I wrote several books about spirituality, yoga, vedanta and buddhism. Some I translated to English and you can read them here:
The books were written through a course of many years and the “Possibility of the new”, “The jewel in the lotus” and “The nature of reality” reflect my most recent thinking.
The Croatian versions are here:
Danijel, bi li bio od volje utrošiti malo vremena na diskusiju oko ovog dijela teksta iz knjige “U suton”?
“Koliko sam ja shvatio, ja sam bio zadnja
šansa. Ako ja nisam uspio ništa s njima napraviti, konačni
zaključak je da je njihova priroda posve zla i da je njihovo
uništenje jedino pravedno. Koliko sam ja shvatio, uslijedit će neka
ogromna katastrofa koja će zbrisati ljude s lica Zemlje, a nisam
siguran ni da će Zemlja kao planet ostati. U tom trenutku, kad
pralaya započne, ja ću biti u poziciji pokretom ruke otkloniti
prijetnju, a moju odluku će oblikovati moje iskustvo s ljudima …”
U pravo vrijeme ovo će postati potpuno jasno, bez potrebe za objašnjenjem. 🙂
Ja bih svejedno malo pitao. 🙂
Ali ako me (opet) otpiliš, ok. 🙂
Uglavnom, manje više mi je sve jasno. (Naročito to da samo bez potrebe filozofiram).
Ali upravo u kontekstu neobaveznog mudrovanja, pitam. Ti veliš kako će tvoju odluku odrediti tvoje iskustvo s ljudima. Recimo, neskromno i neutemeljeno, da ja učinim da tvoje iskustvo s ljudima prevagne na pozitivnu stranu. Nisam li zaista tada ja onaj koji je “otklonio prijetnju”?
Kontekst za moje pitanje je slijedeći. Mudri ljudi govore kako je zapravo svatko od nas Brahman, neka vrsta stjecišta stvarnosti u točci, ili suprotno, ekspanzija stvarnosti iz točke. (Prihvatimo to popularno pojednostavljenje načas, u bilo kojem obliku).
Da li tada jednako ti pomažeš meni i istodobno ja tebi, ili stvari ipak stoje drugačije? Ne govorim o pomaganju iz aspekta ravnopravnosti duhovnog razvoja (tu nemam što ni tražiti zapravo) već s aspekta činjenice da smo svi u istom tkanju stvarnosti, neovisno o interpretaciji. Osim ako baš ne moramo ići u pravcu toga da ja u suštini pričam sam sa sobom, u stvarnosti koju sam sam stvorio.
Vratimo se na početno pitanje: nije li tvoje iskustvo s ljudima zadano, kako god se uzme?
Razumjet ću ako ti je ovo dosadno, uzaludno ili preobimno za pojašnjavati. Meni bi dodalo novu kockicu u mozaik, ali ne mogu ti ničim sličnim uzvratiti.
Mogu samo zahvaliti, u svakom slučaju.
Nitko od nas nije brahman. To je kao da likovi u video igrici vele “svatko od nas je računalo”. Točnije bi bilo reći da je cijela stvarnost koju ti percipiraš komplicirana kombinacija iluzije i stvarnosti, gdje su aspekti stvarnosti koji prožimaju iluziju zapravo brahman, odnosno aspekti/relativne pojavnosti istog.
Hvala Danijel.
Ispalo je tako da su ove tvoje riječi imale značajan učinak pa sam tek sada došao do trenutka u kojem ti se i ovim putem želim iskreno zahvaliti.
Iako sam se isprva htio vratiti na moje početno pitanje, nastavio sam razmišljati o tvojim riječima. Onda sam osjetio potrebu pročitati tvoj komentar Yoga Sutre, za što sam “slučajno” imao i vremena i koncentracije, u jednom trenutku u to vrijeme.
Od onda sam bez riječi.
🙂
Danijel, pitao bih još ponešto. Imaš li volje za odgovor? Hvala unaprijed!
Pitaj.
Ranije si napisao (vidjeti niže) “i par puta dnevno si uzmeš po par desetaka minuta čistog fokusa”.
Zamolio bih te da mi pojasniš ovaj dio oko fokusa. Fokus na što, kako se fokusirati, općenito da li pri tome misliš na meditaciju u općem smislu ili nešto drugo, šire ili drugačije?
Čak i ako budeš ponavljao nešto što si već rekao i objasnio, neka nova riječ ili opis može mi puno značiti.
Još jednom unaprijed hvala.
Tu sam mislio na onaj oblik vrlo konkretnog usmjerenja na ideju koja nosi aspekte transcendentalnog, a koji je moguć osobi na koju se to odnosi; naime to nije svima ista stvar. Dakle tu mislim na najbolju stvar koja je tebi kao osobi moguća, u najčišćem stanju. “Meditacija” je jedna od onih riječi koje ne volim, zato što mogu značiti bilo što, isto kao i “ljubav” ili “Bog”. Ali ako se uspiješ fokusirati na onaj aspekt Boga koji si u stanju pojmiti na neki način, bilo kroz neki tekst, glazbu, ideju, emociju i sl., to će vrlo brzo narasti, odnosno kroz to ćeš spoznati više.
Smijem li dalje daviti?
U praktičnom smislu, budući da je riječ o dnevnim aktivnostima, da li to znači fokusiranje na jednu te istu “stvar” svaki dan ili općenito fokusiranje na bilo koju od “stvari” koje nose neko zrno transcendentalne vrijednosti?
Meditacija zaista može značiti više toga, ali u smislu fokusiranja bi odgovarala tvom opisu (prije ovog pojašnjenja).
Indijci imaju jedan vrlo zanimljiv koncept, “išta devata”. To se obično prevodi kao “odabrano božanstvo”, u smislu da netko odabere hoće li štovati Šivu, Višnua ili koga već, a pametniji komentatori shvate da se tu radi o tome da netko odabere koja forma njemu osobno najbliže dočarava Boga. Ja imam još apstraktnije shvaćanje toga, dakle da je išta devata točka u kojoj je veo između osobne stvarnosti i transcendencije najtanji, dakle bilo koja struktura u umu kroz koju se najlakše dohvaća Božansko. Meditacija bi tu bila bilo kakav proces koji fokusira svijest na različite aspekte i atrbute toga.
Da odgovorim na tvoje pitanje, fokusiranje na jednu te istu stvar nema nužno nikakve vrijednosti. Netko se može fokusirati cijeli dan na rupu od čavla u zidu, logove na mail serveru ili pornografiju na Internetu, i ništa od toga nema vrijednosti u smislu proboja prema transcendenciji. Ono što ima vrijednosti je razmišljanje o tvojem išta devata. To nije nužno i uvijek tako strukturirana aktivnost kako se na prvi pogled može činiti; ljudi koji nemaju religijsku pozadinu često doživljavaju transcendenciju u nizu različitih briljantnih trenutaka, kroz ideje u književnosti, emocije u glazbi i sl., i njima se neće činiti da je to svedivo na dotični koncept, ali u stvarnosti, toliko mu je blizu da ne vidim veliku razliku.
Drugi koncept povezan s tim je onaj mantre. Mantra je riječ, ideja, stvar koja je dovoljno kratka i sažeta da može u trenutku proći kroz um, dovoljno jasno definirana da ju se može ponavljati, a koja invocira išta devata, odnosno aspekte transcendencije koje si ti osobno u stanju poloviti. Mantra je recimo riječ Bog koja u svijest dovodi ne apstraktnu ideju o Bogu, nego osobno sjećanje na Boga, onako kao što ti ime člana obitelji dovodi u sjećanje slike, događaje, emocije i sl., na vrlo konkretan način. Dakle ponavljanjem mantre u svijesti olakšavaš prisjećanje na transcendentalno.
Naravno, tu sad postoji hrpa glupana iz Indije i na Zapadu koji su nešto od takvih stvari čuli, sve su krivo shvatili i izgledaju kao zombiji. Takve ignoriraj, oni su loša imitacija pravog fenomena. Pravi fenomen je kad recimo čitaš nešto i pukne te, i onda se prisjećanjem na taj dio teksta prisjetiš te točke proboja i po tome iteriraš. Za takav tekst ja velim da ima mantrička svojstva.
Isto tako, takve stvari nisu nešto što treba previše formalno shvatiti. Za sve praktične svrhe, koristiti svaku priliku da se prisjetiš linije razmišljanja koja te najviše približava transcendentalnom je ona vrsta fokusa o kojemu sam ja tu pričao. Koja je svrha toga, pa recimo to ovako, izuzetno lako se rasplinuti i imati glavu punu svakakvih gluposti, pri čemu ti se po kriteriju slučajnih brojeva aktiviraju misli o nečemu što si čuo, nečemu što si gledao na youtube, hrpi raznih nebitnih gluposti koje se dešavaju na dnevnoj bazi, i ako to dopustiš, prođe ti život u tome. Alternativa je da u svojoj svijesti budiš aspekte više stvarnosti, i pokušavaš živjeti na takav način da ti drugima budeš aspekt više stvarnosti.
Sada je kristalno jasno, iskreno zahvaljujem!
Nego, da te ovdje pitam nešto. Jesi li možda čuo ikada za Hairakham i znaš li išta o tome mjestu?
Pokušat ću vrlo kratko jer mrzim tipkanje po mobitelu, a nemam ništa drugo na raspolaganju.
Dakle prije par godina sam imao neke zamisli u pogledu toga što bi se moglo isprobati da se možda uspostavi nekakav kontakt s nečim nadnaravnim, e da bih na kraju to i napravio. Ništa spektakularno, ništa za pohvaliti se, moje ideje su se pokazale prilično djetinjaste i promašene, pa sam od toga privremeno odustao i ostavio nekad za kasnije.
Pa ipak, kraće razdoblje nakon toga, možda mjesec dana poslije, desilo se nešto čudno, a na osnovu čega mogu pretpostaviti da sam bio krivog dojma i da sam ipak privukao nečiju pozornost.
Naime desila se jedna hajde recimo vizija, usred noći, u mojoj spavaćoj sobi, iznenada, po svojoj volji, bez ikakvog očekivanja, najave i objašnjenja.
E sad, nešto što ima svoj uvod i određenu vizualnu koreografiju u jednom momentu postaje stvarno, mnogo stvarnije od ovog svijeta, u momentu kada taj netko odlučuje objaviti svoju živu prisutnost, a u meni se spontano nametne misao “On je tu!”
Nije to ono što sam ja mislio da će biti, niti ono što sam pokušavao. Ovo je nešto skroz drugo. Kao da sam mislio da će se iz grma pojaviti zec ili jelen, a pojavio se mrki medvjed od petsto kila od čije pojave ti se oduzmu noge. Prvi put sam vidio kako to izgleda imati stvarnu moć na raspolaganju u svojim rukama, moć u usporedbi s kojom se predsjednici velikih država čine kao glumci u dječjem kazalištu koji su sebi umislili koješta.
Jasnoća velikog prodornog intenziteta, velika koherentna silina i moć je ono od čega se sastoji tijelo toga koji se objavio, to je ne samo njegova osobina nego i osnovna priroda od koje se sastoji.
“Ovo je moj Hairakham”, reče mi u maniri domaćina koji gostu pokazuje svoj posjed, mada ni dan-danas nisam baš skroz siguran u čemu se sastoji značaj toga ni zašto bi to mjesto za koje nikada prije nisam čuo bilo vrijedno spomena.
Hairakhan/Haidakhan je selo u Himalajama u kojem je živio Babađi:
https://en.wikipedia.org/wiki/Haidakhan_Babaji
Nikakvo drugo značenje tog termina mi nije poznato.
Da, ma znam za to selo u podnožju planine, bio sam uspio iskopati i na samoj karti, ali sam mislio da ćeš možda ti baciti nešto svoje iz rukava.
Postoji gore i neki hram/svetište, pa čak i google street view slike redovnika kako se šetaju u samom dvorištu objekta. Mislio sam se, dok sam to gledao, e ako sad ovdje naletim na scenu identičnu mojoj sjest će mi ko budali šamar. Ali nema slika same unutrašnjosti, a sve i da ima čini mi se da bi to bila promašena poanta stvari.
Nešto bitno — u tvojoj posljednjoj knjizi se na više mjesta priča upravo o različitim iskustvima, kako u načelu tako i o tvojim osobnim. U većini tih slučajeva spominješ spontani samadhi kao integralni dio samog iskustva kontakta s duhovnim veličinama.
Je li to zaista nužnost prirode takvih susreta ili se neke stvari (pa makar bile i nižega ranga) mogu dogoditi bez samadhija?
Jer, ako je samadhi bilo kakav uvjet istinitosti, onda sve ono što sam napisao u prošloj poruci momentalno pada u vodu.
Dosta je tu upitnih i konfuznih elemenata zbog kojih bi i ja sam to najradije bacio u vodu, ali postoji jedna ključna stvar zbog koje ipak ne mogu, a evo o čemu se radi — valjda me shvaćaš o čemu pričam. Dakle situacija u kojoj se pojavi netko tko samom svojom pojavom invocira Božje kvalitete bez greške daje takoreći “certificate of authenticity”, pa makar i sve u vezi toga bilo rašomon.
Pa sad eto…. šta ja znam.
Ovo što si opisao je daršan, ne samadhi, a uvjet istinitosti je da se percipira kao viša stvarnost u odnosu na normalnu, dakle proširenje svijesti. Samadhi nije uvijet za ništa, to je samo jedno od viših stanja.
Meni ti to izgleda kao da si naletio na neku strukturu koju je Babađi ostavio za slučaj da ga netko traži, a ti si ju uspio aktivirati drugačijim setom upita, dakle on je očekivao da netko pokušava doći do Hairakhana zato što tamo misli dobiti njegov daršan, a on mu pokaže svoje duhovno stanje i veli, to je Hairakhan, to traži. Složio je to tako da se pokaže kvalificiranima. Tako to meni izgleda, a koliko je istinito, ne znam, pitaj Babađia. 🙂
Ako se smijem ubaciti …
Danijel, dok nisam pročitao tvoju trilogiju, činilo mi se da je knjiga “Ja sam to” od Nisargadatte Maharaja u suštini zadnja knjiga koju bih trebao pročitati. Nakon čitanja trilogije, moram pomiriti nauk iz te knjige, koji mi je intuitivno savršeno prihvatljiv, s ovim što ti objašnjavaš u svojoj trilogiji.
Spominjem to zato, jer kao što je Dario pokazao, duhovno iskustvo, duhovna spoznaja i duhovni razvoj su nama (neiniciranima) posve izvan kontrole. To je doslovno tapkanje u mraku, nabadnje, nagađanje i uzaludna metoda slabih pokušaja s vjerojatnošću da se pogodi zrno duhovnosti ravno dobitku na lotu. Dobro, Dario je dobio jedan zgoditak.
Ali skoro da je lakše biti nesvjestan problema, pa se čovjek pati jer eto život je takav, nego ga ne moći riješiti, a moguće je.
Ok, ok, ne kukam i primit ću se posla, jer me očito nitko neće uzeti za ručicu i odvesti u samadhi.
Samo kažem da nije ni ugodno ni praktično biti “slijep”. 🙂
Konačno, nije moj blog, a i bez pitanja sam se ubacio u raspravu, ali kada sam već tu zahvalio bih Dariju što je podijelio svoje iskustvo s prisutnima.
Nabadanje u mraku je bilo eventualno meni, barem na početku, a i mene su ovi gore vodili prema materijalima koji mi mogu biti od koristi. Tako da, iz te pozicije gledano, kad netko kakti slučajno naleti na mene i pročita moje knjige, sve priče o vjerojatnosti, nabadanju i pipanju u mraku tu padaju u vodu.
Slažem se.
Govoreći o mraku mislio sam na vrijeme prije trenutka “inicijacije”, dok puno toga mora stajati na vjeri i povjerenju. Kažem tapkanje u mraku, jer tako meni izgleda ovo napipavanje najboljeg načina da da se ostvari nešto što je nedvojbeno inicijacija.
Ja se na tvom mjestu ne bih previše opterećivao time što ovo ili ono nije idealno. Na početku nikad ništa nije idealno – ni razumijevanje cilja, ni razumijevanje metoda, ni praksa. Bitno je da želiš stvari iz generalno pravog smjera i da si se ozbiljno namjerio na to, dakle da ti to nije nekakva zajebancija uz kavu.
Misliš da je to duhovno stanje naprosto impresija utisnuta u samu strukturu koja može djelovati inteligentno i neovisno o njemu koji uopće ne mora biti svjestan koji način je i kada korištena, ili si više mislio kao neki aktivni link koji vodi ka kreatoru u slučaju da za to postoji potreba?
Tvoja čitava filozofija duhovnosti, pa i samo ime sustava, se vrti oko daršana i o tome su knjige pisane, pa nema potrebe ništa dalje diskutirati ali samo ću pitati ovo — kako najbolje sačuvati impresiju od zaprljanja? Pretpostavljam da se lako može doći do toga da bude oštećena ili potpuno neupotrebljiva.
Ne znam koliko si upućen u teoriju tulpi, ali situacija u kojoj yogin napravi energetsku strukturu koja reagira na određene aktivacijske uvjete kako bi proizvela određene učinke je pozata na Tibetu. Ja dodatno razlikujem tulpe kao širi pojam, dakle energetsku strukturu stvorenu umom, od skripti, koje su u osnovi podvrsta tulpi. Skripta je jako precizno definirani, ajmo reći algoritam, komad koda, ili je možda bolje ti nazvati elektronskim sklopom, zato što je stvar sama svoj hardver. Skriptu kreira netko tko ima ajmo reći magijske sposobnosti i vlast nad određenom razinom duhovne tvari, što je uglavnom astral, ali može sadržavati i dragulje od raznih vrsta vađri, kao energetske izvore, a isto tako može sadržavati linkove na više nad-astralne razine, i kreirati svojevrsna duhovna križanja. Najkompliciranija vrsta skripti su mjesta poput ovog svijeta.
Ako netko poput Babađija kreira skriptu, može to definirati po sistemu, “ako me netko traži [definicija rubnih uvjeta], reci mu da me ne traži na fizičkom mjestu nego u duhovnom stanju [definiraj sve potrebne parametre, definiraj skretnicu, definiraj ciljno stanje, definiraj verbalnu poruku]”.
Nikako, svaka struktura u fizičkom mozgu kreirana daršanom postupno će izblijediti ako u se ne obnavlja, dakle cilj je iskoristiti to stanje daršana kako bi te ono podučilo tome što je stvarna yoga, dakle znaš što vodi tamo, znaš kako otprilike izgleda, čemu treba težiti a što izbjegavati, i barem više nemaš problema s tim da ne razumiješ u kojem smjeru leži cilj, a definitivno nemaš problema s mentalnim otrovom materijalizma koji je na ovom svijetu najveći problem.
Dakle cilj je iskoristiti početni impuls koji ti daje daršan da bi naučio prakticirati yogu koja će proizvesti iduću generaciju duhovnih iskustava.
Inače, što se tiče tvog komentara od neki dan, da ti se čini da je manje-više sve o čemu je vrijedilo pisati već napisano — ima ipak nekih tema kojih te nisam često vidio da se dotičeš.
Evo, recimo, pitanje stvaranja potomstva, a u okviru i kontekstu čitavog vrijednosnog sustava koji si posložio kroz sve ono što je dosada rečeno na tvom blogu.
Mogu se sjetiti svega dva članka koja se koliko-toliko dotiču te teme. Prvi jako stari (hic Rhodus, hic salta) gdje se, među svim ostalim stvarima kojima se taj članak bavi, usput spominje i odgajanje djece u kontekstu kontinuiranog svjesnog otpora degenerativim silama ovoga svijeta, svojevrsni proces kultiviziranja ovdašnje egzistencije (možda sam fulao u dojmu, pišem otprilike po sjećanju). Veći broj tvrdnji iz tog teksta je opozvan kasnijim saznanjima i preokretima.
Drugi članak je relativno nedavni u kojem si napisao ponešto o načinu na koji djeci prenosiš sliku svijeta, ali on se uopće ne bavi razmnožavanjem kao takvim.
Ja sam u godinama kada bih se mogao konkretno pozabaviti time, ali ne vidim nikakav dovoljno uvjerljiv razlog zašto bih pravio djecu. Ti imaš dvoje, ali ti si druga priča. I ne samo ti, nego svaki čovjek koji je u posjedu nekih rijetkih i vrijednih znanja koja valja prenijeti dalje. Za sve ostale, ne vidim nikakvu poantu stvaranja potomstva, niti osjećam ikakav emocionalni poriv za tako nešto.
I da, to što su lopatom sastrugali talog s dna pakla pa meni poslali za roditelje nimalo ne pomaže stvaranju nekih romantičnih familijarnih ideja.
To je istina, ali razlozi za to su komplicirani.
Da, taj članak je čak i onda bio dio mojeg šireg misaonog eksperimenta na temu “pretpostavimo da je ovaj svijet dobar”.
Jedan od razloga zašto nisam sklon pisati stvari koje će ljudi protumačiti kao direktne savjete za organizaciju vlastitog života: recimo da si po onome što sam napisao organiziraju život, i to ispadne sranje. Ne želim se naći u poziciji da se izvlače da su nešto napravili zato što sam ja rekao da treba. Ako će netko nešto raditi, to treba biti iz razloga što on smatra da tako treba, to je rezultat njegovih želja i razmišljanja i za to preuzima odgovornost. Ja sam se nagledao situacije u kojoj bih ja sto puta trubio istu stvar i nitko me ne bi slušao u stvarima koje su ekstremno bitne, ali s druge strane bi u najtrivijalnijim stvarima napravili najgluplje stvari zato što su tako interpretirali nešto što sam usput rekao bez namjere da se to shvati previše ozbiljno, i onda bi mene krivili kad bi imali nekakvo sranje. To hoće li netko imati djecu treba biti rezultat njegove, odnosno njezine odluke, s tim ja nemam ništa. Apsolutno svi duhovni principi i yogijske tehnike o kojima ja pričam važe bez obzira imaš li ili nemaš djecu. To je jedan od razloga zašto se nisam bavio tim pitanjem. Bez obzira imao ili nemao djecu, imat ćeš neku vrstu problema. Ne želim biti u situaciji da me netko krivi za rezultate svojih izbora u situaciji u kojoj ja zapravo nemam nikakvog razloga preporučati jednu opciju ispred druge. S druge strane, ono što bih definitivno preporučio je pogledati kako se ti osobno osjećaš glede nečega i po tome formiraš odluke, jer je to jako osobno-karmička stvar.
Ono što mogu napomenuti su čisto općenite stvari, recimo da je dobar opći razlog zašto bi dobri ljudi trebali imati djecu taj što u suprotnom slučaju za duše koje se ovdje žele inkarnirati nema alternative rođenju u demonskim obiteljima. Isto tako, dobar opći razlog protiv imanja djece je taj što je odgoj djece općenito dosta generička stvar, i ako želiš prenijeti sofisticirano znanje idućim generacijama, podučavanje odraslih je bolji pristup, zato što je to s jedne strane igra statistike, i u djetinjstvu nikad ne znaš u kojem smjeru će netko ići i ima li ga smisla specifično podučavati. S treće strane to jako diže vjerojatnost da će svi potencijalni yogini imati sjebano djetinjstvo koje će uzrokovati probleme koje kasnije treba rješavati. Na suprotnu stranu, za većinu ljudi je dobra ideja imati djecu zato što je većina drugih stvari koje bi mogli raditi manje bitna, i tu se mogu fokusirati na nešto korisno. Razlog protiv je pak to što kad imaš djecu, zaboravi neku ozbiljnu osobnu duhovnu praksu dok oni ne odrastu. U kontru je pak argument da razina ometanja koju proizvode djeca samo neznatno nadilazi razinu ometanja koje proizvodi bilo kakva površna interakcija s ljudima.
To su općeniti razlozi. Specifični razlozi bi se kretali u smjeru da ako je ovaj svijet na zalasku, i još specifičnije, ako su vrata inkarnacije ovdje zatvorena velikim dušama, općeniti razlozi zašto bi netko imao djecu ne važe. E sad, to sad spada u domenu gdje nisam siguran oko preporuke koju bih dao, zato što sam poprilično siguran da sam u pravu, ali sam isto tako poprilično nesiguran glede vremenskog okvira. Ja cijelo vrijeme ponavljam da ne razumijem koncept vremena ali nitko mi ne vjeruje. 🙂 Konflikt Amerike i Rusije je očiti primjer – stvari se dešavaju bitno sporije nego sam ja mislio da će se dešavati. E sad, ako sam ja u krivu glede vremenskog okvira, a ne bi bilo ni prvi ni deseti put, unatoč tome što cijelo vrijeme govorim da ne vidim “kada”, moje specifične preporuke bi mogle biti potpuno promašene i ne želim da si netko sjebe život tako što neće imati djecu unatoč tome što se njemu čini da bi ih trebao imati, a zato što sam ja rekao da ovaj svijet ide u kurac.
Glede toga, moja preporuka na privatnom forumu i drugdje je uvijek bila “ponašajte se kao da će sve ovo trajati stotinama godina, a isto tako kao da bi moglo biti danas gotovo”, jer je to općenito dobar savjet za smrtna bića. Ja osobno radim hrpu stvari koje imaju smisla samo iz pretpostavke da će sve trajati dugo, a isto tako sve radim iz pozicije da nitko sretniji od mene ako danas umrem.
Što se mojih klinaca tiče, bojim se da sam daleko više o yogi naučio vas tu po blogu i forumima nego tu dvojicu, pogotovo starijeg, koji zna napisati unix daemon ali bilo što duhovno mu je totalna apstrakcija i jako slabo kuži što mu pričam kad išta takvo spomenem. Već i to je dobar razlog za zamisliti se ako je nekome razlog za imati djecu to da bi ih učio nečemu sofisticiranom. Nikad ne možeš znati hoće li oni za to imati ikakvog talenta. S druge strane, moja opažanja su anegdotska i tko zna što će tu još biti. Definitivno ne bih na temelju tako malo informacija davao generalne preporuke.
Napredujem s knjigom “Mogućnost novog”. Trenutno sam na težem dijelu.
U međuvremenu, palo mi je na pamet da možda ima nešto što još nisi napisao, ili barem to nisi sistematizirao (ili se meni tako čini). U knjigama često navodiš problem postavljanja teorijskog modela u duhovnosti, ali i nevažnost istog spram prakse. Slično kao što je gravitaciju teško teorijski objasniti, no svatko zna da će jabuka u konačnici pasti sa stabla. Odnosno, premda duhovno razvijeni ljudi ne moraju znati kako točno nešto funkcionira, uvijek mogu uočiti i iskoristiti praktične aspekte onoga što očito funkcionira.
Bi li vrijedilo rezimirati te zakonitosti?
To sam već napravio do neke mjere, a apstraktnije od toga bi išlo samo matematičkom formulacijom, s čim postoje dva problema. Prvi je da ja nemam talenta za tu vrstu formalnosti, a drugi je da to apsolutno nikome ne bi bilo od koristi, zato što bi takva formulacija bila nešto na temu diferencijalnog i integralnog računa, i linearne algebre, dakle za dekodiranje toga treba biti matematičar a ne yogin. Dakle stvar ne bi smanjila nego povećala količinu problema. Već i ovako sam dosta zašao u “termodinamiku” kalapa.
Hvala na odgovoru! Zapravo, ja nisam mislio da bi trebalo ići tako daleko. Mislio sam na jednostavne zakonitosti. Npr. bačeni kamen neminovno će pasti na zemlju. A u duhovnosti nešto poput “meditiranjem će se neminovno fokusirati misli”.
Dakle, postoje li zakonitosti koje funkcioniraju doslovno i neumitno, odnosno da jamče određeni rezultat neovisno o okolnostima? (bacili kamen više ili dalje, mora pasti na tlo).
Kontekst pitanja je: što zaista učiniti da dadne mjerljive rezultate? Jasno mi je da pitanje zvuči posve materijalistički, ali opet ako spominjemo zakonitost da barem budemo sigurni da je zaista riječ o zakonitosti.
Ujedno, mislim da sam jednom prije krenuo čitati tvoje knjige, ali očito je trebalo vremena da budem spreman razumjeti ih (bolje). Još jednom hvala na knjigama, naročito na trilogiji koju sada čitam (prvi put).
Sat-ćit-ananda agregira kalape u veće strukture. Velike strukture izotropne građe u nekoj točki se transformiraju u kvalitativno višu razinu duhovne tvari. Veća struktura ima čvrstoću ograničenu eventualnim inkluzijama duhovne tvari niže energije. Čestica duhovne tvari više kvalitete može se u određenim okolnostima raspasti na mnoštvo čestica niže kvalitete, gdje je ukupna energija konstantna. Duhovna kvaliteta suprotna sat-ćit-ananda slabi unutarnju koheziju duhovne tvari i dovodi do raspada.
To je najbliže znanstvenoj formulaciji što sam u stanju napraviti. Mogao bih nešto slično formulirati o mantrama, volji, fokusu svijesti i sl., na temu da je volja iza koje stoji velika duhovna snaga u stanju agregirati duhovnu tvar, ili razbiti strukture na sastavnice, ukoliko volja veće snage ili ovlasti tome ne stoji na putu.
Kao što vidiš, to su poprilično generalizirane stvari, ne još na razini matematike, ali mislim da bi većini ljudi, čak i pametnih, to trebalo razmutiti u malo više vode. 🙂
Način na koji ja te stvari gledam jako liči na fiziku, odnosno fiziku i kemiju shvaćenu na fizikalni način, iako su “čestice” koje sudjeluju u interakcijama potpuno drugačijeg tipa i najbolje ih je shvatiti kao emocionalnu/duhovnu energiju. Isto tako, mislim da se karmičke relacije daju vektorski zbrajati, kompleksne sile je moguće prikazati kao tenzore i tako s njima raditi, ako na korektan način izdefiniraš dimenzije vektora. Moj prijedlog je koristiti (sat,ćit,ananda) kao koordinatne osi i tu se svaka karmička sila može izdefinirati u smislu smjera i veličine. Onda se time može množiti ciljni duhovni entitet kao matricom transformacije.
Ali velim, ja nisam dovoljno dobar matematičar da bih to mogao kako spada napraviti a ne želim raditi greške.
Najljepše zahvaljujem!
Prelazim sada na Yoga Sutru. Unatoč “upozorenju” na početku, kako tekst može izgledati kaotično i kako ga je nemoguće ispravno i istinski razumjeti bez osobnog iskustva na kojem se temelji (što poštujem i prihvaćam!) moram reći da mi i ta knjiga, kao i ostale tvoje knjige, govori na iznimno prihvatljiv i razumljiv način. Iako sam potpuno svjestan da nemam nikakvo pravo zaključiti da zaista shvaćam sadržaj, svejedno ne osjećam nikakav otpor njegovom usvajanju. Jednostavno, stvari zvuče logično i dobro se nastavljaju na moja (skromna) saznjanja, ali i intuiciju. Naravno da u ovoj konfuznoj fazi ja za svaki tekst koji čitam radim “unakrsnu provjeru” te vodim brigu da duhovnost nije stvar intelekta i “dobre priče”. Pa ipak, stvar funkcionira.
Zanimljivo, istodobno mogu zamisliti jako malo ljudi oko sebe koji bi to mogli čitati na jednaki način.
Bit će mi zadovoljstvo vraćati se tim knjigama, koje je potrebno pročitati više puta.
Istodobno, po principu nevezanosti, nastojat ću ne žaliti onaj dan kada će ti dosaditi odgovarati na moja pitanja. 🙂
Ah da, pitanje (ali retoričko): malo se mučim s agregatima karme. Naime, koncept mi je jasan, ali ako se odbačeni, tj. “reinkarnirani” karmički agregati zatim povezuju tendecijom utjelovljenja, kako izbjeći problem da nečija “tuđa” karma sudjeluje u “osobnoj karmi”?
Ja sam stavljao svakakva upozorenja naprosto zbog tipa ljudi s kojima sam se sretao kroz godine, a tu je bilo svega i svačega, a najmanje stvarno razumnih ljudi koji bi stali i zamislili se: “ja ovo ne razumijem, moram se na to vratiti kasnije”. Većina se ponaša kao da im je sve jasno, a zapravo je to potpuno nemoguće ako nisi ništa prakticirao, recimo tehnika unutarnjeg prostora koju spominjem u “Pristupu” je kompletno praktična stvar i apsolutno ništa od toga nije moguće shvatiti na teorijskoj razini. Slično važi za Patanđalijevu teoriju citta-vrtti. Ako si eksperimentirao s tim kako ti um radi, na praktičnoj razini, stvar ima smisla, ali većina toga nije teorija nego više check-lista za praktikante, koja ti potvrdi stvari koje si već shvatio, i da ti nove ideje za stvari koje ti još nisu pale na pamet. Dakle yoga sutra je repetitorij za yogine, to nije filozofski tekst.
To mi izgleda kao da si nešto krivo pokopčao, tako da ću objasniti od početka.
Karmički agregat je u osnovi aglomeracija karmičkih čestica, odnosno čestica duhovne energije, kalapa. Taj agregat može biti homogen ili heterogen. Homogeni agregat se sastoji od čestica iste energetske razine. Heterogeni uključuje čestice različitih energetskih razina, ili sadrži inkluzije niže energije koje prožimaju strukturu. Iz psihičke pozicije, inkluzija niže tvari u karmičkom tijelu obično izgleda kao usvojene krive ideje koje uzrokuju traumatične unutarnje konflikte, i podložnost vanjskim silama poput lažnih autoriteta. Isto tako, grešna djela slabe unutarnju koheziju karmičkog tijela i mogu dovesti do njegovog pucanja na fragmente, ili do kompletne disocijacije uslijed popuštanja kohezivnih sila koje agregat drže na okupu. Zamisli si fizičku termodinamiku, samo naopaku: recimo da je grijeh dotok energije koja podiže temperaturu karmičkog agregata koji onda prvo popuca, zatim promijeni agregatno stanje i na kraju ispari, zato što se energija pojedinačnih čestica digla iznad razine na kojoj su kemijske veze moguće. Tu se može primjeniti Patanđalijeva valna teorija svijesti, u smislu da je “visoka energija” kalapa ekvivalentna visokom stupnju citta-vrtti, odnosno duhovnih fluktuacija. Hlađenjem, odnosno smirivanjem svijesti, karmički agregat postaje “čvrst” i homogen, i u nekoj točki osim kvantitativnih doživljava i kvalitativne promjene. Ono što je tu problem je da su te relacije zapravo suprotne materijalnima, i “hlađenje” je zapravo stanje više energije, a uznemirenje je znak pada energije, dakle fizički plin obično ima veću energiju od fizičke krutine, a astralni plin ima daleko manju energiju od astralne krutine. Doduše tu se onda može reći da i fizička krutina po jedinici volumena ima daleko veću energiju od plina, i da je proces kompresije plina, pri čemu on postaje prvo tekućina a onda krutina, uz izlučivanje viška topline, ima duhovni ekvivalent izlučivanja uznemirenja i traume s ciljem postizanja veće koncentracije duhovne energije po jedinici volumena, tako da tu još nemam formalni matematički teorem, samo analogije i objašnjenja praktičnih mehanizama.
E sad, što se dešava s fragmentima karmičkih agregata preostalim nakon raspada većih struktura. Kao prvo, važi zakon o održanju mase/energije, ali kad jednom počne proces disocijacije, vrlo često to funkcionira tako da ostane vrlo mali stabilni “vidljivi” ostatak, a većina mase karmičkog tijela se raspadne onako kako se nukleoni raspadaju na kvarkove i gluone, koji se odmah raspadaju na energiju, pa izgleda kao da je čestica potpuno uništena, dakle vrlo često destabilizirana karmička struktura nastavlja dezintegraciju do razine slobodnih kalapa. Stabilni ostatak nastavlja svoju karmičku egzistenciju kao bilo koji drugi duhovni entitet te veličine i složenosti, dakle može se reinkarnirati kao i bilo koje duhovno biće sukladno svojim svojstvima.
Što se tiče sudjelovanja tuđe karme u tvojoj osobnoj, to je moguće, ali se ne dešava po sistemu da eto sad doleti nekakav karmički fragment s neba pa u rebra, integrira se s tvojim karmičkim tijelom i sad ga imaš. Ono što se dešava je da netko može svjesno povezati svoju duhovnu egzistenciju s nečim drugim, recimo definicijom sebe kroz pripadnost nekoj religiji, kroz karmičke ugovore (što uključuje grijeh počinjen protiv nekoga), i kroz suosjećanje, koje omogućuje integriranje vlastitog identiteta s tuđim. Tu bih ostavio sa strane pojave drugog tipa, poput djelovanja globalnog astralnog polja na pojedinca, te nesretne slučajeve prilikom karmičkih transfera i transformacija, gdje yogin i ljudi oko njega mogu nastradati uslijed “rukovanja” s ekstremno opasnim karmičkim supstancijama. To postoji, ali je toliko rijetko da nema smisla o tome govoriti u tekstu koji opisuje uobičajene pojave. Isto tako postoji mogućnost da nekome karmička struktura uslijed nepomirivih unutarnjih tenzija pukne na nekoliko fragmenata, koji onda nastave duhovnu egzistenciju kao odvojene osobe, iako takvo nešto nikad nisam vidio – kad do pucanja dođe, to je obično rezultat tako teških degenerativnih procesa da obično većina duhovne mase naprosto “ispari”, a ostaci su daleko, daleko manji od izvorne strukture, dakle nikad nemaš nekoliko velikih fragmenata koje bi se dalo spojiti i dobiti izvornu masu.
Što se tiče rukovanja opasnim karmičkim supstancijama, to uključuje tehniku unutarnjeg prostora, čija praksa povremeno oslobađa “zle” tvari visoke koncentracije, koje su u stanju uzrokovati ili smrt tijela ili druga jako ozbiljna sranja ukoliko ih se jako pažljivo, temeljito i brzo ne počisti, tako da je tehnika inherentno opasna, ali s druge strane običnim ljudima se svakodnevno dešava da “eksplodira” nešto takvo i oslobodi sadržaj u njihov sistem, pa onda umru ili im se desi neko gadno sranje, tako da život općenito možemo gledati kao nekontroliranu i nesvjesnu tehniku trošenja takvih opasnih struktura. Toliko za sada, pitaj ako nešto nije jasno.
Najljepše zahvaljujem! Ovaj dio mi je sada puno jasniji. Naravno, na razini objašnjenja, a ne iskustva jer se ne usuđujem ozbiljno vjerovati kako bih to mogao u dogledno vrijeme, ili ikada, iskustveno razjasniti.
To me vodi do sljedećeg pitanja. Primijetio sam da se prenošenje istine i znanja (nazovimo ih tako) prilagođavaju vremenu, odnosno aktualnom riječniku, npr. tehničkom, navikama spoznajnog aparata poput logike i analitike i slično, da sada ne spominjem internet i tehnologije. Na taj način prijenos znanja bude jednostavniji, a vjerojatno i učinkovitiji.
No, što je s praksom? Jasno mi je kako je yoga precizno razrađen sustav postupaka koji potiču ili kanaliziraju duhovni napredak. No, iz osobne perspektive, jednostavno ne vidim u danu vrijeme i prostor za prakticiranje yoge.
Stoga se suvremeni civilizirani europejac mora ili odreći dijela svog uobičajenog života ili se pomiriti s time traži alternativni način, ako taj uopće postoji.
Da li je uopće moguće govoriti o zamjenskoj praksi (koliko god to nezahvalno zvučalo)? Jasno mi je da je lako potegnuti ekvivalent sa studiranjem molekularne biologije, jednostavno nema napretka ako se uči 10 minuta na dan. Ali kako doseći neku vrstu trajne latentne meditacije ili čak yogijske prakse, a koja bi se mogla prakticirati praktički kontinuirano, tijekom vožnje biciklom, u svakom mirnom trenutku i slično?
Ili nastojanje prema tome jednostavno nema smisla te su provjerene metode najbolje, ako već ne i ionako predobre za većinu aspiranata i one koji misle da to jesu?
To nikad ne znaš.
Po mojem iskustvu, opis konkretnih tehnika uopće ne varira kroz tisućljeća; nije ovisan o civilizacijskom kontekstu i oslanja se isključivo na unutarnje psihičke i fizičke mehanizme koji su manje-više konstantni. To znači da sam ja bez problema prakticirao stvari opisane u upanišadima i da bi netko prije dvije tisuće godina bez problema po mojim uputama mogao prakticirati moje tehnike. Ono što je iznenađujuće je da je Buda prije cca 2500 godina opisao vipassana tehniku koja je bliža teoriji kvantnih fluktuacija vakuuma nego nekakvoj religiji, i tek do razvoja moderne kvantne teorije nije bilo moguće shvatiti o čemu on to zapravo priča. Naime kalapa je po definiciji virtualna čestica koja sadrži karmičko-energetski moment, traje infinitenzimalno kratko, apsorbira se u pozadinsko polje, i na njenom vektoru kretanja se materijalizira čestica iste energije i smjera. Do opisa kretanja bozona kroz kvantni vakuum nije bilo ničega što bi bilo opisano na takav način. Dakle daleko od toga da su teoretski opisi u funkciji vremena, oni su često daleko ispred vremena.
Kao što sam u onom članku opisao, nema smisla pretjerivati s težnjom savršenstvu. Ono što ti treba je paziti da tijekom dana ne odeš previše u kurac, da se držiš na razini na kojoj negdje u pozadini možeš razmišljati u smjeru svojih duhovnih težnji, i par puta dnevno si uzmeš po par desetaka minuta čistog fokusa, s ciljem dobivanja prostora za par sekundi koliko je potrebno da te nešto stvarno pukne. Ovo ne mogu dovoljno naglasiti: nije cilj produljiti vrijeme meditacije na osam sati dnevno ili što već. Cilj je postići inicijaciju, a ona traje vrlo kratko i obilježi te za cijeli život. Kad postigneš inicijaciju, u svijesti imaš tragove, “mantre”, koje prisjećanjem reiteriraš i održavaš se u tom stanju, i cilj je postići “yogu u djelovanju”, kako veli Krišna u Bhagavad-giti, odnosno “karma yogu”, kako to zove Babađi, ili “daršana yogu”, kako to zovem ja. Dakle cilj je da yoga postane pozadina svega ostalog što radiš, što ti možda izgleda nemoguće, ali ako se sjetiš da su ljudi bez problema u stanju vrtjeti si svašta u glavi dok rade sve ostale stvari, recimo nekakvu melodiju, ili sadržaj knjige, filma, nečega što su pogledali na tv, ili su u stanju brijati o potencijalnom seksualnom partneru po cijele dane, onda ti je jasno da tu ne govorim o ničemu nemogućem. Stvar je zahtjevna, ali sve što vrijedi je zahtjevno, a ovo nije teže od davanja ispita na faksu.
Imaj u vidu da razgovaraš s nekim tko istovremeno vodi firmu koja se bavi platnim sustavima, bavi se fotografijom, informatikom, politikom i sl. sranjima, a napisao je knjige o yogi koje trenutno čitaš. 🙂
Ako ja nisam “suvremeni civilizirani europejac”, onda ne znam tko je. Dakle ne samo da se može, nego je jako velika zabluda smatrati da je yoga nekakvo istočnjačko sranje koje je u kontradikciji sa svim normalnim stvarima. Ne, yoga je u kontradikciji s iluzornim i ludim sranjima; nije moguće biti istovremeno yogin i luđak koji živi u iluzijama. Te stvari se međusobno pokrate, i korolar je da većina onih koji vele da su yogini zapravo nisu, jer yoga prestaje tamo gdje počne iluzija i brijačina. S druge strane yogijsko razmišljanje jako dobro funkcionira u pozadini svih aktivnosti koje su bazirane na istini, stvarnosti, vrlini i dobru. Moraš imati intelektualni i emocionalni integritet.
Gle, te priče o tome da ti trebaju sati i sati posvećene svakodnevne prakse za yogu su nešto čega su pune knjige koje su pisali ego-triperi koji nisu napravili kurca u duhovnoj sferi. To su sve fore na temu “gle kako sam ja, autor duhovne knjige x, posvećen i marljiv, i kako me vi obični smrtnici nikad nećete dostići”. To je sve sranje. Ako nekome trebaju sati prakse, znači da radi krivo. Ja sam prvi put doživio daršan tako što sam pročitao nešto što mi je kliknulo, ušao u autogeno stanje (tada sam već par godina vježbao autogeni trening), zamislio jednu jaku ideju i tako me je pukla Božja prisutnost da sam skoro krepao. Sve skupa je trajalo valjda dvije minute. Dakle zaboravi sranja na temu da trebaš meditirati sedam godina u pećini i jesti koprive kao Milarepa. S druge strane, nije ti meni to kliknulo slučajno, nego sam se već neko vrijeme bavio time što da počnem, dakle po cijele dane sam si vrtio neke stvari po glavi i mislio o njima, i to je ono što je neizbježno, dakle mora ti trebati, moraš željeti, mora ti biti bitno, i onda kad ti je bitno, neizbježno je da ti u nekoj točki cijela stvar sazrije i sve se posloži. Yoga u užem smislu su yogijske vježbe, ali yoga u širem smislu je duhovno nastojanje, želja za transcendencijom, želja za istinom i stvarnošću, nezadovoljstvo neznanjem i iluzijom, mržnja prema ograničenjima i niskostima. Ako si cijeli konstantno obuzet yogom u širem smislu, i povremeno se fokusiraš u yogi u užem smislu, to onda ima rezultate. A uobražene Indijce koji se ohole svojim višegodišnjim meditiranjem nabijem nakurac.
Hvala!
Ako me išta bezuvjetno ispunjava zadovoljstvom i srećom, onda je to osjećaj da sam suočen s čistom iskrenošću.
Ako se na to superponira opuštajuća spoznaja kvalitete koja mi je nedostižna (kao npr. tvoja sposobnost tumačenja složenih stvari, a pogotovo vrhunski glazbeni ili filmski izričaji) onda se sponatno osmjehujem.
Ali kada se na to sve nastavi zaista svrsishodna upotreba riječi “kurac” evo suze mi teku od radosti i zabave. Doslovno. Ne zezam se. 🙂
A i detalje, poput “jesti koprive kao Milarepa” ću teško zaboraviti. 🙂
Hvala.
Osobno, zaista “ne pretjerujem sa težnjom prema savršenstvu”. Osjećam kao prirodnije i intuitivno prihvatljivije uklanjati zapreke toj težnji, nego “gurati” tu težnju. Ovo drugo, ako se mene pita, nije niti moguće. Bit će što bude i s time sam pomiren. Ja mogu samo paziti da smanjim broj vlastitih grešaka.
Promjena koju uočavam je što sada zaista osjećam potrebu za nekim elementom nove kvalitete. To bi mogla biti praksa yoge ili meditacije. Osjećam zasićenje spoznajama na intelektualnoj razini, iako su me sada tvoje knjige ugodno osvježile.
Nemam osjećaj da bih trebao nešto poduzimati “na silu”. Imam osjećaj da bih se trebao prepustiti. Ponovo, možda praksi yoge ili meditacije, da ti novi i drugačiji procesi donesu novu, sljedeću kvalitetu.
Stoga još jednom zahvaljujem na gornjem tekstu i poruci ohrabrenja koju sadrži.
E da, Biljana me je podsjetila da sam dosta o tome pisao u komentaru Yoga Sutre, ali budući da obično ne čitam svoje knjige nakon što ih završim, zaboravio sam skroz na to. 🙂
Ok, da ne duljim. Pročitao sam knjigu “U suton”. Izvrsna, korisna i poučna knjiga. Čestitam! Imam nekoliko pitanja. Da li je u planu nova knjiga ili je ovo završna knjiga? Zatim, da li bi štogod promijenio u toj knjizi, sada, šest godina kasnije?
Bok Smiljko,
Ta knjiga je manje-više bila točka na i, nakon čega sam uopće prestao pisati na hrvatskom i otvorio engleski blog na kojem sam u osnovi obrađivao slične ideje.
U osnovi, “Mogućnost novog”, “Dragulj u lotosu” i “U suton” su trilogija koja izlaže moj modificirani svjetonazor nakon što sam 2006. i kasnije polovio neke ključne nove stvari koje kreiraju potpuno novi kontekst i invalidiraju neke moje prethodne ideje. U međuvremenu sam polovio još toga, ali ništa što bi negiralo stvari koje sam napisao u te zadnje tri knjige. S druge strane, bojim se da su prve četiri knjige, “Pristup yogina”, “Bhagavad-gita”, “Yoga-sutra” i “Nauk yoge” pisane u kontekstu zablude da je ovaj svijet stvorio Bog, da je Sanat Kumar, kralj ovog svijeta, biće koje manifestira Boga i djeluje u svrhu duhovne evolucije ovdje inkarniranih bića, te da je inkarnacija ovdje inherentno pozitivna stvar. Smatrajući da je tome tako, pisao sam tekstove koji su za cilj imali pojačanje onoga što sam smatrao Sanat Kumarinim ciljem ovdje, i ne samo to, nego sam općenito u tom smjeru ulagao ogromnu količinu energije. Bojim se da mi je to stvorilo jednako ogromnu količinu problema koje između ostalog rješavam do danas.
To je sve skupa jako komplicirana priča, a dokaz koliko je komplicirano poloviti te stvari je to da sam ja od 1998. znao za Sanat Kumaru, doslovno mi je njegovo ime palo na pamet kad sam gledao neke stvari i pokušavao shvatiti što su, dakle mogao sam direktno vidjeti neke stvari, na hrpu toga sam čak mogao utjecati, “ovi gore” su mi preko jedne iznimno kompetentne vidovnjakinje poslali priču koja objašnjava situaciju, i svejedno mi je trebalo valjda devet godina da mi sve to klikne – cijela priča je toliko neugodna i protivna “razumskim očekivanjima” da je to nešto što sam odbijao prihvatiti sve dok sam imao ikakvog izbora, dok sva alternativna tumačenja nisam slijedio do kontradikcije. Jedan od razloga zašto nisam motiviran pisati dodatne knjige je taj što su sve dodatne stvari o kojima bih mogao pisati toliko izvan svačijeg iskustva da naprosto ne vidim mogućnost da to ikome bude od koristi. Većini ljudi će i ovo o čemu sam do sada pisao biti kompletno izvan pameti, a i ja se slažem da zvuči ludo, ali problem je u tome da stvarnost nije obavezna zvučati logično. To je razlika između skolastike i znanosti – skolastika je smatrala da je logičnost nužan uvjet istinitosti, a znanost naprosto opaža, postavlja hipoteze i iste verificira pokusima, tako da nije bitno koliko je nešto razumno, sve dok se da verificirati.
Hvala na pojašnjenju! Evo i jednog ključnog pitanja: Iz tvoje perspektive, ima li uopće smisla odgovarati na moja pitanja? Naime, volio bih razjasniti neke stvari, ali svakako ćemo prije ili kasnije uočiti suprotnost u stavovima, iskustvu i načinu poimanja stvarnosti. Prihvatimo li zajednički činjenicu da je moje iskustvo stvarnosti dramatično skromnije od tvojega, ključno pitanje je: ima li smisla trošiti vrijeme?
Mogu dati i primjer. Npr. zadnje poglavlje knjige “U suton” me je jedino iznenadilo. Sve drugo zvučalo mi je vrlo suvislo. Vrlo ugrubo, tamo gdje ti postavljaš pesimizam/realizam, ja postavljam neku vrstu blagog optimizma. Ako bi tvoj stav bio da ja zapravo pojma nemam (što mogu prihvatiti), onda moja pitanja mogu imati smisla samo meni i tebi je odgovaranje na moja pitanja gubitak vremena. Zato mi se čini da prvo moramo odgovoriti na ključno pitanje.
Da, zvuči ne toliko pesimistično, nego vrlo neugodno – ali imaj u vidu da sam ja dosta takvih stvari, koje zvuče jako gadno, samo proslijedio odozgora, praktički po diktatu. Za usporedbu:
(33) “Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. (34) Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. (35) A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. (36) I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.” (37) “Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ (38) Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ (39) I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.” (40) “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?” (41) Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.” (42) Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! (43) Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!”
Mt 21,33-43
Isto zvuči jako grdo – Bog vas je iskušao, pogledao je kako ćete reagirati, vi ste napravili što ste napravili, a sad će vas bez milosti pobiti.
Ono što je zanimljivo je da takve dijelove Biblije ljudi uglavnom ignoriraju i koncentriraju se na “pozitivne” i “optimistične” dijelove. U stvarnosti, nakon dijela gdje piše “blago ovima”, slijedi dio u kojem piše “jao onima”.
To zadnje poglavlje je, što bi se reklo, proročansko. Dakle još se nisu ostvarile okolnosti kojima je taj tekst namijenjen, stvar je “time travelled” tako da se može protumačiti tek u budućnosti.
Što se tiče tvog pitanja o tome ima li smisla odgovarati na tvoja pitanja, odgovor je da to ovisi. Problem s yogom je da nitko nikad nije dobio odgovore na pitanja koji bi ga zadovoljili na drugi način nego da je nešto prakticirao i time postigao neko duhovno stanje. To postignuće je jedini pravi odgovor na pitanja. Ovako, ti mene možeš pitati postoji li nešto, ja ti odgovorim nešto u obliku da/ne s opisom, i ti zapravo nisi ništa pametniji nego prije. To ti je kao s fotografijom, ako nisi koristio neki aparat, to što ja velim kako se ponaša ima nekakve vrijednosti, ali tek kad ga sam isprobaš vidiš što sam ja time mislio i tek onda ti cijela stvar klikne. Sve prije toga je “aha, ok”.
Da, mogao bih se složiti s time. Samo što je s fotoaparatima nešto lakša situacija. 🙂
Lakša je zato što je jednostavno provjeriti stvari; doduše, čak ni to ne svima, imaš ljudi kojima je i to rocket science, ali u osnovi je stvar egzaktna u osjetilno-materijalnom smislu, naslanja se na sferu zajedničkog osjetilnog iskustva. Jedan od razloga zašto pišem o toliko stvari koje su empirijski provjerljive i egzaktne je stvaranje stereo slike, zato što koristim potpuno identične kriterije u fotografiji, duhovnosti, znanosti, politici i informatici, dakle ako nešto valja velim da valja, ako je sranje velim da je sranje, i svatko tko se na jednaki način uputi u to će vidjeti barem zašto sam došao do toga, ako se već i ne složi.
Na neki način je malo teško razgovarati o detaljima, jer “U suton” u suštini daje čitav presjek “problema”. Tako kada bih te recimo pitao s kojom praksom početi, u suštini bi bilo dovoljno otvoriti odgovarajuće poglavlje knjige “U suton” i tamo pronaći načelan i već relativno konkretan odgovor.
Sada istodobno čitam “Mogućnost novoga” i, ponovo, “Dimenzije yoge” (https://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=100003538).
Kada čitam “Dimenzije yoge”, jasno je (kao što i ti tvrdiš) da praksi yoge, kao i teorija, ima više i da izbor mora biti dijelomično osoban, sukladno karakteru i objektivnim okolnostima. To i dalje ne pomaže na razini odluke.
Ovo gore ću nastojati sam raspetljati.
Ali sada je moje pitanje: koliku šansu uopće ima prosječan civilizirani čovjek s manjkom vremena i energije za napredovanje u duhovnom smislu, a izvan intelektualnih napora (čitanje, razumijevanje i pamćenje)?
Aha, ček da prvo pročitam ovo:
https://www.danijel.org/blog/quod-licet-iovi/
Da, to je problem, naime imam dojam da sam sve već napisao. 🙂
Ali, to ne znači da ne bi mogao copy/paste-ati već napisano, uz poneko specifično pojašnjenje. Pretpostavljam. 🙂
Ma tko će se sjetiti svega toga, u pola slučajeva otvorim neki od starijih tekstova i mislim si, gle ovo, a taman sam o tome mislio napisat članak. 🙂
Zamolio bih te da ovo malo pojasniš. “With spiritual practice, you need to have a high baseline of thought and emotion in your normal activity, which essentially means things that go through your mind as you do your daily chores, and I cannot stress this highly enough.” Čitao sam čitav članak pažljivo, više puta, ali mi i dalje izmiče: koji je lokalni cilj? Što u svakoj minuti treba nastojati postići i održavati?
Vrlo jednostavno: dok radiš svakodnevne stvari moraš paziti da ono što ti prolazi kroz svijest uvijek bude na razmjerno visokoj razini, dakle ne možeš si dopustiti da odeš baš grdo u kurac s mračnim mislima, deprimiranjem, nadrkanošću i sl., nego kad vidiš da si prenabrijan, uznemiren i sl., uzmeš si par minuta da se “ohladiš”, i vratiš se na razinu na kojoj možeš razmišljati o svetim spisima koje si čitao jučer a da ti to nije totalno izvan konteksta i nedostižno. Kad se naučiš pod normalno održavati u takvom, čisto pristojnom stanju, prijeći iz toga u stanje meditacije nije problem, i onda možeš probijati svoj osobni plafon dosega. S druge strane, ako si dopustiš da odeš totalno u kurac, nema te meditacije koja će napraviti išta više od toga da te vrati na ajmo reći normalno stanje. Dakle duhovna praksa mora biti alteriranje između normalnog i visokog stanja, a ne da si u stanju da te popravlja nakon što si se psihički sjebao s nečim. Yoga nije ono što si ljudi misle, dakle neka vrsta terapije za sjebane ljude. Ona nikad nije bila zamišljena s tom svrhom u tradicionalnom kontekstu, yoga je napredna duhovna praksa za posvećene redovnike i/ili kraljeve, dakle ljude za koje se podrazumijeva da su po defaultu već jako dobro posloženi u glavu i žele sistematizirati svoju duhovnu praksu tako da ostvare proboj u višu svijest. Danas su od yoge praktički napravili cirkus koji s jedne strane babe prakticiraju da bi im guzica bolje izgledala, a s druge se sjebani likovi s tim misle krpati. To je jako loša ideja, zato što sam vidio da energetska yoga kod psihički nestabilnih likova ekstremno pogoršava stanje, dakle ako je netko sad sjeban, yoga će ga apsolutno razvaliti. Dovoljno je da si pogledaš okolo ljude koji se “bave duhovnošću”, pa ćeš vidjeti da ja tu nisam pravilo nego iznimka. Većina su puknuti idioti.
Hvala! Sada mi je jasnije. Taj dio ne bi trebao biti problem. Osim što sam i inače smiren, zaista se brzo “resetiram”. Štoviše, svjestan sam procesa uznemirenosti kao nečeg skoro izvanjskog. Npr. ako sam tužan, jednostavno nakon vrlo kratkog vremena to osvijestim (nekada i odmah) i onda biram: hoću li “uživati” u osjećaju i prepustiti mu se neko vrijeme ili ga pak satrti u na načine koje sam razvio i vratiti se u normalu ranije u odnosu na prirodno “resetiranje”. Više me brine multitasking misli od velikog broja obaveza, koji se čitavo vrijeme kotrlja. Iako i na to mogu utjecati, ali uglavnom pomoćnim sredstvima (glazba, hobi) to je već malo više divlja životinja.
Ujedno, prethodno sam naišao na ovu knjigu. http://srednjiput.rs/download/text/gunaratana-meditacija_za_pocetnike.pdf. Čini mi se da je se vrijedi držati. Koje bi bilo, ako smijem zamoliti, tvoje mišljenje?
I jedno pitanje da ostanemo na temi: što se dogodilo na stranici 137 knjige “U suton” (pdf verzija)? Uvažavajući činjenicu da riječi jedva da mogu opisivati ta stanja, možeš li me uputiti na još neki tekst, tvoji ili drugog autora, a koji, možda i drugim riječima, govori o tom stanju ili “pojavi”?
Da, to su dobre metode kontroliranja.
Ne znam, nisam to čitao.
Iskreno, to su tako rijetke stvari da sam samo na par mjesta vidio sigurne znakove da je netko to prošao. Recimo, svojedobno sam čitao nešto od Aurobinda gdje spominje supramentalnu razinu i jako mi se čini da govori o nečemu sličnom, Tibetanci kad govore o vađri imaju u iskustvu istu stvar, i Mike Oldfield u svojoj glazbi na dosta mjesta daje očigledne reference na “plavu svjetlost” i sl., ali to za početak uopće nisu stvari o kojima ima smisla puno pisati, osim da bi se drugim iniciranima ostavilo trag neke vrste, jer za iskomunicirati nešto moraš podrazumijevati zajedničko iskustvo kao temelj koji se referira govorom, a o vađri što god da se veli, mora se početi s tim da je to potpuno neljudsko stanje i iskustvo, toliko strano bilo kakvom ljudskom iskustvu da su jedini termini za to iz budističke ezoteričke literature koju su pisali yogini, i shvatljivi su samo drugim yoginima. Dakle kad je netko iniciran shvati o čemu su drugi pričali, a prije nema nikakve šanse. Znam po sebi, sve sam ja čitao a stvarno sam razumio stvari tek kad sam ih doživio, prije je to samo hrpa upitnika u glavi.
Gdje su ostali komentari? 🙂
Budući da sam ovaj disqus thread kreirao jučer kako bih omogućio komentiranje knjiga, drugih komentara još nema. 🙂