijedan. Ono što je skupo i što se plaća je astral. Taj
astral ima dvije komponente: ideja i dizajn proizvoda, dakle inženjerski
dio, i marketinški astral, dakle ideja u koju je proizvod uklopljen i
koja se zapravo prodaje, a proizvod je tu zapravo svojevrsni sakrament,
vidljivi znak participacije u nevidljivoj ideji.
Tipičan primjer je ovo:
http://www.vialuxe.com/Blogs/wp-content/uploads/2008/09/rolex_everose_daytona.jpg

U čemu je fora? Kupiti Rolex ne znači kupiti točan sat. Svaki Casio od
$50 je točniji od mehaničkog Rolexa. To ne znači kupiti lijep sat, jer
je Rolex utjelovljenje kiča i neukusa, nametljiv i nesuptilan. To ne
znači ni kupiti inženjerski savršen sat - Rolex je možda za vrijeme
prvog svjetskog rata bio inženjerski napredan sat, ali danas je
tehnologija sata commodity. To ne znači kupiti ručni rad ili nešto
jedinstveno, jer ih proizvode industrijski i serijski. To ne znači ni
kupiti komad zlata, jer je zlato zapravo jeftino, ukupna vrijednost
zlata na tom satu je stotinjak dolara, a sat košta cca $35000.
Tehnološki najsavršeniji satovi vjerojatno nisu švicarski tourbillioni
nego Seiko kinetic:
http://www.seikowatches.com/products/premier/kinetic_dd.html

To je kvarcni sat s generatorom struje pokretanim pokretima tijela, i
termičkom kompenzacijom kvarcnog oscilatora radi povećane točnosti.
Dakle to je kvarcni sat koji možeš naviti umjesto da mu mijenjaš
baterije. Tehnološki gledano, pere pod s bilo čim što su Švicarci u
stanju napraviti. Zašto onda takav Seiko košta 2000kn a Rolex košta
35000 USD? Što na Rolexu toliko košta? Astral. Tu se kupuje statusni
simbol, participacija u određenoj vrsti astrala, članstvo u klubu ljudi.
To čak nije klub iznimno bogatih ljudi suptilnog ukusa, jer takvi neće
kupiti Rolex nego, recimo, ovo:
http://www.timebooth.com/wordpress/wp-content/uploads/2008/09/william-baume-tourbillon1.jpg

To je daleko ljepši sat od bilo kojeg Rolexa, napravljen je u 10
primjeraka, košta nekih 70000 eura i koliko god da je skup može se naći
više opravdanja *zašto* je skup. Ali Rolex je ulaznica u klub
seljačina-snobova, to je seljački statusni simbol za naglo obogaćene
ljude bez ukusa, i u tom krugu samo Rolex igra, isto kao Mercedes u
Imotskom. Samo trokraka zvijezda igra, ništa drugo nije korisno zidaru
ili mesaru koji je "uspio u životu", ništa ne ostavlja takav dojam kao
Mercedes i Rolex. Dakle kupovinom Rolexa se kupuje izjava, to je jedna
od stavki na listi svake seljačine koja hoće ostaviti dojam da je
uspješna, dakle:

[X] mobitel
[X] rolex
[X] mercedes
[X] jeftine kurve i zlatni lanac u Pashi
[ ] jahta od 20 metara i Severina
[ ] jahta od 120 metara i Lepa Brena
[ ] privatni jet i Beyonce

Ukratko, mi živimo u svijetu u kojem rad nema vrijednost, materijal nema
vrijednost, ali astral ima vrijednost, i kupovanja precijenih stvari
točno određenih brandova određene skupine ljudi sukladno svojem stupnju
profinjenosti i bogatstva demonstriraju participaciju u određenim
"klubovima". Tko nije u stanju proizvoditi stvari čiji posjed daje takvu
izjavu, osuđen je na "comodity" tržište na kojem se nadmeće u jeftinoći
s Kinezima i robotima, ukratko nema ti više komunizma i radničke klase,
to ti je atavizam iz prošlog stoljeća.

--
http://www.danijel.org/

vib wrote:
> dakle, imamo primjer tvrtki koje su optimirale sve svoje procese,
> organizaciju, imaju kvalitetne kadrove itd. nemaju problem sa kradjama
> iz skladista i radnicima alkoholicarima.

To su firme koje su napravljene u doba komunizma, po principima
socijalističkog samoupravljanja, ili možda, da nagađam, firme
napravljene po modernoj zapadnjačkoj paradigmi?

--
http://www.danijel.org/

Zli_Zec wrote:
>>> A i zec je fuj: niš ne vrijedi, niš ne radi a non stop sere.
>
>> i jos je pobozni Katolik, ma tipicni covjek iz naroda.
>
> Samo vi jecajte, jazavci.
>
> Zmije ste koje će izjesti vlastiti rep !!

Ti ćeš, zeče, izjesti vlastito govno.

--
http://www.danijel.org/

Ratko wrote:
> On Tue, 26 May 2009 00:12:21 +0200, Danijel Turina wrote:
>
>> Ratko wrote:
>>>> FUJ.
>>> Je, slazem se, ti tipovi koji ce te ubiti za sto kuna su zbilja fuj.
>> A i zec je fuj: niš ne vrijedi, niš ne radi a non stop sere.
>
> i jos je pobozni Katolik, ma tipicni covjek iz naroda.

Je, sol zemlje.

--
http://www.danijel.org/

Ratko wrote:
>> FUJ.
>
> Je, slazem se, ti tipovi koji ce te ubiti za sto kuna su zbilja fuj.

A i zec je fuj: niš ne vrijedi, niš ne radi a non stop sere.

--
http://www.danijel.org/

Dragan Šimunec wrote:
> I onda u narodu proključa zlo da pravdu uzme u svoje ruke jer ne vjeruje u
> sustav. Pa nisu ovi krali u HŽu iz sporta, zabave i rekreacije nego poučeni
> primjerom svojih top managera, djabalebarosa, koji imaju plaće veće od
> Sanadera a rade manje od crnogorskog lijenčine. To ti znam iz prve ruke, jer
> poznam neke te bahate glave.

Kako znaš da manageri nisu poučeni primjerom sirotinje? "Kad cijeli
narod krade, zašto ne bi i mi?" To je začarani krug u kojem biti pošten
znači biti budala, ne iskoristiti priliku za napraviti sranje znači biti
osoba sumnjivog karaktera, a voljeti raditi se prevodi sa "naivna
budala". Ja sam recimo danas jednom čovjeku imao problema objasniti
zašto otisak fotografije s greškom koja je njemu neprimjetna moram
uništiti, zašto se to ne smije pokloniti ili prodati po sistemu "ma
dobro je". Nije dobro. Iz istog razloga Canon čekićem razbija objektive
koji ne zadovoljavaju specifikacije ili su oštećeni u transportu; to se
ne smije pustiti na tržište jer to nije Canon, to umanjuje njihovu
vrijednost i ugled.

Kad radnik fuša na poslu, nije zajebo kupca ili šefa, zajebo je sebe, on
je sebe definirao kao fušera. Kad radnik ukrade, nije ukrao šefu, nego
je potkopao temelj svoje egzistencije, firmu koja mu daje plaću. Među
svjetinom vlada stav da najviše kradu bogati, ali moje iskustvo govori
da se najviše treba paziti malih i slabih, onih koji misle da imaju
pravo na obilje i sreću, a neostvarivanje toga doživljavaju kao nepravdu
i smatraju da imaju pravo oteti nazad ono što percipiraju kao svoje, ili
kazniti "lopova", jer će te takvi zaklati iza leđa, takvi će ti
napraviti sranje i nema tog zla kojeg ne možeš očekivati od malog i
slabog. Neće te Todorić zaklati i opljačkati, zaklati i opljačkati će te
jedan od malih koji misle da imaju prava na tebe i tvoje, koji misle da
im je svemir nešto dužan. Meni nije teško povjerovati da je onaj klošar
ubio Ivanu Hodak. To je zapravo tako očekivano - klošar misli da mu je
svemir dužan bogatstvo i sreću, i netko mora platiti zato što on to nije
dobio. Netko mora biti kriv, a on u svojoj pravednosti siromašnog ima
prava na njegov život. To je ta patologija, i ona nije nikakvo
iznenađenje onima koji razumiju psihologiju luzera. Krađa iz skladišta
firme je u osnovi ista stvar kao ubojstvo Ivane Hodak - "oni su ukrali,
ja vraćam".

--
http://www.danijel.org/

Darko Ercegovic wrote:
> Odakle se sad pojavio ovaj luđak? Njegva razina mržnje me podjeća na
> situaciju od prije nekoliko godina. Jedna prosjakinja, koja je znala
> dolaziti u samostan u Zvonimirovoj na ručak, jednu večer je ušla u
> sloboni dio samostanskog dvorišta i počela sipati takve hule, psovke i
> kletve prema Bogu i osobama u samostanu da mi se od užasa ledila krv u
> žilama. Nisam mogao pojmiti da je moguće da takvo zlo hoda svijetom.
> Poželio sam da imam zolju i da mi je dopušteno ispaliti je ne nju.
> Vjerujem da bi Bogu bilo milo da sam svoju želju mogao ostvariti. Ovaj
> mesija mi ne izgleda bitno drugačije od spomenute vještice.

Toliko o pravednosti i dobroti malih.

--
http://www.danijel.org/